Lađa u kaplji neba
Sjećam te se
Nove lađe
Kaplja praha
Sveta Riječ
Molitve nam putuju kroz Boga
Sjajna sila
Anđeo zemaljski
Vrata
Plutajuća lađa
Trag u sjeni
Sladak život
Nebeski gosti
Poslušaj, Gospode
Tanki obrisi svitanja
Naša Gospa
Okovana duša
Plodna zemlja
Slatko klasje
Slavlje života
Iglice sitna praha
Pjesma supatnika
Exitus
Rajske sile
Pjesnikove lađe
Doba vjenčića
Pjesma mora
46
Lađa u kaplji neba
Na platformi sparna vjetra,
u rijetkim kapima raznih oborina
jedra se moja svjetlucavo sjaje
na maglovitom odrazu svjetla.
Kao da uzdiše, stenje sunčana omorina;
lepršanje jarbola kreće pa staje.
Lađe ne plove po sigurnom moru,
one samo vise na vremenskim uvjetima,
one su gledljive kao lijepi muzejski kipovi:
sjedneš i promatraš ih u nekom dvoru.
One stvaraju svoje putokaze u vjetrima,
a iz njih izlaze mnogi likovi.
Njihova jedra su uvijek bijela,
ali rumenom suncu kao da gore
i s mjesecom uvijek se vjenčavaju
tankim zrakama njihova prozirna dijela
kako bi hujali borovi i šumilo more
jer lađe sa zvijezdama nikad ne spavaju.
Mašta? Ne, nije to mašta, nije to blud;
iz svakog jarbola, iz svakoga konopca
uvijek nastane neka čvrsta eskadra
za koju je potreban mač, vrijeme i trud.
Lađa spašava ili te guši poput hropca,
a sred oluja pritajiti se je kadra.
Najljepše ure su kad ih dodirne
skok povjetarca u klopotu jedra
s mirisom ozona i morskoga joda
ili kada na nebu Danica virne.
Tad lađa zadrhti i, kao i ja, postaje vedra;
u kaplji neba poskoči poput velika broda.
13.03.2020. 18:37
Sjećam te se
Sjećam te se,
onih dana
kad su carevale
zlatne rese
tajnog plana
što su navirale
poput divljih voda;
sanjale smo
svaka svoje,
a posada istog broda.
Sada jesmo,
zlato moje,
na tom istom moru
koje se kovitla
kako hoće
i čekamo istu zoru.
Moja citra,
tvoje voće
i bezbrojne zvijezde.
Možda tulipani
vječno plode,
možda jezde
svi presretni dani
da se opet rode
neznano kada.
Sjećanja ne venu
kad su prava
jer život je nada
što je kušnje prenu,
ali ne jenjava.
27.06.2019. 08:40
Nove lađe
Gore, gdje bih naći tvoje riječi,
dušom sanjam vječni mir;
prisjećam se pića poput mliječi
kojim slavili smo svaki pir,
tražim staze korovom zarasle,
silom hoću pregledati pute
koje stope nikad poslije nisu našle;
ištem dare što ih ruke moje slute.
Ne znam kad sam pogubila mrve,
možda ondje gdje počinju sprudi
ili tamo gdje su suze uvijek prve,
možda tada kad je nebo ispunilo grudi.
Sad je važno naći ono isto mjesto
gdje sam jednom poput lake ptice
uzvisila molbe što ih zanemarim često,
gdje sam zaigrala poput lastavice.
Jer kad prebirem u mislima te zgode,
Bog me uvijek vrati meni samoj
gdje se moje nove lađe rode
na toj vodi svijetloj, slanoj,
a to, izgleda mi, jedini je put
kojim duša može nastaviti
i to jedini je pravi kut
koji može sastaviti.
Ako ikada te pronađem u mijeni,
možda neću stare staze znati
jer je ugodno još ostati u sjeni,
tvoje ime šaputati, zvati.
