Presjajni trenutak već po malo blijedi,
u bijelo se pretvara zlatan sunca sjaj;
šapat uskrsnuća svjetlo bio je u mojoj bijedi,
sa svim bojama me obasjao govor taj.
Odoh nakon slavlja mojega krštenja,
moje kupke spasonosne, Božje smrti moje,
odoh gdje su duše gubile strpljenja
i zaista vidjeh sve sivije boje.
Zar mi sve je da u bratu tugu gledam,
u očima brata po krštenju, sestre koja rađa?
Da se poslije svega crnilu ja predam,
a bila sam tužna prije, kada bijah mlađa.
"Lijepo nam je, Isuse, kraj tebe ovdje biti,
načinimo šator od crnine i od tuge puste
pa se s Tobom zabavljati, rujna vina piti,
duša napaja se ovdje Tvoje hrane guste.
Neka misle da nas nema, da smo mrtvi,
i da mogu živjeti i ratovati i bez nas;
neka nas zaborave dok predani smo žrtvi,
moramo se ovdje zadržati, sačuvati spas."
Zaboravljam na svijet šarenila i buke,
haljina mi bijela čipka, prozirna pod krinkom,
ali nitko neće vidjeti me od siline muke
koja mi na licu odražava Boga mojim sinkom.
Bijah tužna, usamljena, a sad vidjeh sva rješenja.
Sad bih zapjevala i pružila ruke jer srce mi bridi,
ali "nije zgodno jer još ne znam plodove krštenja"
makar svijet me prepoznao, svijet me vidi.
Reci, brate moj, zar je tako važno se sakrivati?
Zar nam nije snaga sjaja uskrsnuća dovoljna?
Zar to svjetlo može se poklopiti, okivati;
zar tom svjetlu nije klima uvijek povoljna?
Zar da sada, kad sve znam, tugujem i krijem oči?
Zar da učim ove mlade da se moraju žrtvovati?
Svjetlo daje meni snage i preda mnom kroči,
zar ja nisam svjetlo koje novi svijet će iskovati?
petak, 21. travnja 2017. 06:04:16
No comments:
Post a Comment
just do it