Svećeništvo

 

Povijest ustanove svećeništva

1. Kod civiliziranih naroda koji okružuju Izrael svećeničku službu često obavlja kralj, osobito u Mezopotamiji i Egiptu; njemu onda pomaže hijerarhijski ustrojen i najčešće nasljedan kler koji tvori pravu kastu.

Ništa se takvo ne javlja kod praotaca. Tada nema ni hrama, ni specijaliziranih svećenika Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva. Predaje Knjige Postanka prikazuju patrijarhe kako grade žrtvenike u Kanaanu i prinose žrtve. Oni obavljaju obiteljsko svećeništvo koje je u običaju u većine starih naroda. Kao svećenici se javljaju samo tuđinci: svećenik – kralj Jeruzalema Melkisedek i faraonovi svećenici. Levijevo je pleme tada još samo svjetovno pleme bez svetih funkcija.

2. Od Mojsija koji je i sam Levijevac, pa nadalje, čini se da sve više izlazi na vidjelo specijaliziranje tog plemena za bogoštovne funkcije. Drevni izvještaj u Izl 32,25-29 izražava bitnu crtu njegova svećeništva: to je pleme sam Bog izabrao i posvetio da mu služi. Mojsijev blagoslov, za razliku od Jakovljeva, pripisuje mu specifično svećeničke zadaće. Taj tekst odražava jedno kasnije stanje. Leviti, to jest Levijevci su tada svećenici u najvišem smislu riječi, vezani uz razna svetišta u zemlji.

Pored levitskog svećeništva i dalje traje obiteljsko svećeništvo.

3. Za vrijeme monarhije kralj obavlja više svećeničkih funkcija, kao i kraljevi okolnih naroda: prinosi žrtve, od Šaula i Davida pa sve do Ahaza, blagoslivlja narod... Međutim, naslov svećenika dobiva samo u starinskom Ps 110,4 koji ga uspoređuje s Melkisedekom. U stavri, unatoč toj aluziji na kraljevsko svećeništvo Kanaana, on je prije pokrovitelj svećenstva nego član svete kaste.

Ova je sada postala organiziranom institucijom, osobito u jeruzalemskom svetištu koje poslije Davida postaje bogoslovno središte Izraela. Službu isprva međusobno dijele dva svećenika. Ebjatar, potomak Elija koji je bio upravitelj Šila, jest vrlo vjerojatno levit, ali njegovu će obitelj Salomon isključiti iz svećeništva. Sadoku se ne zna podrijetlo; ali upravo će njegovi potomci upravljati svećeništvom u Hramu sve do 11,stoljeća. Kasnija će ga rodoslovlja povezivati, kao i Ebjatara, s Aronovim potomstvom.

Jeruzaelmsko svećenstvo sastoji se od svećeničkog glavara i raznih podčinjenih svećenika. Osoblje Hrama, čak i prije izgnanstva, ima u svojim redovima i neobrezanih. U drugim svetištima, osobito u Judi, mora da su leviti bili dosta mnogobrojni. Čini se da su ih David i Salomon nastojali raspodijeliti na cijelu zemlju, ali mnoga mjesna svetišta imaju svećenike drugačijeg podrijetla.

4. Jošijina reforma od g.621. Ukida mjesna svetišta te utvrđuje monopol levita i premoć jeruzalemskog svećeništva. Ta reforma prelazi preko zahtjeva Ponovljenog zakona (18,6sl) jer vršenje svećeničkih funkcija približava samo Sadokovim potomcima (2 Kr 22,5.9) i tako prethodi daljnjoj razlici između svećenika i levita, koja će biti jasnija već u Ez 44,10-31.

...........

Ezekiel 44,10-31 

Dužnosti levitâ

‘A leviti koji su se udaljili od mene, kad je ono Izrael odlutao od mene za svojim kumirima, snosit će svoje bezakonje. 11 Služit će u Svetištu samo kao stražari na vratima Doma i kao posluga Domu: klat će narodu paljenice i druge žrtve i bit će mu na službu. 12 Služili su im pred njihovim kumirima i tako naveli dom Izraelov na bezakonje. Zato podigoh ruku na njih’ – riječ je Jahve Gospoda – ‘da snose svoje bezakonje.
13 Više neće pristupati k meni da mi služe kao svećenici i neće više prilaziti mojim najsvetijim svetinjama, nego će snositi svoju sramotu i gnusobe koje počiniše. 14 Postavit ću ih da u Domu rade svaki posao i sve što treba u njemu svršiti.’

