Miomirisi tjeskobe

Nestat će mi čežnje jer ću naći
onaj tihi plamen neugasiv,
jer u dvore Tvoje kročit ću i zaći
gdje je molitveni izražaj mi spasiv.

Nestat će mi nesposobnost izražavanja,
nesposobnost da Te ljubim, gledam;
znat ću stil i način ljubavnih predavanja
kad Ti cijelo biće svoje predam.

Već pristiže miomiris i do mene,
mir tjeskobe, predanosti vječne,
predanosti volje Tvoje posvećene
Ocu našem kojemu su riječi tečne,

koji dobro zna kad prave misli niču
što proizlaze iz molitvenih stanja;
grijesi mog sazrijevanja već riču,
spadaju mi s uma od svih poziva i zvanja

ove ljubavi, slobode neizbježne.
Molitvom ću se komunicirati,
ničim drugim jer su riječi nježne
samo kad se mogu živjeti i dirati.

Tad ću znati što je milost i realnost,
sve će zajedno sakupiti se kao more.
Samo jedna može biti podudarnost,
jedan je vrhunac, a mnoge su gore.

Kada progovorim snovi bit će krhki
i najveće želje ostat će preslabe,
a svi grijesi raspast će se prhki
što me sada neuspješno grabe,

ja Te molim, Bože slatki, Bože mili.
Ti si moja baština i moj početak,
moja srž u koju su se svi životi slili;
ja sam spašeni, određeni zametak,

a svi drugi ljudi djeca Tvoja,
tako nespretni, nesavršeni, dragi.
Ništa im ne znači neka žrtva moja,
samo prosvijetljenje i mirisi blagi

da ih primamljivo ka Tebi vuku
makar oni nemali ni svijesti.
Kad Te vide, spoznat će i Muku,
tad i oni čeznut će Te sresti.
‎11. ‎travnja ‎2017. 03:20:46