Vrijeme pustinje

 

Religiozni smisao pustinje različito je usmjeren, već prema tome da li se misli na neko zemaljsko mjesto ili na neko razdoblje u povijesti spasenja.

Bog hoće da Njegov narod prođe kroz veliku i strašnu pustinju da bi ga uveo u zemlju kojom teče med i mlijeko. Taj prolazak kroz vrijeme pustinje blagoslovljen je prisutnošću Boga u mnogim nevoljama kao što je glad, žeđ ili bolest te različite opasnosti, kušnje i napasti.

No, ako u narodu nema vjere, pustinja postaje paklena dok za vjernoga Slugu Božjega ona jest pobjeda i zasluga za ulazak u Obećanu zemlju.

Oni koji su se tvrdokorno zatvorili u svoju nevjeru, moraju izginuti u pustinji te se može reći da je pustinja neka vrst čistilišta i pročišćenja vjere naroda Božjega.

Tko god vjeruje Bogu, može u pustinju otići bilo kada i potaknut Duhom Svetim.

Jer čovjek je uvijek nesavršen i uvijek može biti bolji i savršeniji.

U svakom slučaju, pustinjom se mora proći kao jedinim prolazom do Obećane zemlje jednako kao što se kroz smrt mora obavezno proći kao jedinim prolazom do uskrsnuća.

Pustinja predstavlja ovaj zemaljski svijet u kojemu ljudi teže za prestankom ratova i različitih nereda, ali i bježe od zloga kojega se užasavaju.

Pustinja za čovjeka pojedinca znači uređivanje njegove nesavršene ljudske naravi. Ljudska narav je ono što povezuje sve ljude i čini jedinstveno čovječanstvo, ali zbog svoje neuredne naravi to čovječanstvo pati. Samo onaj tko se pouzdaje u Boga i Njegovu pravednost i milosrđe, može djelotvorno urediti narav čovječanstva kako ne bi bilo nereda i ratova, odnosno straha od svega i svačega jer strah često navede čovjeka na nasilje kao na unaprijed smišljenu samoobranu od nasilja i zla koje se očekuje.

Vrijeme pustinje je vrijeme ovoga zemaljskoga svijeta koji se prostire na četiri osnovne strane i četiri osnovna smjera: lijevo i desno, gore i dolje. Lijevo i desno se ravna po svjetlilima na nebu, a gore i dolje se ravna po zemaljskoj vrtnji. Te četiri strane svijeta u biblijskoj simboličnoj literaturi predstavlja „broj svijeta, brojka četiri”. Četiri stotine godina Božji narod je proveo u egipatskom ropstvu kada Bog odredi Mojsija da povede narod – u pustinju, u slobodu. Budući da narod nije solidarno vjerovao Bogu svome koji ga je izbavio iz ropstva, pustinja postade strašna i teška za mnoge, čak i ubojita.

Kako bi se grijesi nesavršene i neuredne ljudske naravi uništili i prebrodili, Božji izabrani narod je morao provesti u pustinji četrdeset godina te mnogi stariji tamo ostaviše svoje kosti. Sam Mojsije, koji se trudio svojim krepostima urediti međuljudske odnose i povjerenje u Božje milosrđe, bijaše iskušan ljubi li Boga ili se više priklanja narodu u kojemu su se događale pobune i prepirke. Mojsiju je Bog dao da doživi izlazak iz pustinje, prijelaz pročišćenog naroda u Obećanu zemlju, ali sam nije tamo stigao već mu se gubi trag nakon uzlaska na brdo koje se zove Nebo odakle je pucao veličanstven pogled na tu buduću zemlju izabranog Božjega i Mojsijeva naroda.

No, narod je postao preljubnički kada se dokopao blagostanja, mnogi se počeli plodovima blagostanja klanjati kao božanstvima, zaboravljajući na Onoga koji ih je izveo i iz ropstva i iz nereda i ratova, jedinoga i njihovoga Boga u kojega su vjerovali, imali pouzdanje, a to ih je i dovelo do Zemlje blagostanja.

Morao je doći Sin Božji, koji se utjelovi po Duhu Svetom od Djevice Marije, na zemlju da bi spasio i pročistio ljudsku narav.

Isusa je Duh također odveo u pustinju u kojoj je On proveo četrdeset dana nakon što se krstio u zemaljskoj Rijeci. Isus u pustinji bijaše savršene, uredne i stabilne božanske naravi, ali upravo zbog toga što je sav bez grijeha i što je Svetac Božji, morao je proći najteže kušnje u pustinji. Isus se tamo izravno susreće sa Sotonom, onom zmijom koja je zavela Adama i Evu, s onim uzročnikom napasti pod koje podliježe čovječanstvo, s onim zmajem koji čeka da Bezgrešnoj Mariji proždre Dijete čim se rodi i to sve do sada. Pobjeda Božjega Sina nad Sotonom u pustinji znak je pobjede svih koji Isusu Kristu vjeruju jer više se ne razlikuje tko je pripadnik Božjega izabranog naroda već tko je tijelo Kristovo, odnosno Isusova, kršćanska Crkva.

Svi vjerujući u Krista putuju s Njime kroz pustinju u sakramentima Katoličke Crkve, kršćanske Crkve koji oslobađaju od ropstva grijeha i uređuju ljudsku narav do istinskoga blagostanja, sve do dana kada će proći kroz smrt sa Kristom da bi s Njime i uskrsli kao što je On uskrsnuo kada je ponio na križ sve nerede i grijehe čovječanstva, poslušan volji Boga Oca sve do smrti na križu.

Katolička Crkva odlazi u pustinju, vođena Duhom Svetim, četiri tjedna ili čak četrdeset dana prije očekivanog Blagdana u kojemu slavimo Rođenje Isusovo na zemlji. Mnogi će pripovijedati priče o Adventu i adventskom vijencu, vijencu pobjede Isusa Krista i kršćana nad zlom u kršćanskoj vjeri i sakramentima. Taj adventski vijenac nije obavezno doma imati, nije obavezno zapaliti svake nedjelje jednu svijeću više, nije obavezno postaviti samo četiri svjećice i davati im nazive ljubavi, vjere, nade i mira.

Ono što je obavezno jest pročistiti svoju narav i svoju savjest u sakramentima pomazanja i ispovijedi. Obavezno je suočiti se s ljudima i u Kristu im oprostiti, zamoliti ih oproštenje kao što se to u kršćanskom svijetu čini svaki dan jer svaki dan je kršćanima još samo jedan dan putujuće Crkve kroz pustinju.

„Glas viče: 'Pripravite Gospodinu

put kroz pustinju.

Poravnajte u stepi

stazu Bogu našemu.

Nek se povisi svaka dolina,

nek se spusti svaka gora

i brežuljak.

Što je neravno, nek se poravna,

strmine nek postanu ravni.

Otkrit će se tada Slava Gospodnja,

i svako će je tijelo vidjeti,

jer Gospodnja su usta govorila!'

(Iz 40,3-5):”

16.11.2020. 09:37