Prašina na našoj obući

"Zlo ne utemeljuje ljudska kraljevstva, već ih ono zaposjeda kroz zaposjedanje ljudskih srdaca te ih izokreće u njihovu suprotnost ('Isusove i naše kušnje' na portalu 'Vjera i djela')".

Znamo da nam sotona zaposjeda srca; znamo i to da je on knez ovoga svijeta; znamo i to da je svijet sav loš...ili barem uglavnom jer moramo se čuvati posvjetovnjenja naših vjerskih iskustava u Kristu, Gospodinu jer ako uđemo u naklonosti prema svijetu preduboko u taj svijet, propali smo.
No, je li zaista sve uvijek točno tako?
Od čega se zapravo sastoji taj opaki svijet? Ta, u njemu su i crkve naše, u njemu su i groblja, ali i koncerne dvorane; u njemu su naši domovi, naši najdraži, granice naše domovine - našega domaćega jezičnog područja; u njemu su prirodne ljepote i divote, u njemu je kiša blagoslovljena, na njega zrači sunce; a i u tome svemiru što ga istražujemo naše su zvijezde koje promatramo noćima; u tom svijetu smo svi mi, ljudi i povijest čovječanstva. 
Zar ne bismo smjeli s naklonošću tako misliti o svijetu?
Zar ne bismo morali uzeti u obzir mogućnost da čovjek kojega susrećemo vidi svijet na taj način da u njemu vidi dobro. A mi takve ljude zaobilazimo jer možda psuju, a tko zna koliko su dobra učinili; zaobilazimo ih jer bazde po alkoholu, a tko zna što ih je dotuklo; mi čak bježimo od znatiželjnika koji nas pitaju o Katoličkoj Crkvi, bježimo od nepristojnih ljudi i od ljudi koji nisu katolici. Po svemu i svačemu zaključujemo unaprijed da ljudi koje ne poznajemo iz viđenja, nisu naši prijatelji. A koga poznajemo, taj je dobar, taj je u redu.

Svijet, to smo mi, ljudi. Svijet je Božje stvorenje kao što su i ljudi Božja stvorenja. Morali bismo dobro znati i jako pažljivo gledati i slušati ljude u svijetu. Ako ne hode na misna slavlja, ne znači da su lašci, prevaranti, pokvarenjaci, izgubljene duše.
Želimo izbjeći Pakao? Kako mi znamo milosrđe Boga našega ako se priljubimo uz oltare kad ne znamo da je čitav svijet oltar Božji i da je naš Isus u svima i ne samo da je Isus u ljudima nego možda su i oni svi u Njemu makar su neljubazni, neuredni, zločinci.
I oni, koji nam odbojno izgledaju, imaju poslanje. I njih zove Bog. Moraju "odraditi" svoj život isto kao i mi svi.
Otkad znam za sebe, vidim da gotovo svi ljudi nose na sebi bar neki psihički poremećaj i da imaju svoje "dušobolje". Ja ih, to jest nas sve zapravo nazivam gubavcima. Gubavci su ljudi koji se moraju udaljiti od poštenog svijeta, vikati iz daleka da se sklonimo i upozoravati nas da ih u širokom krugu zaobiđemo da i mi ne bismo dobili gubu, tešku smrtonosnu bolest koja je jako zarazna. No, ima puno svetaca, imamo svetoga Franju Asiškoga, sjećamo se i onih iz Staroga zavjeta, ljudi koji su gubavcima prilazili s ljubavlju i pažnjom i nosili im hrane, razgovarali s njima te spoznali, prilazeći im sve bliže i bliže, da nisu svi jednaki, to jest nisu jednako loši i grešni nego svi su se ogubavili dok su zajedno prijateljevali; guba, dakle, počinje od jednoga bolesnika, a taj je sotona, to je onaj vrag u dnu našega srca koji nam podilazi ili nam ne da mira. On je taj gubavac od kojega se bježi odmah i glavom bez obzira; on je taj koji nam pripovijeda da smo dobri, krasni, najbolji, sveti sinovi i kraljevi, knezovi ovoga svijeta. Nije svijet loš, loša je guba. A toliko lošega imamo na sebi, nosimo prašinu na obući, a ipak se te prašine ne stidimo. Guba je kao prašina: ako smo marljivi i pedantni katolici, znamo da ćemo je redovno čistiti i da će nestati s naše obuće. Tako i guba nestane bez vidljive intervencije okoline. 
Nisu ni siromasi loši, lijeni i razvratni, loše je siromaštvo koje svi nosimo na leđima.
Niti post ne pada loše, loša je naša glad koju mislimo da moramo utažiti da bismo živjeli, a živjeti moramo da bismo pozavršavali svoje jako važne poslove.
Nisu ni prosti, neuki ljudi loši, loše je neznanje, loše su oči koje gledaju s visine na neuka, loše je srce koje se čini pametnijim i loš je onaj pametan kojemu velika pamet služi za loša djela.

Ako izbjegavamo gubavce, kako će se oni izliječiti bez naše pažnje i ljubavi? Zaraza će se polako, ali sigurno širiti i odjednom ćemo se naći usamljeni dok će oko nas biti skupine gubavaca na sve strane. To će se dogoditi zato što se bojimo da ćemo završiti u Paklu. To je zato što neprekidno "šaljemo" neke osobe u Pakao, na muke paklene jer nam nisu utješni i ne izgledaju sveto. To je sve zato jer više vjerujemo da je Pakao neizbježan i vječan i da je svuda oko nas nego što vjerujemo da ćemo uskrsnuti i da nam je Gospodin sušto Milosrđe koje želi da se svi ljudi spase - to je volja Boga našega. Spasiti sve ljude, to ti je zadaća, spasiti barem jednoga, ali ako mu daš kruha, nisi ga stigao upoznati i nemaš pojma što mu je potrebno. Morali bismo zajednički okružiti te gubavce po svijetu, prići im, ljubiti ih i guba će ispariti.

Kada se kaže i preporučuje da ne ljubimo svijet, misli se na svijet naše pameti i našega srca, naše srži, našega svjetovnog duha koji gleda sve bez ljubavi Isusove.
Tako, za zaključak, ne bih rekla da smijemo nositi mir u srcu već religiozni nemir i nemir savjesti kada god susretnemo nekoga.
Svi smo slike Boga živoga i svi smo grešnici. 02.04.2017. 01:51
Pakao je prazan. Čak ni sotona tamo nije nego ide po svijetu i traži, traži nove žrtve kako bi osnivao na njihovim dušama kneževstva svoja. Jednako tako kao što se nalazi u kraljevstvima ovoga svijeta, nalazi se i u nama, nalazi se u svakom čovjeku ma gdje bio.