Sijači nade

Naša domovina Hrvatska ima se mnogo čime pohvaliti, BDP-om, međudržavnom suradnjom i lobiranjem za zajedništvo svih u jednoj Uniji, a također i s velikim brojem umirovljenika, bolesnika i siromaha.

To su grupe o kojima se ne razmišlja toliko koliko o mladima i zaposlenima jer takve su nam okolnosti da moramo prvo izroniti, a tek onda hvatati dah, možda i zaplivati potpuno suvereno pa za najranjivije skupine još nemamo trajno rješenje.

Slično se događa i među vjernicima koji ispunjavaju veliku kvotu stanovništva. Moglo bi se čak reći da smo kvalitativno mi, Hrvati zapravo vjernici i kršćani, mada multikulturalni i sa slobodom vjeroispovijesti, i da smo na nekim poljima uspješni zbog naše vjere (nogomet, općenito sport, informatika, robotika, medicina, vojne znanosti i slično).

Tako se isto može reći da smo neuspješni u pravosuđu jer smo vjernici katolici, a to bi značilo da nismo vični zapovijedanju nego više poslušnosti.

Kako bilo, moramo priznati da nas je mnogo poreznih obveznika i članova glasačkoga tijela koji smo prikovani za postelju, za asistente i slično, i to zbog starosti i bolesti, ali i siromaštva.

Sinodalni hod naše Crkve, dakle, u mnogome je ovisan o pomoći pokretnih i mladih osoba, ovisan je o vjeri koja se najizvrsnije pokazuje upravo u strpljivosti čitavoga hrvatskog puka, a naročito bolesnika, starijih i siromašnih.

To bi bilo potrebno šire problematizirati, tim više što za te, nažalost marginalizirane skupine, ne samo da ne postoji radoznalost politike, nego čak i odbijanje samih kršćana koji nisu uže povezani s njima.

Čak bi mnogi rekli da su odbačeni.

Politika govori: „Ta, imate svoj Caritas, pučke kuhinje, dostavu hrane u tri obroka, njegovatelje i patronažne sestre i braću, besplatne lijekove, besplatan prijevoz”, a mnogi kršćani se povode za takvim stavom.

Pravosuđe kaže: „Država ili nema novaca, ili ga mora racionalizirati pa je stoga za siromahe, bolesnike i starce odgovorna uža i dalja obitelj”.

Kršćani govore da je tim skupinama potrebna pomoć i vrlo često i s puno sažaljenja pokušavaju „donijeti” Krista i vjeru, zajedno s ponekim kolačem ili barem s voćem.

Obitelj, to su oni mlađi, s puno djece i malo vremena, a također i s velikim porezima.

Naši katolici imaju sućuti, ali kao da tu ono nedostaje što nedostaje i na misnim slavljima, i u Katoličkoj akciji, a to je jedinstvo u različitosti, odnosno zajedništvo u vjeri, nadi i ljubavi koje pretpostavlja u prvom redu da se starca, bolesnika i siromaha ne sažalijeva, nego da ga se poštuje, i to ne samo zato jer je čovjek ili žena kao i svi drugi, nego i zato što je istinski strpljiv vjernik koji ljubi i simpatizira sve druge, a često zna dati dobar savjet; ispunjen nadom koju dijeli tim katolicima koji ga, vjerojatno nesvjesno, sažalijevaju.

Bolesnik ima veće dostojanstvo nego što se misli, i siromah, i starac upravo zato što je, blago rečeno, optimističan usred banalnih i strašnih nevolja, a i usred našega vjerskoga licemjerja.

Dakle, oni koji imaju što reći i pokazati, navijestiti Krista raspetoga i uskrsnuloga, nisu podobni za zajedničarenje.

Postoje male grupe, dobro organizirane, ali to je kap u moru.

U svakom slučaju, s njima je dobro i lijepo slaviti Gospodina i hodati u vjeri, nadi, ljubavi i zajedništvu, a još bolje ih je nasljedovati, bez straha da ćemo upasti u ogroman ponor odbačenosti u kojemu ih možemo pronaći, na svakom koraku gdje caruje manjima nad većinom. 05.11.2023. 14:01

„A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva.
Očima se bezbožničkim čini da oni umiru
i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća;
i to što nas napuštaju kao propast,
ali oni su u miru.
Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni,
nada im je puna besmrtnosti.

Za malo muke zadobili su dobra velika
jer Bog ih je stavio na kušnju
i našao da su ga dostojni.
Iskušao ih je kao zlato u taljiku
i primio ih kao žrtvu paljenicu.
Zato će se u vrijeme posjeta njegova zasjati
te će vrcati kao iskre u strnjici (Mudr 3,1-7).”