Kraljevski grad mira

„Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir!

Ali je sada sakriveno tvojim očima...!

Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu jer nisi priznao

određeno vrijeme kada te pohodi Bog!”

Lk 19,41-44

Jeruzalem je „sveti grad”: časte ga Židovi, kršćani i muslimani, iz razloga koji se djelomice poklapaju. No, u očima kršćana njegova uloga na božanskom planu pripada prošlosti, a ostaje samo ono duboko značenje što ga je otkrio Novi zavjet.

Prema Luki, evanđelistu i piscu Djela apostolskih, Jeruzalem je u Isusovom životu mjesto kamo sve uvire. Tu je kao dijete Isus bio prikazan i tu Ga vjerne duše znaju prepoznati (starac Šimun, proročica Ana – Lk 2,22-38). Isus uzlazi onamo kad Mu je dvanaest godina te se u krugu učitelja očituje Njegova mudrost (Lk 2,41-50); to je zastrti navještaj Isusova očitovanja i žrtve što imaju doći.

Jer Jeruzalem je cilj Njegova života: „Ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema” (Lk 13,33). Zato Luka tako snažno naglašuje Isusovo uzlaženje prema gradu gdje se mora završiti Njegov odlazak:

Kod preobraženja Isusova, Lk 9,31: „Mojsije i Ilija pojaviše se pokraj Isusa u sjaju, a govorili su o Njegovoj smrti koju Mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu.”;

Na putu u Jeruzalem, Lk 9,51: „Kad je došlo vrijeme da bude uzet, Isus odlučno krenu u Jeruzalem i posla pred sobom glasnike.”;

Tijekom Isusova naviještanja, Lk 13,22: „Tako je Isus prolazio kroz gradove i sela, učeći i putujući u Jeruzalem.”; Lk 17,11 : „Na putu u Jeruzalem prolazio je granicom Samarije i Galileje.”;

Kod najave smrti, Lk 18,31: „Zatim povede sa sobom Dvanaestoricu te im reče: 'Evo, uzlazimo u Jeruzalem, gdje će se ispuniti sve što su proroci pisali o Sinu Čovječjemu.”

Prije usporedbe o povjerenim mnama slugama čovjeka koji odlazi u daleku zemlju da primi kraljevsko dostojanstvo, Lk 19,11: „Dok su to slušali, nadoda još usporedbu zato što su držali da će se odmah pojaviti kraljevstvo Božje jer Isus bijaše blizu Jeruzalema.”;

Kod mesijanskog ulaska u Jeruzalem, Lk 19,28: „To reče i krenu naprijed uspinjući se u Jeruzalem.”.

Suočen s konačnim odbijanjem što se ispriječilo pred Njegovim poslanjem, Isus najavljuje propast grada određenije nego kod Marka i Mateja, ali perspektiva jednog međuvremena - „vremena pogana” - jasno odvaja taj događaj od konačnog svršetka:

Lk 21,20-28:

„Razorenje Jeruzalema

A kad vidite Jeruzalem opkoljen vojskom, onda znajte da je blizu njegovo opustošenje...jer bit će to vrijeme kazne kada će se ispuniti sve što je pisano! Jao trudnicama i dojiljama u to vrijeme, jer će se spustiti velika mora na ovu zemlju i srdžba na ovaj narod! Padat će od oštrice mača, odvodit će ih kao zarobljenike među sve narode. A 'Jeruzalem će gaziti pogani' dok se ne ispune vremena pogana' (usp. Hoš 9,7; Zah 12,3; Iz 63,18; Dn 8,13).

Svršetak svijeta i drugi Isusov dolazak

Pojavit će se znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti zbog huke morskih valova. Ljudi će umirati od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet, jer 'zviježđa nebeska će se uzdrmati'. Tada će vidjeti 'Sina Čovječjega gdje dolazi na oblaku' s velikom moći i slavom. - Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.”.

