Zločini i pokore

Nakon gledanja mnoštva fotografija, čovjeku dosadi čitanje na neki način, zasiti se.
Pojavilo se nekoliko povezanih tema pa izgleda da bih si morala neke stvari pojasniti. Primjerice muški i ženski način razmišljanja, logičnost djelovanja u odnosu na vražja djela, u kojoj mjeri se djelovanje zlih duhova i demona smanjilo u svijetu.

Pa ne znam, imamo iste uvjete kakve su imali prije dva milenijuma jer danas nam mediji ne dozvoljavaju učiti i razmišljati, isto ostajemo neznalice kao i prije te znanja dobivamo u svjetlu vjere.
Ništa se nije promijenilo u tom području, a to je i pravedno da se spasimo pod istim uvjetima ili tako nekako, Bog zna, On je jedini pravedan.

Kazna. Kazna je izgovor mnogima, odnosno ta riječ se često upotrebljava kao opravdanje naših zlih postupaka. Snositi posljedice svojih djela nije isto što i biti u kazni, a niti smrt nije kazna, ona nam je sestrica. Ta kako bismo stigli, po Svetom Pavlu, u nebesko ako ne vidimo prvo kakvo je zemaljsko. 
Sve zovemo grijehom i kaznom, ali među kažnjenicima ima najviše pravednika, bilo da su se odmah pokajali vrlo kvalitetno, bilo da su nevini kažnjeni.
U tom svijetu polusvijeta, među kažnjenicima, prebiva Isus jednako kvalitetno kao među onim vjernicima koji se često licemjerno okupljaju na ručkovima i kavama pa ogovaraju. Kazna je, dakle, i blagoslov mnogima.
Ne mogu naći tu riječ, ne sjećam se da je Bog ikada rekao da netko mora u kaznu ili da mora nešto činiti za kaznu. Čovjek se posvećuje kušnjama i mora umrijeti jer je smrt posljedica grijeha, a nije volja Boga da kazni Adama i Evu već Bog je naš srdit što se Adamu i Evi to dogodilo što im se dogodilo, žalostan i ogorčen što ih mora poslati u zemaljski život. Također i Isus plače kada nitko ne vjeruje da Lazar spava i da će ga Isus uskrisiti; plače i nad Jeruzalemom. Bog zna da je to logično, da tako mora biti u pravednosti i da se posljedice moraju snositi, a sve to ima svrhe jer čovjek uči hodati i govoriti, živjeti u vječnosti kao partner Božji.
Nikada još nisam pronašla riječ koja govori izričito o kažnjavanju jer se kažnjavati mora. Pokajanje, savršeno pokajanje nam služi za rast i razvoj. Kazna nije sama sebi svrhom i nije potrebna nikada. Čak sam uvidjela da Isus govori neka pazimo da nas ne bace tamo gdje je plač i škrgut zubi, vatra ognjena, ali ne kaže da netko već tamo jest i da će netko tamo zauvijek ostati. Upravo sirovi način zemaljskoga života jest ono što je potrebno za oblikovanje duhovnoga života jer čovjek prvo mora otići u osnovnu školu. I sve će biti jednako, Euharistija je svuda ista, i na nebu i na zemlji.
Tko sam ja da bilo kome sudim i kako onda bilo kome smijem određivati kazne? Eto, na sudovima je sotona na djelu. A ja sam slika Boga moga. Boga milosrdna koji ne sudi kao što ja sudim sama sebi jer mi je u savjesti imperativ milosrđa koje moram naučiti i upoznati - to je ono duhovno do kojega se dolazi mukotrpno.
I dalje mislim da kršćanin katolik ima ogromne privilegije pred svima ostalima, ali ih nije svjestan i tada nastupaju nezgodne i teže posljedice: jedan se katolik, na primjer, pretvara u oholicu, licemjera, lijenčinu. Jer mu je sve na dlanu od rođenja. Izbjegava kažnjavanje, oponaša svećenike, zatvara se u sebe i svoju vjeru sakriva na neki način, promišlja najduhovnije stvari, a ponaša se kao kameno srce. To najbolje znaju majke i očevi: batina, batina je iz raja izišla.
Još uvijek ne vjerujem da čovjek može u raj doći zaobilaženjem križa jer krepostan život je križ.
Još uvijek vjerujem Svetome Pavlu koji je Isusa na poseban način susreo, a poslije rekao da ćemo se u smrti preobraziti, kako tko.
Nisam imala prilike promatrati kako o smrti govore naučitelji, ali ako je čovjek duhovan, ako je razvio kreposti i duhovni život, znamo da stiže Isusu makar je još uvijek grešnik.
Također sam vidjela i razgovarala sa živim mrtvacima, led ledeni od čovjeka, sama zloba i nered, ali vjerujem da će takav bolesnik prije pred Lice Božje nego tradicionalni vjernik i katolik koji svoj duhovni život ne zna komunicirati. On u sebi puno zna i osjeća, i proživljava, ali nikome ne zna reći ništa i u isto vrijeme često se bavi ogovaranjem pa se onda prekriži i to je njegovo svjedočenje.
Isus je Riječ, Isus je Bog pa prema tome, Riječ je vječna. Imati iskustva duboka, a ne komunicirati ljudima, nije raj. To vodi u muke paklene.
Malo sam prekritična, znam da smo svi neznalice i da sve nas Bog naš ljubi i želi spasiti i da smo svi braća i sestre.
No, ne razmišljati na zemlji kako se razmišlja zemaljski znači ne vidjeti dobro i zlo, a to nam nije baš za pohvalu jer kako ćemo znati kome idemo naviještati i o kakvim temama.
Bila sam poganin među poganima više od trideset godina i nikako ne mislim da tu staru osobu, toga starog čovjeka moram baciti u peć da gori već da se moram obratiti i preobraziti upravo na temelju svega što sam proživjela i svega što sam naučila zahvaljujući takvom životu, a Bog mi ga je dao. Naučila sam ogromne razlike između katoličanstva i poganstva, to je neki ponor bez dna.