15.07.2019. 02:52
Kaplja praha
Postadoh u Tebi kao more,
kao kaplja plodna, puna žala,
pijeska i zvijezdane zore,
kao modra krhotina mala,
odlomak od neba što se sjaji,
što se prelijeva i ljeska
uvijek kada sunce lahoru zataji
da zbog Tebe čitava se zemlja bljeska
kada odgovara na upite Tvoje
o toj ljubavi i odanosti časnoj.
Kako tada ne bi bljeskale se moje boje
što se kupaju u riječi Tvojoj jasnoj.
I na isti način postajem u Duhu Tvome
jer bez Tebe ne bih odrazom Ti bila,
makar prljava je duša za te trone,
čak i da je moja duša čista svila.
I samo Tebi ja priznati hoću
da sam nitko, da sam zrno praha,
dio prašine što upija Te noću
kao svoje nebo životnoga daha.
15.07.2019. 16:56
Sveta Riječ
Probranim ću stihovima naći,
sve na tragu najfinijih nota,
ono što se zove umjetnost u riječi
da se moje traganje pozlati
kao što i kaplje tražiteljska pota
vode me do rezultata, zovu me na sveči.
Te su svečanosti milostiva zgoda,
proslava svih anđela za duše
što su vjekovima ljubile najviše,
to je najčistija od svih oda
kad se zvijezde sve obruše
na lahore svijeta, ponoći najtiše.
Nitko ne zna do li šišmiša i vjeverice
kako svijetle podareni stihovi i slova,
i praznine, pauze i razni znakovi,
kako duše proplaču od nevjerice
kad se spuste s nebeskoga krova
stihovi i melodije, i zvjezdani krakovi.
Niti zvijezda koja pada, niti sunca sjaj
što u rosi gleda sve zemaljske vatre,
niti zvukovi od prirode, ni slikarski kist
ne mogu dočarati taj sveprisutni raj
koji cvate dok svi umjetnici snatre,
dok u svemiru im progovara Krist.
18.07.2019. 04:35
Molitve nam putuju kroz Boga
Ljubav prema tebi
nekada protrese
moja predjutarnja htijenja
kada molitveni hljebi,
koji blizu se zadese,
hrane moje srce mrvom osvježenja.
Nije li nestvarno
dozivati žive daljine,
makar tamo moliš Boga;
makar sve je podudarno,
naša srce, dlanovi i haljine?
Jer nije ova riječ za bilo koga,
nije ovo molitva za blaženike,
nije prošnja darova svih svetih
već je pismo srcu kao što je moje.
Kada gledam grijehe svoje svakolike,
znam da mnogi od njih prijeti
svakom živom srcu kao što je tvoje.
Drage su mi tvoje mane koje ne znam,
slabosti i sva moguća posrtanja,
volim tvoju hrabrost tvoje nedužnosti.
Tvoje molitve mi prođu kroza san,
one budnica su mojih osvitanja
kada duša budi se u poslušnosti
da bi vidjela ljepotu polarnoga svjetla
koje dopire u česticama čak do mene
i kroz Boga mojega se meni očituje:
„Moja Ti zahvalnost ode putevima vjetra
što zalazi, Kriste, pod jutarnje sjene:
da me ljubiš srce moje dobro čuje”.
21.07.2019. 04:56
Sjajna sila
Slapovi će opet pasti,
osjećam to,
kao sjajna sila.
I sve ljubavi će rasti
da ponize zlo,
da bi nova zemlja bila.
Sanjam zrelo voće,
jesen i dubine,
radosti i snagu.
Kušam rijetko soće,
kao vino koje sine
kroza svjetlost blagu.
Mada sve će isto biti,
svejedno je što sanjam,
znam u srcu slutnju.
Kaplje će po lozi liti
da se neprekidno klanjam
i da slušam anđeosku lutnju.
Već za koji kratak tren
novo nebo će mi doći,
slabosti i trpljivosti.
