Noć bez nade

 

Večeri jadna,

noći bijedna

kad pada mi sjena,

a neba mi gladna

i Boga mi žedna

duša bez plijena

u padanju tome

kroz vrtešku strašnu

bez ikakva stajanja;

grijesi me lome

i želju strasnu

što žudi si kajanja.

I sebi ću priznati

bez neka odjeka

da ne ide bolje,

i ne želim pristati

za duga vijeka

protiv si volje

da uspjeha nema.

Nema dok traje

noć bez nade

koja se sprema.

I ništa ne daje,

sreću mi krade.

Zapališe mene

kao svijeću

da tiho izgaram,

da srčika krene

dok laste odlijeću,

da dušu rasparam

i planem u tami.

Da križ pronađem,

da ga ponesem

gdje dusi su sami,

da ne izađem

i da se stresem.

Isuse, Bože,

kakav pad!

Ti me izvadi,

to molitva može,

da nestane jad.

Vrati me nadi!

Da, Krista se sjetih,

Marijo sveta,

a bijah daleko,

strahu se svetih

paklena svijeta,

a pijem tek mlijeko.

Samo tu budi

da izgorim

dok nestaje tama,

da se probudim

i progovorim

od Božjega plama.

19.11.2020. 22:41