Na koncu, nitko mi ne može odrediti pravu kaznu već Bog pušta me u pokoru, to jedino postoji i vrijedi.
Zapovijed koja kaže da će nas Bog nagraditi vječnim dobrom ako činimo dobra djela, a zlo kazniti vječnom kaznom je i dalje točna, ali tko je taj koji čini zlo? Zar ćemo suditi braći i sestrama?


Druga tema je patrijarhat kojega su mnogi sveti muškarci uspješno preživjeli. Muškarac misli da od žene ništa nikada ne može naučiti već da ona mora svoje spoznaje sačuvati za sebe. Iz toga proizlaze dvije posljedice: nisu žene vjernice toliko odgovorne za nedostatak komunikacije duhovnog života već više patrijarhalno društvo, a druga stvar je ta da žena u tom pretjeranom patrijarhalnom stavu uvijek stradava. Muškarci su razapeli Krista, iako su to i žene pristale i muškarci ne dopuštaju ženama naviještanje kako ih ne bi morali braniti i čuvati od ostalih muškaraca i žena. U patrijarhalnom uređenju mnogi su si muškarci osigurali lijep i siguran položaj, ali to ih neće odvesti u raj nego će ih žene preduhitriti. I žene su razapete ako je volja Božja, a ne onda kada muž misli da ženi mora suditi pod krinkom da je štiti.
Ako li je muž pravedan, zaista će dobrohotno razgovarati sa svojom ženom i pristati na činjenicu da od nje puno može naučiti, ali i na činjenicu da i on nju mora puno naučiti, a ne joj reći da ona to ne može razumijeti. Naravno da u svijetu muškaraca, žena ne može sve razumijeti, ali u vjeri se braća i sestre stapaju u jedno.


Na času smrti, kada sam znala da mi smrt visi nad glavom, a to je bilo zapravo kao nekakv odlazak i prolaz, bilo je važno samo jedno: ne povrijediti sebe, druge i Boga. Strpljivo, vrlo, vrlo strpljivo čekati i moliti te nastojati biti osjetljiv i pristojan u ophođenju sa svakim živim bićem. Imala sam jako puno obaveza, a jako malo vremena. No, susretala sam ljude, potpuno luda i u bunilu, ali mi je savjest bila budna kao nikada prije ili poslije.
Potom, Bog moj mi dade život.
Sada mislim čemu služi moj život ako ne naviještam i ne svjedočim Isusa Krista, Gospodina? ‎
srijeda, ‎5. ‎travnja ‎2017.17:30:02