Prijekor

Zar da ostavim te, majko, u neznanju,

zar mi ne znaš pute i odgoja svoga

kojim si posvetila mi stanicu najmanju,

kojim si me vezala za našega Boga,

a bila si slabo svjesna svojih rezultata?

Tvoje zadovoljstvo mi je bilo jasno vidljivo

i tvoj trud da ostaviš mi zlata i dukata

prije no što pobjegneš od mene stidljivo

kao kakav anđelak na pragovima svetosti

što ga meni Bog učini velikom ljepotom

i koji je gledao me punom snagom uzetosti,

odgovarao za mene čitavim životom.

Zašto sada čujem prijekore ti, oči skromne,

jer me nema tamo kamo si me uvijek slala;

zar ti ne znaš da su moje misli pomne

baš zbog svega što si meni dala?

Ne brini ti za na naš hljebak, ali moli;

moli za sve nas koji tvoje smo potomstvo

samo zato jer ti puste suze proli;

suze proli, ali sada primi nam poklonstvo.

31.05.2016.  21:01

Dodir B:2,83

Sunce je obasjalo mi jutarnji stan,

moja zraka topla jedna drugu stiže

kao da je anđeo mi Božji, radostan

prišao od svega jutros najbliže

da mi više Tvoje ljubavi pokaže

koju nosiš, Kriste, uvijek Ti za mene

jer je Tebi ljubiti me najdraže,

skidati mi s duše teške sjene,

sva prokletstva mojih pogrešaka.

Prošao si sav kroz moju srž i moje kosti

svom toplinom svojih odbljesaka;

samo priđi, samo dođi, dodirni me, Nevinosti.

31.05.2016.  06:46

Kiše majske

Zaista Te nisam pitala za sreću,

niti za bogatstva u životu mom;

samo željela sam često užgati svijeću

da mi brže dođeš u moj tužni dom,

da me kao prijatelj pohodiš.

Tada mi bismo šaputali,

ja od straha da me ne porodiš,

kao svaki grešnik mali,

u svom izobilju kao nekog otpadnika;

Ti bi zborio obazrivo zbog moga spasa

kako ne bih se pretvorila u stradalnika

koji drhti od jačine Tvoga glasa.

Sada i za uvijek dade, Kriste, mi i više,

Ti me pusti na livade rajske,

bogate i sretne, s puno rose ili kiše

kao što su ovdje obilate kiše majske.

Sad još uvijek hrlim Te poznavati,

sve to više što sam starija iskustva,

želim Tebi stvarati i davati,

biti u blizini Tvoga svetog društva

jer smo zbog toga i postali si bliski,

Ti u meni, ja u Tebi, kao slična bića,

sve sa svrhom da svi moji puti niski

postanu vrhunci izobilja Tvoga žića.

30.05.2016.  05:00

Grešnica

Sada, bez očaja i distantno,

gledam prošlo s poštovanjem.

Vrapci cvrkuću rezonantno

s mojim srcem i školovanjem

koje si mi priuštio u vremena zla.

Ni tada nisam bila neprijemčiva,

za cvrkutanje niti malo gluha;

nisam bila strogo nepromijenjiva

i sjećam se dobro duboke utjehe

što mi je pružahu kao i sada.

I sada sjedim ispod strehe

dok mi u duši onaj nemir vlada

koji se nemirom ne bi smio zvati

jer to je želja, želja za rajem

što ga ne prestajem snivati

i još više i češće se kajem.

Isto je bilo kao i sada,

o Tebi, Kriste, znam ono isto:

da mi se raj tiho prikrada

i da znam što je srce čisto.

Želim napisati nešto važno,

neizrečeno i upamtljivo,

ali ništa osim Tebe nije snažno,

istinito, vječno i plamtljivo,

zato daj mi samo riječ, samo artikulaciju

koja vrijedi i za ptice i za ljude.

Bezgrešnost vrabaca pruža mi anulaciju,

moji se grijesi pred njima bude

i sretna sam, zaista sretna

što mi daješ odriješenje i kajanje

i još više sam poletna

jer svetost u Tebi je jedino trajanje.

Hvala Ti za slobodu volje da pogriješim,

po tome sam čovjek i sveti entitet

i jer moguću moju grešnost s Tobom riješim

kada vječnost je blizu kao i ovaj svijet.