Doista, u Jeruzalemu završava povijest Isusova s Njegovom žrtvom, ukazanjima i uzašašćem, a Jeruzalem je i mjesto odakle počinje povijest svjedočanstva što ga iskazuju apostoli. Oni u Jeruzalemu primaju Duha (Dj 2). Otada im je poslanje da ponesu evanđelje od Jeruzalema u Judeju, Samariju i do krajeva zemlje.

Oni stvarno navješćuju Radosnu vijest najprije u Jeruzalemu i ondje osnivaju kršćansku zajednicu. Sinedrij obnavlja tu neprijateljstvo protiv njih koje je ranije dovelo do Isusove smrti. Stoga Bog na Stjepanova usta najavljuje razorenje Hrama podignutog čovjekovom rukom, kao kaznu za opiranje Izraela Duhu Svetom i odbacivanje Isusa (Dj 7,44-53).

Progonstvo što su ga izazvale te Stjepanove riječi raspršuje jedan dio zajednice i odjednom se javlja neočekivana posljedica: novo širenje evanđelja u Samariji, Cezareji, zatim sve do Antiohije gdje su u Crkvu primljeni prvi pogani.

Plod je smrti prvoga svjedoka evanđelja, Stjepana, i obraćenje svetoga Pavla koji napušta Jeruzalem i otpočinje svoju ulogu misionara, a Petar također napušta Jeruzalem nakon svog utamničenja.

Jeruzalem prestaje biti sjedištem evangelizacije i upućuje se prema sudbini koju mu je Isus pretkazao. Još će Pavao onamo uzaći da ondje podnese patnju kao i Krist (Dj 21,11) i doživi još jedno odbijanje (Dj 22,17-23).

Evanđelje napušta Jeruzalem i dosiže „kraj zemlje”.

No, Pavao opisuje da je stari Jeruzalem prevladan novim kojemu je korijen u nebu.

Otkrivenje Ivanovo preuzima taj opis i u njegovu konačnu savršenstvu gleda Crkvu, zaručnicu Janjetovu, blistavo čudo i grad snova.

Proročki tekstovi koji su opisivali novi Jeruzalem, osobito Ezekielovi i Knjige Izaijine, preuzeti su ovamo i tako pre-tumačeni da zemaljski grad nestaje iz vida, ali zemaljska Crkva već nosi na sebi njegov lik, jer je dionik njegova misterija: ona je taj Sveti grad što ga pogani gaze progonstvom. Na međi Novoga zavjeta prijestolnica Izraela, bivše mjesto Gospodnjega prebivališta ovdje na zemlji, vrijedi samo kao pralik. U onom istom času kad se nad njom obistinjuje nova tragedija što ju je najavio Isus, obećanja kojih je ona privremeno bila čuvar prelaze na onaj drugi Jeruzalem: ovaj je u isto vrijeme aktualan i napet prema svom konačnom savršenstvu, onaj je konačna domovina svih otkupljenih:

„Caelestis urbs Jerusalem, beata pacis visio -

- nebeski grade Jeruzaleme, blaženi prizore mira”

(Himan posvete crkve).

Prema Rječniku, Dufour, str.403.

19.11.2020. 09:00

„Potom opazih 'novo nebo i novu zemlju' jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja: mora više nema.

Novi Jeruzalem

I opazih kako „Sveti grad”- novi 'Jeruzalem' – silazi od Boga s neba, opremljen 'poput zaručnice koja je nakićena' za svoga muža.

Tada čuh jak glas što dolazi od prijestolja kako viče:

'Evo stana' Božjeg među ljudima! 'On će stanovati s njima: oni će biti Njegov narod, i on' sam, Bog 'bit će s njima'.

'On će otrti svaku suzu' s njihovih očiju.

Smrti više neće biti;

neće više biti ni tuge,

ni jauka, ni boli,

jer stari svijet prođe...

Ja ću žednome dati badava iz izvora 'vode života'.

Pobjednik će baštiniti ovo: Ja ću mu biti Bog, a on će meni biti sin.”

(Otk 21,1- 7)