15 

Pravila o svećenicima

‘Svećenici leviti, potomci Sadokovi, koji su mi vjerno služili u mojem svetištu kad su ono sinovi Izraelovi odlutali od mene – oni smiju pristupati k meni da mi služe: služit će preda mnom prinoseći mi pretilinu i krv’ – riječ je Jahve Gospoda. 16 ‘Oni smiju ulaziti u moje svetište i pristupati k mojem stolu da mi služe i da vrše službu.
17 Kad budu ulazili na vrata unutrašnjega predvorja, neka obuku lanene haljine: neka ne bude na njima ništa vuneno kad služe na vratima unutrašnjega predvorja i Doma. 18 Na glavama neka nose lanene kape, oko bokova hlače lanene: neka se ne pašu ničim od čega bi se znojili. 19 Kad izlaze u vanjsko predvorje k narodu, neka svuku haljine u kojima su služili i neka ih ostave u prostorijama Svetišta, a neka obuku druge haljine, da ne posvete puk svojim haljinama. 20 I neka ne briju glave, a ni bujne kose neka ne puštaju, nego neka strigu kosu.

21 I nijedan svećenik, kad mu je poći u unutrašnje predvorje, neka ne pije vina. 22 Neka se ne žene udovicom ili puštenicom, nego samo djevojkom iz roda Izraelova ili udovicom svećenikovom. 23 Neka mi narod uče razlikovati sveto od nesvetoga, lučiti nečisto od čistoga. 24 U parnicama oni neka budu suci: neka sude po mojim zakonima; i neka čuvaju zakone i uredbe o svim mojim blagdanima i neka svetkuju moje subote.

25 K mrtvacu neka ne prilaze da se ne okaljaju; samo za ocem i za majkom, za sinom i kćerju, za bratom i sestrom još neudatom smiju se okaljati. 26 Pošto se nakon toga koji očisti, neka mu se broji sedam dana: 27 a onda kad uđe u Svetište, u unutrašnje predvorje da služi u Svetištu, neka prinese žrtvu okajnicu’ – riječ je Jahve Gospoda.
28 ‘Njima ne pripada nikakva baština – ja sam njihova baština; i zato im ne dajte nikakva posjeda u Izraelu – ja sam posjed njihov. 29 Hranit će se od žrtava prinosnica, okajnica i naknadnica, i sve zavjetovano u Izraelu njima pripada. 30Najbolje od svih vaših prvina i od svih vaših prinosa koje ćete prinositi pripada svećenicima; njima ćete davati i najbolje brašno, da blagoslov počiva na vašim domovima. 31 Svećenici ne smiju jesti mesa od uginulih i razderanih životinja – bilo od ptica ili stoke.’

Istodobna propast Hrama i monarhije (587) znači kraj kraljevskom skrbništvu nad svećenstvom koje time dobiva veću vlast nad narodom..

Svećeničke funkcije

1. Služba bogoštovlja. Svećenik je čovjek svetišta. U staro doba čuvar je Kovčega, prima vjernike u dom Jahvin, predsjeda bogolužju u narodnim svetkovinama. Žrtva je njegov bitni čin. U njoj on nastupa u punini svoje posredničke uloge: prikazuje Bogu prinos svojih vjernika, ovima prenosi Božji blagoslov.

Jedamput godišnje veliki svećenik nastupa u svojoj ulozi vrhovnog posrednika služeči na dan Pomirenja, za oprost svih prijestupa svoga naroda. Također obavlja obrede posvete i očišćenja: pomazanje kralja, čišćenje gubavaca ili žene poslije poroda.

2. Služba Riječi – ona je kao i kod starih naroda nešto nalik gataocima, ali poslije Davida takvi postupci više ne dolaze u obzir.

Bog vodi svoj izabrani narod čije se službe i običaji drže po njemu i razlikuju od običaja svih okolnih naroda mnogobožaca.

Božja riječ dolazi po Duhu prorocima pa tako i narodu, ima tradicionalan oblik Riječi, s polazištima u velikim događajima svete povijesti i u odredbama Sinajskog saveza.

