Ispraćaj

 

Znam, znam da ovo nije rastanak,

ali moje tijelo ne da se, ne priznaje,

iz njega se nešto čupa, grabi.

Osjećaji snivaju svoj stari sanak,

oči ljubljene i tamne, duša što se daje

i na licu jedan osmijeh slabi.

Sjećanja su živa kao, evo sada, doživljaji;

ja te imam pred sobom još jače,

slušam tvoje misli i čujem ti glas.

Tvoj mi pogled na me sav se sjaji,

a čelo mi bolno neke smetnje tlače.

Reci, zar je takav naš posljednji spas?

Je l' nam dao svemogući Bog

da nam to odvajanje ne sjeda,

da je tako teško prerezati veze

koje najviše su duh od srca tvog?

I hod je težak kroz to tlo od meda,

ništa ne pomažu bijele breze.

Zar to nije onaj dokaz od poklada vjere

koju oboje smo gajili svom snagom,

koju dao nam je zajednički Tata:

da se međusobno ljubimo bez mjere,

da se priklonimo Evanđelju blagom

i da uvijek ostavljamo otvorena vrata?

Zar to nije dokaz da smo skupa srasli

kao samo jedno tijelo, kao jedna duša,

još od onog trena kad smo se pronašli?

Da smo nebeskoga tijela zajedništvom rasli,

da smo postali oaza usred pomora i suša,

da smo s malo svijesti i u vječnost zašli?

03.11.2020. 03:42