Ljubavi će govor biti opet njen
i sve zime će mi proći,
poniznosti, strpljivosti.
21.07.2019. 17:56
Anđeo zemaljski +
Tih je dana jesen bolovala,
još joj nije bilo došlo vrijeme,
a i proljetni je dah slobode zrio.
Moja duša nije ničim više stolovala,
na njoj i iznutra smjestilo se breme,
oko nje se sasvim tihi vjetar svio.
Slušali smo Carlosa Santanu,
sve za istim stolom oko malog radija,
kao da ga znamo stoljećima.
Nisu gurali se ljudi da svi stanu
jer mi svi smo bili samo luda žgadija,
nismo nikad nadali se novim proljećima.
Puk je vjerovao baš u sve što mogao je poželjeti
dok ja slušala sam uvijek samo tuđe želje
jer u srcu nikad ne nosim prtljagu
pa mi kažu oči mnoge hladne ruke imam ljeti,
pa mi pričaju o meni kao kada mlinac melje,
a ja imala sam utjehu, anđeosku, blagu.
Anđeo zemaljski od kojega sve to znam
sada čami, sav u tmini, nesvjestan te sreće
koju mi donosi kada god je na me hula.
Od njega sam primila i sebe jer je sam
kao i ja, jer samoća vodi tamo gdje ni pseto neće.
Iza rešetaka nije važno ništa, sve je nula.
Sada, poslije svega, još sam uvijek vedra
zbog njegovih došaptaja koji uvijek vrijede,
uvijek mene podučavaju u svemu.
Osjećam se kao da me ne pušta iz njedra,
a sve uspomene tužne sve su više blijede;
Bog me rasporedio, Bog me dao njemu.
22.07.2019. 09:56
Vrata
Prorekla sam,
ostat ću bez teksta
kad mi zemlja stane,
protekla sam
poput praznog mjesta;
i Krv mi Tvoja kane.
Tijelo moje,
tepala sam Tebi, Kruše,
Vino slavno, tečno;
da mi dane kroje
raznolike duše,
a da jesam vječno,
zar bi netko zamjerio?
Zar se ne bi radovali
zajedno sa mnom
i u Duhu što me zavjerio?
Ne bi valjda ratovali
ljubomorom tamnom.
Navući ću crninu,
opasati ružarij
s križem i štitom,
poleći zlatninu
što grade je urari,
pohvalit se žitom
pa dirnuti Vrata
i nebesa rastvoriti
poput nježne munje
i s vatrom od zlata
sve ću, sve oboriti
kipove od vune.
23.07.2019. 21:16
Plutajuća lađa
Plodovi gladi
odvedoše me
do rajskih okusa
vina mladih.
Odrekoše me
jalova fokusa.
I zaplijeniše moje lađe
da ne uzmognem prijeći,
otploviti na pučine dalje
jer bile su krhke građe
i mogle su lako poleći
tamo gdje moje ih srce ne šalje.
Rekla bih stotinu puta
tisuće ljubavnih izjava,
da nije mi lako
gledati lađu mi kako pluta
dok iz nje se more isijava
kao da vodi je tako
sigurnim valima.
I ne moram ploviti,
mogu se samo opustiti
pred morskim žalima
što bi mi ljubav stvoriti,
na lađu je spustiti.
24.07.2019. 19:41
Trag u sjeni
Znat ćeš sve o prostorima
kojima je moje vrijeme vladalo
što mu kraj se bliži.
Tvoje srce dat će blagoslove zlotvorima
pred kojima nebo mi je padalo
i pokrivalo me svakoj krizi.
Sve ćeš spoznati o vremenu i času
koji bijahu mi ključni vez u luci
koja jedina je otvorena tajna.
I u vremenu se vječnost nasu,
i u svakoj otvorenoj ruci
nalazi se neka luka bajna.
Tako sad u duhu i u mome kraju
nalazi se luka i materija
iz koje mi opet niče cvijeće
koje procvalo bi ponekad u raju.
