Susret Ljubavi i Smisla

Budući da je moj pojam o Bogu puno manji od Boga i uvijek će biti, teško razumijevam onu tvrdnju kako je Bog sav za čovjeka, to jest, ne vidim zašto bi to moralo značiti više nego što je rečeno. Bog je sav za čovjeka, ali može i vjerojatno je i bez čovjeka. No, dobro,odlučio je čovjeku izjaviti i objaviti svoju ljubav. Malo se kao nametnuo. To je stoga što ga čovjek ponekad doziva u pomoć bez ikakvih predumišljaja, ali ljudi rijetko to priznaju sebi i Bogu.
Ljubav je više ili manje angažirana naklonost prema nekome ili nečemu. Tu sada dolazimo do stare hebrejske misli prema kojoj  ljubiti znači poznavati. Kad se rodi naklonost, rađa se želja za zbližavanjem i upoznavanjem koje mora teći polako i postepeno kao kada gradimo neku građevinu, čak neku svetu građevinu, neki hram.
Pojam agape znači dijeljenje ljubavi, to nam je Euharistija, ali neki ljudi u svijetu ponekada primijete da u slavljima ima svega, samo ne vidljive ljubavi. To je stoga što se ona toliko polako i temeljito gradi da je pridošlicama i strancima neprimjetna. No, osjeća se u raspoloženju okruženja kada uđete u crkvu na misno slavlje.
Kad smo zaljubljeni, ne mislimo na sutra. Na neki način smo ovjenčani vječnošću. I nije nas briga sve ono što nas inače zabrinjava. U ljubavi nalazimo smisao života i smrti u svijetu u kojem nam jedino i samo ljubav ima nekog smisla.
Također možemo i obrnuti redoslijed riječi u ovoj tvrdnji: sve što je smisleno, ne može bez naklonosti i dobroga poznavanja; primjerice, kada o nečemu govorimo, to mora biti povezano i smisleno kako bismo bili uspješni u općenju, a čim nešto poznajemo, to je znak da to i volimo, da onoga kojemu ili o kojemu razmišljamo i priopćavamo podatke - ljubimo.
Pojam o ljubavi je valjda najširi pojam u nama, a pojam o smislu nekako najsržniji za život. Ljubav ima smisla, a smisao i smislenost se temelji na ljubavi. I zaista, sve nam ima neki viši smisao kad smo zaljubljeni, tada smo i optimistični. Nalazimo se nekako u nekom višem stanju.
Smisao je značenje, svrha, sadržaj, korist nečega.
Logos je um, govor, riječ, kazivanje, istina, zakon svijeta, Bog, Sin Božji.
Ljubav je više ili manje angažirana naklonost prema nekome ili nečemu.

Između svega ostaloga, Bog naš i Spasitelj, Isus iz Nazareta stvara ljubeći po Duhu Svetome, Životvorcu u nama stanje vječnoga života. I čovjek i Bog žele ostvariti međusobno uzvraćanje ljubavi. U odnosu na Božju naklonost prema čovjeku čovjekova naklonost prema Bogu je kržljava. Prepuna je preduvjeta i zahtjeva od Boga. To je zato što se čovjek uspinje i nadograđuje, a nadogradnja je uvijek nešto novo i nepoznato, ono što još nismo naučili i nismo iskusili. Taj odnos ljubavi je pravo rađanje i to duhovno, temeljito i nepropadljivo.
Naravno, i Bog želi iskusiti takvo rađanje novoga, a to je upravo Njegov silazak, Njegova duhovna i tjelesna nadogradnja u obrnutom smjeru, prema unutarnjosti i malenosti, nesavršenosti i polupropadljivosti te prema površnosti ljudskih stanja. Otac nam šalje svojega Sina da ostvari prema svojem stvorenju, čovjeku isto ono što zahtijeva od čovjeka da ostvari prema Njemu, Bogu Stvoritelju svega. 
To se događa neprekidno na Euharistijskim slavljima, agape neprekidne po čitavome svijetu. Ostvaruje se intiman odnos dviju različitosti, suprotnosti koje su slične samo u jednome: i Bog i čovjek su osobe. Drugo sve, životna iskustva, sve je među njima različito kao kod ljubavnog para, kao kod Adama i Eve gdje im je zajedničko samo to da su ljudi, a spolovi, to jest sve drugo im je različito. Zato se žele vječno upoznavati, spoznavati, ljubiti. To zaista ima smisla.
Taj spoj između kraljice-Ljubavi i kralja-Smisla idealno i najsavršenije se ostvaruje između Boga i stvorenja koje je Bezgrešno Začeće. Ljubav ne poznaje predumišljaj i zadnje namjere; Smisao ne zna za raspadljive dijelove. Duh Sveti, Životvorac među njima najsavršenije je na djelu, na hvalu i slavu svoje milosti i zajedništva te zajedničarenja u kojemu su oni - jedno. ‎Zagreb, petak, ‎7. ‎travnja ‎2017. 16:10:21