Jednom prilikom kada sam, nakon gotovo četrdeset godina hoda po pustoši, susrela odjednom puno ljudi, a bijah pripravna na to da moram krenuti k ljudima, moj prvi dojam bio je osjećaj ljubavi i nježnosti koji kao da je nekako lebdio po zraku, između nas i među nama.
Pristigla sam na trg na kojemu su se ljudi okupljali slaviti Boga i bila oduševljena, raznježena te sam ostala bez riječi i bez misli zbog toga što je sve bilo puno topline, svjetla i pjesme.
Kako biti dio društva ako ne tako da upoznaš pojedince jer, ponavljam, ostala sam bez teksta, bez riječi, bez misli i nitko mi nije ništa govorio, samo smo svi zajedno pjevali Bogu hvale. Za moj pojam sebe i svega stvorenog ne bi mi bilo prihvatljivo da je sve ostalo na tome, na nekom omamljujućem doživljaju, a pretpostavljala sam da uzrok takvom zajedničkom raspoloženju leži, osim u Božjoj milosti, također i u svakome pojedinačno jer ja sam ponijela taj zajednički svijet s ljudima sa sobom u pustinju, oni su bili i ostali u mome srcu i moja je duša pjevala s njima. Nije me to usrećilo, niti umirilo, nije mi bilo dovoljno za moja pitanja i moju znatiželjnu egzistenciju, željnu mira i spasa.
Taj osjećaj topline i zajedništva, svjetlosti, nježnosti, mira i slave nije ispunio moju dušu, ali bio je prisutan i ostao u mojoj svijesti kao što dojenče zadrži osmijeh na licu kada, nakon hranjenja, previjanja, šetnje i kupanja, umorno zaspi. I spava mirno, sa smiješkom. Nesvjesno. Ne zna da će progovoriti, ne zna da će prohodati, ne zna da će odrasti i sazrijeti, raditi i rađati, živjeti i umirati.
Točno je da sam dugo bila u pustinji, ali nikako ne znači da sam ostala toliko nedruštvena da bi mi bilo dovoljno spavati kao dojenče. To sam činila i bez društva, razgovarala s Bogom, pjevala, radila, učila, igrala se i mirno spavala, sazrijevajući bez prepreka. Zato mi je valjda i pokušaj ulaska u društvo bio tako težak jer u društvu isti oni ljudi, iz kojih isijava ono toplo zajedništvo, hladni su prečesto i ne razgovaraju o Bogu jer možda misle da se to niti ne može.
Samo jedan postariji i visoki čovjek uspravnih ramena reče mi da je Boga našao u sebi. To je bilo porazno čuti. Bio je ugledan i pametno govorio, puno puta o Bogu i rado sam ga slušala. Ljudi su bili tihi dok je govorio, ali su "zjakali" naokolo i zijevali, a njegov govor je bio tako razložan i lijep.
Zašto su ljudi propustili takvu ljepotu i priliku započeti razgovor i razmišljanje o Bogu kojega su pjesmom tako radosno slavili, rekla bih, kao dojenčad na krilu majke?
Njima je potrebna majka da ih nauči govoriti i otac da ih nauči prohodati, pomišljala sam. A meni, tko će mene naučiti kad svi zijevaju?
Porazno ili ne, ali Tebe, Bože moj, nalazim u sebi.
I, još uvijek, niti to mi nije dovoljno.
utorak, 18. travnja 2017. 16:38:39
No comments:
Post a Comment
just do it