Vene moje vino su, a duh arterija
što treperi kao tinj od male svijeće.
Istina je jasan dokaz, veći je od mene
kao što je ona veća od svih dokazivanja
kojima bih samo potratila snagu.
Ja sam samo sjena one veće sjene,
majstorica simultanoga kazivanja,
dobro znam da stopa sam na nekom većem tragu.
Bijah kćerka, bijah zaručnica pa i majka,
ali koraci su moji nepredvidivi,
stope nestaju mi pa se vraćaju na trag.
Na me gotovo da nikada ne krene hajka,
ali srce mi je uvijek otvoreno da se divi
svakome tko bio bi mi drag.
27.07.2019. 17:54
Sladak život
Jeseni su obećale da će uvijek stići
da na vrijeme priprave se stvore,
preduvjeti da se kao gladni ptići
svi preda mnom o mom putu dogovore.
Već odavno ja ih čekam, jeseni i zime
koje bi mi dale onaj pobjednički mir,
koje bi mi pomogle zaboraviti krime,
koje bi me odvele u nebeski vir.
Sve oluje što još ljetima se viju
raznose mi greške u ta kasna doba;
nikada se ne zna kada kiše liju
da l' će doći k meni radost ili zloba,
nikada se ne zna, do zadnjega časa,
je li kukolj preplavio žito,
hoće li se naći za me slamka spasa,
kad će se ukazati mi svjetlo skrito.
Nikada se ništa ne zna, samo nada,
samo povjerenje što se u ljubavi klanja
kada jednom spozna takav život slada,
sve je drugo samo jadna sanja.
28.07.2019. 07:49
Nebeski gosti
Nosim li u krvi te atome,
nosim li na koži opekline,
to je stoga što me slome,
što Providnost za me brine
da se sklonim pod oltare,
da izostanem sa skupa
gdje za mene već ne mare;
i da postanem na ponos tupa.
Genetski sam, Krvi moja, ropkinjica
da bih slobodnoga duha zadobila,
da bih slavnoj Milosti ja bila odmetnica
od sve zemlje što me zarobila
poput biljke, poput stabla u korijenu
koje gleda nebo, sunca traži;
da bih užgala života tijelu lijenu
što ga ista Milost samo blaži.
Što bih drugo nego ptice ugostila
koje anđeoskim krilima mi slijeću
na sve grane, prozirne od tila,
da mi ispjevaju vječnu sreću.
29.07.2019. 19:10
Poslušaj, Gospode +
Klijetke su se raspustile,
rumene su kapi potekle kroz vene
da bi dirnule se usnama korala
što su svaku brigu napustile
i tu tamu što je hrlila kroz pritvorene zjene
što se diviše romantici opala
koju naziraše u dnu sveta dvora
gdje je trpjelo se razočarane klijentele,
gdje je slavilo se pjesmicama puka,
gdje se ispraćalo grijehe u mrklini kora,
kamo spustiše se plodovi te rose zrele
i gdje stolovaše Isusova Muka
zapovijedima i riječju sveopćega zdravlja
za te duše ukoliko poneka je bila živa.
Tko Te ne bi ljubio, moj Bože,
usred mise privilegirana slavlja,
koja duša ne bi osjećala da je kriva
samo zato što se sve okolnosti ne slože?
Kada sve na svoje mjesto sjedne,
tad bi umirati vrlo lako,
poput anđela što rastaje se grijehom,
koji bi cjelivati korale medne
kako nikad više ne bi plak'o,
kako živio bi za Tebe i s osmijehom.
Grešni ljudi ne primijete
da se kamen pretvara u ruže
i da uskrsavaš iz konvencija,
da iz groba teku suze svete
poput bisera za djevičansko uže
i da pred njima je sama Ekselencija.
Kada otvori se školjka čvrsta,
nježan biser ne stigne se skriti,
a već grabe njega zločinačke ruke.