25.05.2016. 06:05

Zmajevo zviježđe

Na moje kapke zasjeo je zaboravljeni san,

na moje snove zasjelo je tisuću svjetlila

koja su se zajedno sakupila.

Moje je želje okupirao mjesec robustan,

negdje iza ptice koja netom je poletjela,

kao da je zvijezde nakupila,

ogromnim krilima pravednosti put krovišta,

s plijenom u čvrstim kandžama i kljunu.

Da je samo san, bilo bi neobično.

Ovako znam da je obišla sva noćna lovišta,

da joj je mjesečina namaknula krunu

od koje mi izgleda tragikomično,

tim više što je gledam kao važan simbol,

kao svoju državu i kao sebe samu.

Bogata je ptičurina krenula na istok,

na sam početak gdje je zadobila onu bol,

na izvore što stvoriše joj onu tamu

posred zamračenog uma kao skok,

kao onaj samrtnički pokušaj u trzajima

kojima spašava dijete ili rodni kraj,

prije nego što se preda vragu da je proždrije.

Bog je slavan rekao da ne može se zbrzajima

riješiti taj problem i pobjeći u raj

pa je ptica zagraktala oštrije,

naglo zastala na hladnim dimnjacima,

ispustila zvijezde niz krovove do podruma

i nemoćno promatrala sve one što se rasipaše.

Tada se prepustila svim divljacima,

postala je ista u predaji svog mračnog uma,

znajući da spasila je zvijezde što si napipaše

u onom podzemlju Božja vrata, širom otvorena.

Nitko ne zna kako ih je Bog podario,

sve zbog one napaćene ptičurine

koja divlja naokolo sada ogorčena.

San se veliki ostvario,

ali ne vidi se od velike ptičurine

sladak plod što ga svi uživaju.

Bogu svom se klanjam u dnu srca,

iza zatvorenih i nevidljivih vrata,

u podrumu gdje duše plivaju

kao da im svaka kost po malo krca.

Ona ptica još je svijetu nepoznata.

07.06.2015.  00:48

Corpus Christi

Kada Te želim,

kada Te sanjam,

Ti si meni oslonac za sve

pa Te dijelim,

pa Ti se klanjam,

pa Ti meni dolaziš u sne.

Kada blagujem Ti Tijela,

kada ispijem Ti Krvi,

Ti mi daješ od svoga života

pa ja s Tobom imam dijela,

pa Ti mene nosiš prvi,

pa si meni kvaliteta najveća i kvota.

Kada naokolo grmi, sijeva,

kada zli napadaju dusi

i kad vreba iz podzemlja zmija,

Tvoja snaga daje meni ogrijeva,

Tvoja kruna moju snagu brusi,

mene brani sveta Euharistija.

Ti me gledaš i tiho promatraš,

moje napore i moju molitvu,

nečujno me spašavaš od boli;

nevidljivo me plaštem omataš,

daješ mi u ruke anđeosku citru

koja svira mjesto mene, pjeva i moli

prošnje razne, zahvalnice silne

za sve ono što me sačinjava

tako blaženom i sretnom.

Mene krijepe Tvoje riječi umilne,

muka Tvoje duše tad u meni obitava

kao melem u tom zajedništvu sjetnom

jer mi ime Tvoje, Kriste, srce snaži

i jer molitva iz moga srca Tvoje rane blaži.

23.05.2016. 04:26

Opstanak

Već je kasno, već odavno zora je zarudila,

a ja molim, molim, Kriste, Tvoje biće krasno

da me vodi gdje sam to zabludila,

gdje sam izgubila Tvoje prijateljstvo časno,

ono kada nosim mir u sebi i još šire.

Oko mene sve je divno, ali nisam jošte progledala

dok na oknu iza mene svijetle zrake vire

kao da je zemlja moja ovo novo blago svjetlo dala,

zemlja moja i moj dom, moja rodna gruda

koja dovela me k Tebi preko trnja,

preko dalekoga beskrajnoga spruda

kojim jedva hodila sam kao duša krnja.

Sjećaš li se kad je sunce gore dugo stajalo

onog dana vječnoga, određenog samo za naš gaj

i kada se zlo i dobro kao razliveni vosak spajalo

u mojoj duši koja samo sanjala je raj?