Zakon i spominjanje prošlosti u predaji su služba te riječi i zapisivanje. Svećenik je čovjek znanja i posredovatelj Božje riječi u njenu tradicionalnom obliku povijesti i zakonika.

Nastaju i laički pismoznanci dok se svećenstvo usredotočuje na obredne zadaće, i ti pismozannci su povezani s farizejskom sljedbom koja će u Isusovo vrijeme dati glavne učitelje u Izraelu.

Proroci kritiziraju one svećenike koji nisu dorasli visokim zahtjevima svojih zadaća, naročito čistoći i svetosti.

Vrhovni i jedini svećenik – Isus

Isus je svet i prinosi sebe samoga kao žrtvu za sve grijehe pa je jedinstveni Veliki svećenik koji će samo jedanput obaviti svoju mesijansku svećeničku službu o kakvoj je govorio proročki ideal u narodu. Krv Isusova koju prolijeva je spasonosna krv pashalnog Janjeta iz izlaska iz ropstva s Mojsijem. Stoga Isus uspostavlja i novi savez s narodom i postaje svećenik vlastite žrtve.

Druga je zadaća svećenika bila služenje Tori, zakonu objedinjenom u Petoknjižju, a Isus ispunjava taj Zakon savršeno, nije vezan na slovo već ga nadilazi i donosi Dvije zapovijedi ljubavi, te naglađava stvarnu duboku i trajnu vrijednost Zakona.

Isusova riječ je vrhunska Božja objava, Evanđelje spasa koje konačno ispunjuje Zakon i pisma.

Isusova je smrt za Pavla vrhunski čin Isusove slobode, žrtva u najvišem smislu riječi, u pravom smislu svećenički čin i posvećenje

(ono po čemu se izabrani Božji narod razlikuje od svih drugih naroda).

Po Ivanu Isus sebe posvećuje, a to znači da se posvećuje žrtvom (Iv 17,19) i tako vrši djelotvorno posredovanje za kojim je svećenstvo težilo.

Poslanica Hebrejima naglađava kako Isus oprašta i pere grijehe, vrši očišćenje svojom krvlju i prinošenjem vlastite žrtve. Isus ima svoj pralik u Melkisedeku što je dokaz vječnosti Sina Božjega Isusa, a Božja zakletva u Ps 110,4 obznanjuje vječno savršenstvo konačnog Svećenika čitavoga čovječanstva.

Isus je, kao Sin - vječna Riječ koja nadopunjuje i nadilazi proročku poruku; kao Sin Čovječji – on u sebe prima svekoliko čovječanstvo kojemu je Kralj s neviđenim autoritetom i ljubavlju; kao jedincati posrednik između Boga i njegova naroda on je savršeni svećenik po kome se vjernici posvećuju. Dufour, str.1300.

Crkva – Božji narod

KKC 802 Krist Isus sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabran

KKC 803 Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni.

KKC 804 U Božji se narod ulazi po vjeri i krštenju. Svi su ljudi pozvani u novi Božji narod da bi u Kristu ljudi sazdali jednu obitelj.

KKC 805 Crkva je Tijelo Kristovo. Po Duhu i njegovom djelovanju u sakramentima, nadasve u Euharistiji, Krist umrli i uskrsli ustanovljuje zajednicu vjernika kao svoje Tijelo.

KKC 806 U jedinstvu toga Tijela postoji raznolikost udova i služba. Svi su udovi povezani jedni s drugima, a napose s onima koji trpe, koji su siromašni i progonjeni.

KKC 807 Crkva je Tijelo kome je Krist Glava, ona živi u Kristu i od Krista i za Krista, Isus živi s njome i u njoj.

KKC 808 Crkva je Kristova Zaručnica: on ju je ljubio i sebe predao za nju. On ju je očistio svojom krvi. On ju je učinio plodnom majkom svih Božjih sinova.

KKC 809 Crkva je hram Duha Svetoga. Duh je kao duša Otajstvenog tijela, počela njezina života, jedinstva u različitosti i bogatstva njenih darova i karizmi.

KKC 810 Tako se opća Crkva predstavlja kao Narod koji svoje jedinstvo vuče iz jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga. 10.05.2025. 21:02

»Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica.«

17 I Duh i Zaručnica govore: »Dođi!« I tko ovo čuje, neka rekne: »Dođi!«
Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!

Otk 22,16-17