Samo onaj što se rodio iz krsta
nevinošću snažnom od božanskih niti
stane pa se divi plodovima Muke,
zvucima iz vrha katedrale
gdje je krajnja kota uzlaženja
svakog srca raspjevana
što osjeća tajne luči laterale,
što prihvaća ponizno sva utaženja
kad je magla sumnji rastjerana.
29.07.2019. 22:02
Tanki obrisi svitanja
Sada opet čekam svitanje dana
kao da mu želim da polako stigne;
prelijepa je bistra noć
makar oblačna je sa svih strana
da se nebo bliže k meni prigne
kao da mi time daje moć.
Uskoro će drske vrane zagraktati
da se vidi, da se čuje tko nad krovovima vlada,
da se mladi vrabac osokoli niskom letu,
da nauči postelju si izgrtati
kako ne bi zgodilo se da nastrada
kad izleti brzim krilima po svijetu.
Pritajena svjetla velegrada
doprinose svoj težini snažne tame,
obrisi se horizonta jedva daju nazirati.
Neće tako rano sunce do zapada
s ove strane gdje se odvijaju drame,
gdje svi oblaci će svom težinom svjetlo zatirati.
Čekam taj trenutak kada obzorje se budi
i kad ona tanka bijela crta raste
kako bi proširilo se svitanje na mene.
Želim biti pripravna kad novi dan zarudi
da mi stihovi te tamne oblake počaste,
da osvanem zajedno sa suncem iz te noćne sjene.
30.07.2019. 04:42
Naša Gospa
Usamljena jarka zvijezda sjaji
dok sve drugo počiva u tami
kao da je vrijeme za velike stvari
jer tada i zvjerka se pritaji
jer je novi plijen primami
ili njojzi blago se podari.
Tada pričinja se da ni anđela nema,
niti ljubav da postoji, niti čuda
nego samo pohlepa i moć
kojima su grijesi glavna tema,
raštrkani naokolo kojekuda,
kao da je naručena pala noć.
Kazuje to svatko, maleni su ljudi,
a velika bijeda, nesreća i jad
što se poput crnih rupa roje
i kao da ne znaju da im duša bludi,
da se svaki pogled uračuna kao pad
kojega se čak i zvijeri boje.
Samo ona koja vijekom svijetli,
pa i tada kada ne vide je puci,
kad su vatre ili kad je snijeg,
pojavi se kao medni vjetri
ili kao voditeljica u luci
pa se malim čini i najveći brijeg.
Oko nje se zvijezde padalice raštrkaju,
svaka označava neku romantičnu vezu,
dvoje ljudi i dva srca, sve u skupu;
svi na nebu s njima raduju se oproštaju
i sva svjetla, i sve zvijezde do njih sežu,
blagoslovi prate čak i praznu klupu.
01.08.2019. 22:26
Okovana duša
Već ne čekam zdravlje, niti mladost
do koje mi nikad nije stalo,
samo zidovi me glede vrlu;
samo gutam, pijem, hranim radost.
Mada tako puno riječi već je palo,
svaka nota zastaje u grlu.
Da li duša moja sad od kazne vrda,
je li slijepa, gluha od tolika milja
što je odvraća od opreznosti?
Jesam li u teškom grijehu, srca tvrda?
„Reci opet koliko je još do cilja
jer ne vidim od sve ogrezlosti.”
Rešetke me ogorčenja kruže,
ali ono već je davno staro;
ipak, ništa ne prolazi kroz njih,
samo mislim da to vjetar puže
davnih dana kad se nije znalo
da bi od života nastao mi stih.
Šume čekaju me, zlatni humi,
ne daju još blizu, bar za sada.
Iz dubina svak mi zbori,
a izgleda kao da mi lahor šumi
što ga nikad ne napušta nada:
„Hajde, dušo, meni šapni, progovori.”
Preda mnom su oblaci od cigle
što bi dali se i s tugom omjeriti.