Sjećaš li se kako si me uporno zazivao,

a ja nisam znala niti Tvoje mjesto, niti ime;

tada samo prikriveni strah po meni je plivao,

samo tupa jaka bol koja pravdala je moje krime,

ali sasvim uzaludno jer ni boli nisu opravdanje

svakoj pojedinoj duši koja Te ne poznaje.

Saznala sam u trenutku da je samo vjera pravo zvanje.

Svaku dušu njena bol i muka odaje,

otkriva joj staru istinu da bez Tebe pravde nema,

da je svaka duša grešna, i poštena, i zla.

Što god čini, čovjek se za sude Tvoje sprema,

nikada ne stiže samostalno dalje od razine tla.

Sjećaš li se svojih slavnih obećanja

koja si mi sada ispunio preko svake mjere?

Nisam tada bila svjesna svojega poslanja;

nema na tom svijetu boljeg dara od uporne vjere,

ništa drugo nije spas, samo Tvoja intervencija.

Ni sada ja ne znam dalje, kako umaknuti slomu;

Tvoja riječ me puti gdje me čeka Crkva, majka Marija,

jedino uputstvo prema Tebi, mojem rodnom domu.

21.05.2016. 07:36

Dobročiniteljica

Često bila sam na samom rubu propasti

kada željela sam učiniti nešto najbolje,

često mi je grijeh nastojao želje ukrasti,

okrenuo mi ono sasvim malo dobre volje,

postavio me pred moja vlastita djela.

Mislila sam moje namjere su čiste

pa zaboravila što sam učiniti htjela.

Da bih vratila si one riječi iste

kojima sam djelo poletno započela,

morala sam brzo zastati u hodu,

uvidjeti da sam ipak jako smjela

i da možda slijedim samo onu modu

koja donosi nam licemjernu umišljenost:

tko sam ja da mogu dobro učiniti,

što sam ja da mogu poništiti lijenost

ili duše svojim namjerama kinjiti?

Ako Boga čovjek ne zna i ne poznaje,

ne može ni biti čovjek na svom mjestu

u tom svijetu koji samo ogorčenje daje,

koji izokreće svaku lijepu, dobru gestu,

od nje čini samo neki uzaludan napor

da se duša neka pred Bogom opravda.

Nemoguće dobiti je takav vražji spor,

dobra namjera obična je gnjavda.

Dobra djela izniču u ljudskoj spontanosti

kada duša nije niti svjesna što li čini,

dobra ili zla, kada nema proračunatosti.

Tada nitko nikoga ne kinji.

20.05.2016. 05:48

Pravednost Božja

Kada očekujemo pravdu i pravednost, najčešće mislimo na zadovoljštinu za sve zlo koje smo podnijeli u životu. No, pravednost Božja bi nas mogla vrlo lako iznenaditi. Nije pravedno da svi budemo jednaki i da nam svima bude isto i jednako dobro. Pojam pravednosti podrazumijeva da čovjek može dobiti i ono za čim teži, ali i milo za drago te ono što je i poželio. Druga je stvar što čovjek nije svjestan da su mu želje često neuredne. Nije pravedno opravdati zločine, ali niti ljudima suditi za zločine. Često nekome sudimo za zločin i prisilimo ga da ispašta kaznu, ali to ne znači da je dotični zločinac dobio ono što je zaslužio. Za neki zločin može postojati dobar razlog ili nedostatak dokaza dok za neki drugi zločin niti jedna izmišljena ljudska kazna nije dovoljna.

Najveća je pravednost u iskrenom priznanju samoga zločinca i u iskrenom opraštanju njegovoga zločina jer svako ljudsko biće ima duhovni organ koji zovemo savješću. Nikakva kazna za zločin ne može pomoći zločincu da si umiri savjest ako on u svojoj savjesti zna da je nešto zlo učinio. Također nikakva kazna ne može natjerati čovjeka niti da pomisli da je zločinac ako mu je savjest mirna.

Savjest također može biti mirna samo naizgled, to jest kada čovjek nije svjestan što čini.

Savjest također može biti nesavršena, prestroga ili lijena.

Savjest ipak ima najjači utjecaj na čovjekovo djelovanje, ma kakva bila.

Također nikakva kazna ne može natjerati čovjeka da povjeruje da je kriv ako mu je savjest mirna i ako čvrsto vjeruje ili zna da nije zlo počinio.

