Nevaljali brak

Drugi Vatikanski Koncil još uvijek nije zaživio kako se očekivalo i kako su se nadali sudionici. S druge strane zaživio je toliko da je već zastario kao nikad ništa u Crkvi Katoličkoj.

Sve izgleda da se nalazimo u sjeni novoga raskola i, mada želimo jedinstvo, možda je to Božja volja. Možda je to naše zemaljsko čistilište.

Notorno kršćanstvo, prastari savez, običaj, moral i zakon žive ili malo životare već stoljećima, drži se svoje vjere i ne odstupa od sebe samoga.

Nove ideologije uvijek ulaze na velika i na mala vrata, a ponekad donose rat i mač.

Crkva nema autoritet zato što je dobra ili zato što se nametnula, ona traje jer hoda s Isusom koji je, poslije svakoga svoga govora, gledao svoje apostole i pitao kane li i oni otići.

Osim toga, pogledajte te zloduhe kako su se uznemirili!

Jedna od najplodnijih osobina naše vjere jesu progoni kojih se ne bismo smjeli prestrašiti jer su potvrda da smo na pravom putu.

Jedan Bog i Njegova vječna ljubav stvara trajne vrijednosti, istinu, pravednost, slobodu. To bi morali biti trajni kriteriji.

Nije u pitanju sinodalnost nego istina.

Nije u pitanju zajedništvo nego sloboda izbora.

Nije u pitanju stvaranje boljih propisa nego ispunjavanje pravednosti.

Ako smo se već rastali, je li važno što ćemo pokušati dogovoriti naknadno?

Ako se razilazimo, a samo luda ne može to uvidjeti, zar će nam pomoći sastančenje? Hoće, ali svakome na svoj način.

I zašto se uvijek bojimo za Crkvu, zašto se bojimo raskola i zašto strepimo kad smo vjernici u Kristu, a ne neki novovalni (novi val je i prije bio novi val, uvijek se kaže da moramo uvesti nešto novo, radi napretka), s brda, s dola sklepani filozofi, a ne znamo teologiju koja je u prvom redu ljubav nehinjena, vjera postojana i nada neprolazna?

Serviraju nam žene koje su sada ugrožene više nego ikada, ali u svijetu jer se čitav svijet ogradio od žene u Crkvi koja je jedina istinska i ženstvena Zaručnica Boga našega.

Stvaraju siromahe pa očekuju da će Crkva dati sredstva koja prikupi od vjernika siromaha.

Stvaraju bojne otrove pa očekuju da će Crkva prihvatiti palijativnu skrb za te stradalnike.

Da će zaboraviti na Krista.

Pa, ako i mnogi zaborave, Isus neće zaboraviti nju.

Zar ne znaju da je pričest Tijela i Krvi Kristove na život vjernima, a na osudu zlodusima?

Vjernici koji ne znaju što će i kako će, nisu zadovoljni, nisu ponizni.

Crkva se ne mora uvećavati, množiti ili sačuvati.

Crkva mora samo i uvijek raditi na svojoj kvaliteti, na svojoj dosljednosti. Ako i ostanu samo dvojica ili trojica, pa što?

Isus nikada ne može ostati sam ili biti protjeran iz sebe samoga.

I zar se o bludništvu koje je očigledno i očitovano mora mudrovati?

I nema se s kim dogovarati kad nema poglavarstva, samo stihija.

Brak na silu nije valjan.

Bolje se je rastaviti od muža ili žene dok još brak nije konzumiran.

Komentar na "Radni dokument", Kana, listopad 2023., Stjepan B.

05.11.2023. 17:07

„Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:
»Evo, sve činim novo!«
I doda: »Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.«  I još mi reče:
»Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava Otk 21,5-6)”.