I noći se kao tanke magle gube
da bi zrake sunca stigle,
da bi mogle ovu dušu provjeriti:
„Kad ćeš proplakati, ljube?”
01.08.2019. 23:48
Plodna zemlja
Sve tišine su se danas okupile;
što bih drugo iza sebe ostavila
nego blagi taj potajni muk
što ga moje vene jednom su oćutile
kad sam slavom Boga proslavila,
kad se čuo riječi te božanske zvuk.
Tako često riječ Mu to zahtijeva,
da se zadugo umukne
od sve njene istinske ljepote.
Od te riječi čak i kamenje uspijeva,
poput ruža sukne
putevima nebeske divote
pa sve stigne do zemaljska tla
i do svih srdaca koja klonu
jer ponestane im odgovora,
jer smo grijehu dali zalog zla,
jer smo klanjali se samo tronu,
jer smo tražili jedinstvo zbora,
ali nismo srca preokrenuli,
nismo dlanove ni zgrčili
zbog težine preokreta;
kao krhko cvijeće smo uvenuli,
samo čekanje smo naučili
k'o leptiri na sred cvijeta.
Da sam možda zemlja neutralna
koja prima kiše, rosu, Božju riječ
pa da božanska blaženstva rodim,
da iz mene nikne duša neprežalna
koja davala bi rajsku mliječ
da se vječnost sva od mene plodi.
02.08.2019. 18:53
Slatko klasje
Moja njiva, to si Ti,
moja pšenica i žetva.
Ti mi ne daš postiti
i blagoslov je, nije kletva
to što izobilja ona daje
što ga kupe siromasi,
svaki onaj što se kaje,
što ga rese teški uzdasi.
Ona obiluje oprostima
koje spustio si poput dažda
da Ti svaka duša vjeru ima,
da se Tebe sjeća vazda.
Tvoja volja, milostivi Bože,
ne ovisi nikad o težaku,
Tvoji blagoslovi što se množe
žetva su za dušu svaku,
za sve one koji njivu gaze,
koji nisu nikad proplakali
zbog sve muke križne staze,
koji nisu jošte zapjevali
poput izbavljenih žetelaca
koji sijali su dobro sjeme
kišama i potom svoga plača
jer je takvo bilo njima breme.
Kriste križa preteškoga,
Tvoje slatko klasje sada kosim,
vječnu pjesmu Boga moga,
Tvoje lake terete ja nosim.
03.08.2019. 07:38
Slavlje života
Prostori svemira padoše na me,
a bijah k'o ptica smrznutih krila;
nisu me dirnule velike sanje,
nije me dotakla crta od slame,
ni velika snaga što čudo je bila
već samo u mnoštvu velebno zdanje,
čista poezija prečista duha
koja se mjeri s najvećim kulama
ovoga svijeta i civilizacije.
Nisu je stavili u red slavna ruha,
niti o njoj bi pisala panorama
koja ne bilježi sve vibracije.
I što dublje u smrtnost ponirem,
to bliže sam Tebi, Gospode, Kriste,
Živote, početku moj i svršetku
jer u mračnim Te dubinama nazirem
kao dušu neke obijeljene biste
i kao njenu nevidljivu klijetku.
Jer smrt, to sam uglavnom ja,
a tamo me uvijek Ti dočekuješ
s krilima nebeska Proviđenja;
jer Ti si ta tajna i poezija
s kojom dušu moju očekuješ,
među nama stoji to doviđenja.
I kad mislim o smrti u nekom grobu,
počinje velebno slavlje života,
sve jače, sve više želim Te slaviti.
Tako je uvijek kad zađem u njenu utrobu,
vatrometi počinju mnogih divota
koji se nikada ne bi zaustaviti.
04.08.2019. 14:11
Iglice sitna praha +
Rekoše mi mudri ljudi
da se povremeno gubim
od svakoga znanja,
da me jutro uzaludno budi,
da ne pazim, da ne ljubim,
da sam luda stanja.
