Svjetla se pale dok sumrak lako klizi,
sluša se Vivaldi dok se duša miri
s ovim danom što je već u krizi
i sa sretnim prilikama koje širi
sve do kasnih sati, sve do sutra
jer to tako slatko nudi zaborave.
Kako nekad dugo bilo je do jutra,
kako sada rađaju se noći prave!
Blagoslivljam onaj dan i čas,
onu kotu na globusu lijepom
gdje je spoznao me Spas
jer me jedna noć učinila slijepom.
Svima činilo se da sam blaženica
jer sam prazno gledala bez sluha
kada god bi našla moja zjenica
nekoga tko ima prijetvornoga duha
ili kad bih čula za nekog mrtvaca.
Rekli su mi da je umrijeti tragedija
i da nije važno ako se po blatu gaca
nego da je živjeti u sreći privilegija.
Moje im neznanje i sljepoća
izledali kao neki osmijeh oholosti
sve dok duša mi ne onemoća
u toj bari strašne nezrelosti
za sav svjetski novi poredak.
Nisam dostigla promišljati,
težak bio mi je svaki redak,
a ni tajne nisam smjela znati.
Noć je stigla i na mene,
opet tražila sam glas jasnoće
pa sam prebrojala uspomene.
a to mi je stvaralo teškoće.
Stalno ista slika se ponavljala:
"Daj mi, Bože, samo jedan dan
jer bih poslove obavljala
pa nek poslije utonem u san
na koji me šalješ kao kažnjenicu".
Primila sam nalog, navikla k'o pseto,
i do poda pognula sam kralježnicu,
moleći Ga samo još krštenje sveto;
blažene li noći što je spustio je na me.
"Proljeće" je prošlo, već se čuje "Ljeto",
ubrzani letovi bumbara iz tame
kao što je ubrzano bilo moje srce speto.
U jeseni rumenoj života svoga
pronašla sam ono što se uvijek dugo čeka.
Tada saznala sam da za Boga
ja sam izabrana modra rijeka,
da bez mene niti vlas mi neće pasti
jer je vjera moćna poput diva.
I sada još uvijek Bog mi daje rasti
makar čak i pahuljica snijega mi je siva.
subota, 22. travnja 2017. 20:42:53
No comments:
Post a Comment
just do it