Vjetrovi nespokoja

Iz dna duše moje bezgranične

gdje ne nalazi se niti prah,

viču zablude te nezvanične

dok još tražim Božji dah.

Vidjeh, slušala sam, opipala

poganskog života strašan jad,

sila požara se na me osipala,

a u tijelu vladala je glad

dok ne vidjeh da u odricanju,

postu što ga vjera daje,

imam život u svem poticanju

kad se duša često, pravo kaje.

Ljubila sam, ponizna sam bila,

al' me zahvatio vjetar kao igru,

nosio me smjerom crnih vila

što u plastu sijena traže iglu.

Nije bilo odgovora, samo smijeh,

samo suze, pitanja bez odaziva;

brisala sam greške, ne znajući grijeh,

lijepa mi je bila ona pjesma kriva.

I u skrivenosti bilo mi je nespokoja,

čekala sam da me stranci zgrome

svakog časa u dolini gnjevna sloja

i nepostojanju nadala se svome.

Neozbiljno, nesuvislo to je sve,

razboljela sam se od te prijetnje;

tad je molitva od Muke Isusove

skinula mi povez da nestanu smetnje.

05.11.2023. 18:56