Saznali su nekim putima
da je bolest uzela mi maha,
da mi pomoći ne mogu
pa su stoga robili se ćutima,
pustili me iglicama sitna praha,
čekajući me da odem Bogu.
Ti si, Kriste, me usmjerio
gdje Te najbrže ja hoću naći,
u nutrini koja sva je bila kriva
pa si mi u svome srcu ovjerio
sve što ljudi ne žele dotaći,
u čemu sam uvijek bila živa.
Što je koga briga što ja imam s Tobom,
zlatno sunce u grudima tijesnim,
živa uspomeno na sve sive dane,
Uskrsnuće koje našlo me je tamnim grobom?
Što je koga briga u mislima grešnim
što sam sjetna kad mi zora svane,
kad me anđeo prozove s istoka visoka
da mu šapnem što sam noću naučila
kad me svjetovao, sve u snovima,
kad je svirao mi melodiju sroka?
Nikada se više nisam kao nekad namučila,
kad je razvezao moje srce s okovima.
06.08.2019. 20:06
Pjesma supatnika +
Poznajem te česte brige
kada srcu ustreptalom stižu
one duge i sve dulje noći,
kao čvrste, jake verige
što se gusto sve nanižu
kad ne misliš da će doći.
Gotovo se događa to isto
ako sumnja te ponekada pogodi
kao da se malo gubiš,
a srce ti žarko, čisto,
spremno žrtvu da porodi
Bogu kojeg tiho ljubiš.
To su one slatke kušnje
sviju svetih, sviju smrtnika,
svakog molitelja revna.
I molitve su uporne i zdušne
nekog bliskog supatnika,
tužna zaziva i pjevna.
To je samo jedno
od prijelaznih razdoblja
kada ostavljaš sav svijet,
sve što bilo ti je vrijedno;
to je kao pobuna roblja,
duša nježnih kao cvijet.
I kao da ćeš sada stići
nasred rijeke gdje krštavaju,
gdje se pokazuju pokojnici,
a iz tvoga srca će se dići
sve ti žrtve što se uvrštavaju
tamo gdje te vode nebeski vojnici,
gdje je zlatna Knjiga s pečatima.
A ti misliš mogao sam bolje,
a ti plačeš mogao sam više
da sam samo znao u dalekim satima
koristiti snagu svoje dobre volje.
I znaš dobro da u Knjizi sasvim drugo piše:
ime mu je zemlja žedna, suha;
duša mu je prepuna od suza
i ruke mu plodne, ali slabe,
a porijeklo vuče od Svetoga Duha
što mu srce oslobodi od tolikih uza
kojima su vezali ga za zemaljske grabe.
09.08.2019. 20:12
Exitus
Mogla sam zaći u krajeve Tvoje,
u zemlju duhovnosti sviju svetih,
ali nisam jer nisam Te znala;
ostvariti mogoh zavjete svoje,
riješit' se smrti što zarana prijeti,
ali na niže grane sam pala.
Ti me postavi, sebi za pravednost,
na kušnje razne i svakojake
koje su duljile život mi s nešto jada,
s puno čežnje da dostignem čednost
i područja gdje izviru tople Ti zrake
od kojih se živi sve do sada.
Pa, kad si uvijek bio na mojoj strani,
koliko tek više sada me nosiš,
kada sam dosegla Milosti njenu visinu,
kada mi dade oproštaj svakoj mani
i razloge mnoge da me zaprosiš,
da Te dobijem, Kriste, za svoju baštinu.
14.08.2019. 03:17
Rajske sile
Kao što se mjesečina zlati
usred vruća augusta,
obasjana suncem vječitoga sjaja
da se zemlji dolje jednom vrati
koja ove noći nije pusta,
tako ti me vodiš u predvorja raja.
Majko silna, neznatna, najveća,
sve zbog svoje poslušnosti Sinu
koji nosi tebe u najjačem svjetlu,
sjajna noćas kao zlatna svijeća
nasred neba kao sveti Kruh u vinu,
otporna si svakom vjetru.