Savjest je Božji glas u čovjeku. Bog na svako iskreno priznanje zločina i kajanje odgovara uvijek samo opraštanjem, to jest prepušta možebitnog zločinca svome glasu i onome glasu koji je u životu toga čovjeka oblikovao također njegovu savjest još u ranoj čovjekovoj dobi. Samo Bog zna zašto netko ima prestrogu ili prelijenu savjest i zašto Bog dopušta nekome činiti naizgled veća zla, a nekome ne dozvoljava niti najmanju svjesnu i namjernu pogrešku.

U svakom slučaju, što je čovjeku teže nositi se sa svojom savješću, to je veća mogućnost da ga Bog poznaje i ljubi jer Gospodin Bog daje veće muke i kušnje onome tko je svjesniji svojih čina. Ukratko, što čovjek u ljubavi više napreduje, to su mu prepreke sve teže i teže jer samo se tako može sazrijevati: počinje se od malih prepreka da bi se potom svladavale sve veće i veće prepreke u napredovanju prema zrelosti koja pak bez Božje ljubavi i pravednosti ne može postojati. 20.05.2016. 20:33

Anđeli na vjetru

Kada osjećam se malo bolje nego sada,

jutro me dočeka otvorena neba

i bez neistine koja društvom vlada;

ovom svijetu stvarna sreća ne treba.

Ovaj svijet već ima strašnu povijest,

ovom svijetu sama zemlja je pretijesna,

a nema ni sluha za Radosnu vijest.

Ovim svijetom vlada pošast obijesna,

zato oblak daždi neviđenom tugom

i kad mala kiša bila bi poželjna,

da se tješim proljećem i dugom,

ovog svijeta već odavno nisam željna.

Vrabce slušam jer ih gotovo razumijem,

oni pjevaju o anđeoskim stazama

i poručuju mi da se veseliti smijem

njinu pjevu, prirodnim oazama

koje postoje zbog ovakvih ljudi poput mene.

Ima li još netko da uživa u pustoši,

ima li još netko kome slatka suza krene

zato jer se ovaj vjetar neprekidno troši

na kojemu anđeli vole se rasplesati?

Sad je mirno, danas sunce prži,

a ja čeznem poruku isklesati

koju isti vjetar na vrapcima drži

kad već nema drugog svijeta nego samo ovaj.

U tom svijetu postoji obitelj i dom,

jedino se iz njega pristiže u raj

i samo zato drago mi je u životu mom

pretražiti svakog jutra ovo nebo i te ptice.

Vjetrovi su ovi zastali na moje dane,

ja ću se njima poslužiti nemilice,

čak i tada kada moje srce stane.

18.05.2016.  07:44

Trenutak uoči smrti

Isuse, Ti mi se otkrivaš postepeno, onoliko koliko mogu doživjeti i razumijeti. Ljudi su često skeptični u svojoj vjeri u Tebe i Tvoju riječ. Često su takvi za vrijeme čitavog svojega života, već dožive duboke godine, a još uvijek Te ne poznaju kao Onoga koji ih ljubi.

Nikada mi nisi dopustio sumnjičavost. Bila sam poganin, nisam o Tebi niti razmišljala dugo, dugo. Nisam ni znala što čine Tvoji svećenici danima i satima, godinama; nisam znala o čemu pripovijedaju oni koji se izjašnjavaju kao vjernici Tvoji. Nikada mi nije palo na pamet u tom razdoblju upitati se zašto je zlo na svijetu. Bila sam nevina u svom duhovnom znanju, negativno nevina, neznalica. No, nikada se na Tebe nisam naljutila, nikada mi nije palo na pamet da posumnjam u dobrotu, a Ti si mi onda počeo otkrivati koliko su dobrota i vjera važne za život i preživljavanje. Vjera u Tebe bila mi je strašna borba za goli opstanak jer čovjek je sam sebi jako vrijedan i često daje sve i upire sve snage zato da bi sačuvao sebe i svoj život, čak se odmah uzjoguni kada nema hrane na vrijeme, prije nego što uopće ogladni, toliko se čovjek boji za sebe. Kako li su tek ljudi prestrašeni za svoj život u vremena nemira i ratova, u vremena kada misle da će možda ubrzo umrijeti?

