Mislila sam da sam s tobom srasla,
punio si moju praznu glinu svime,
i otkrićima života prevelika.
Kao znanje neka me je sudba snašla,
kao da sam prepoznala svoje ime,
čežnju da poprimim od tvojega lika.
A duša je bila nekad tako polomljena
od sve malenosti i bez kvalitete,
s puno svakojake krivnje zakriljena.
Načinio si od mene duha progonjena,
samo da udijeliš svoje epitete
da bih Milošću tad postala ja zadivljena.
I ti stihovi su tako loši, glina se raspukla,
u komadićima leži na dnu svijeta
jer u oholosti nema bolje zasluge za nas
koje sudbina je uvijek naokolo vukla
sve dok nisi duše pozvao put leta
kojim donio bi, Isuse, ti nama spas.
Opet poniženja dočekujem sretna
jer ću biti dragi tebi siromašak,
moliti za uvrede i slaboću tijela.
Ludom načini me desnica ti spretna
da ne pamtim niti jutra dašak
i da cvilim jer ja nemam djela.
Zato odlazim u Galileju gdje se prosi,
na početke koje ne znam ni pronaći.
Ni ponizna više sada ja ne mogu biti
jer me snaga tvoje ljubavi odnosi
gdje si pustio me k tebi zaći;
da sam ponosna u bijedi, to ne mogu kriti.
12.11.2023.
22:04
No comments:
Post a Comment
just do it