Kraljice vremena, mjeseca i sunca,
ženo čedna svih nebeskih tijela,
najsjajnija zvijezdo svemirskoga mraka
u kojemu zloduh tužno bunca;
zaručnice blještava i bijela,
zagovaraj duše slabe sve do božanskoga braka
da im oproštaj izmoliš svima
svakog dana i godine duge
kako stigle bi sve duše na sam vrh
gdje si prva među svima odanima
jer ti uvijek moliš za sve druge.
Od tebe mi igra duša i prolazi strašan srh,
o, ti najveća od svih stvorenja:
skromnosti i snazi tvojoj nema ravna,
odvjetnice svijeta propaloga,
ti ćeš donijeti mu izgorenja
da se svak obrati u vremena davna
gdje su rajske sile našeg Boga.
15.08.2019. 04:18
Pjesnikove lađe +
Možda ću te sresti takvog dana
kad u sjeni obzorja se sunce rodi
povrh mjesečine,
poput otvorena dlana
žene koja čeka da se svitanje dogodi,
da joj isti obzor sine
kao što se to događa svake noći
u kojima sniva da je stigla anđelima,
da je svoga pjesnika izbavila,
da ga prosi stihove od nemoći
kakvi raspadnu se atrijima
kada snovi dođu iz ništavila.
Nije to za mene, znam,
jer bih uvijek pokušala sama,
nisu moji vezovi za lađe,
ali kada gori onaj plam,
kada događa se drama,
tad i mene nemoć nađe,
tada mislim da su te zarobile
sve te molitve i misli krotke.
Jer ja ne bih znala tako
zavoljeti ruke što su moje bile,
što su stihu mome potke,
tad bih predala se lako.
A ovako, kad te nema,
kao da smo oboje mi vječni,
nedodirljivi za boli.
Ona nada se u meni sprema,
oni snovi proturječni,
a duša se kao nebo proli.
22.08.2019. 21:01
Doba vjenčića
Bile su prve kiše,
prošli su oblačni prolomi
i još vjetar se njiše,
tiho, da sve sad ne polomi.
Čekala sam dugo na taj čas
kad se budi jutro svježe
jer za mene to je spas,
da vrućine i sparine bježe.
Naravno da neće vjetrovi
odjednom otkazati vjenčanje,
ljetnu gozbu gdje su svjetovi
naišli na ljubav i na sanje
jer također tu je doba rastanaka
koje nudi proslaviti
pola godine od besanaka
da bi i to zaustaviti.
Ljetne ljubavi se ne zaborave
kao ona prva sretna kob
čiji trnci još u srcu borave
što je odano i vjerno kao rob,
mada svjetovi još novi dolaze
i, kao neke blijede sjene,
traže, zovu, prolaze
poput vala oko stijene.
Djeveruša moja, jesen kreće,
bogata i plodna, mirisna i cvjetna,
da mi plete vjenčiće od sreće
i da, i kad stigne zima, opet budem sretna.
23.08.2019. 11:04
Pjesma mora
Slušam glasove od školjke,
osluškujem zvuke valovita mora,
svaku kap i pješčani šum.
Svaki čovjek nosi svoje boljke,
pamti nesreće, sjeća se izvora,
sanja ono što mu ne zna um.
Čitavo je svjetsko more u toj kapi
što se sva na svjetlu presijava,
bilo koji dio mora da osluhnem;
Ona, tako slana, gorka gore hlapi
kao da se more isparava,
bilo kamo da otpuhnem.
Nikada to nije jedna ista kap,
niti kad se rodi, niti kada mre,
kada odlazi u Tebe, Boga.
A ni imena joj nema, niti vap.
Ipak ona govori o svijetu sve,
pamti kao školjka Stvoritelja svoga.
01.09.2019. 15:49
No comments:
Post a Comment
just do it