Da, i ja sam jednom tako morala spoznati koliko sam sebično vezana sama za sebe. Ništa i nitko mi nije bio važniji na tom svijetu, gorljivo sam se pokušavala spasiti od tjeskobe u kojoj sam spoznala kako mi je važno što sam živa i koliko mi je teška pomisao da se od sebe same moram odvojiti, a to je valjda značilo da ne mogu zamisliti kako bi to bilo kad bih umrla, da li bih tada bila svjesna sebe, da li bih i dalje sebe imala jer potpuni nestanak svoj ne mogu zamisliti. To je jedino što sam znala, da Ti postojiš i da se na ovome svijetu ne zna što se događa kada čovjek umre.

Sada sam odgovornija jer više znam, jer sam Te bolje upoznala. Nikada me nisi razočarao. Evo, već pola života živim u Tvojoj izričitoj ljubavi i nikada mi nisi odbio nešto učiniti.

Hvala Ti za život jer moj život i ja, moja želja da se sačuvam živom jesu zaista vječni ako ostanem u Tvojoj ljubavi.

Sjećam se i da je bilo trenutaka kada nisam stigla razmišljati o životu i kada sam čekala kraj, kraj neizvjesnosti i velike muke. Znala sam da mi je važno ostati pravednom, najpravednijom što mogu biti. Pred smrt koju sam iščekivala, bilo mi je važno samo da ne padam svjesno u grijeh i laž, a to je bila zapravo dvojba o tome jesam li nekoga ili sebe samu povrijedila. Znala sam, ako samo malo povrijedim neku dušu, gotova sam. A tada, opet, nisam željela spasiti se neistinama jer život je istina i ako čovjek ne teži istini, mrtav je. Ako neka istina povrijedi kakvu živu dušu, to je odgovornost prema blagosti, to jest, znala sam tada da ne smijem povrijediti istinu, ali da je moram proslijediti veoma obazrivo i blago, sa strpljenjem i nježnošću. Vrijeđati nekoga istinitom riječju također je smrt.

Svi kažemo da nismo krivi kada smo iskreni i da su oni grešni koje naša iskrenost zaboli i povrijedi, ali to baš i nije točno. Zato je blagost neophodna u životu vjernika. Čovjek uoči svoje smrti postaje osjećajan, gotovo bojažljivo obziran prema svemu, naročito prema ljudskim bićima i prema svojim najmilijima.

No, čovjek ne misli da je svaka sekunda života zapravo trenutak uoči njegove smrti. Čovjek ne misli na to gotovo nikada u svakodnevici. I tako, nisu svi ljudi uvijek blagi. 17.05.2016. 05:06

Pečat dara Duha Svetoga

Ako ništa dugo, barem istini sam težila,

onako kako može duša iskrena i prosta.

Definicija se istine u srcu mom uvriježila,

ona proizlazi kao plod mi molitve i posta.

Svaka duša već ni sluha nema za istinu

koji gubi se u ponorima opće lijenosti,              

bezbolnome neprimjetnom prijelazu ka činu

koji nastaje u prevelikoj obijesti,

to je čin nečinjenja i utrnuća, i pasivnosti

koja sve prihvaća nekritički i upija,

sve što nudi ovaj svijet na pladnju nasilnosti

koja neprimjetno oko duše svoje krake svija.

Definicija istine uopće nije popularna,

nije ni primamljiva, niti slatko začinjena.

Kad je tvrdnja s Božjom voljom podudarna,

tad je istinita, to je hrabrost nehinjena.

Ako ništa drugo, barem sam se često pokajala

jer sam uvidjela sve svoje neznanje;

stoga iskrenost je češće kod mene potrajala,

razbila mi sve koncepcije i sanje.

Da mi nisi, Kriste, svoga Duha čudom dao,

ništa Tvoja žrtva meni ne bi značila,

bila bi apstraktna, to si uvijek čekao i znao

sve dok nisam se za Tvoju riječ zakvačila.

Riječi svoje velikom si žrtvom zapečatio

koju ja sam često u životu objedovala.

Radi moje iskrenosti Ti si vječno propatio,

zbog ta pečata sam samo Tebi povjerovala.

15.05.2016. 07:09

Dužnici smo

10 “I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti (Poslanica Svetoga Pavla apostola Rimljanima, glava 8, redak 10)”.

Teško je ponekad čovjeku predočiti kako je to on u tijelu, ali i u duhu, a još je teže zamisliti ili vjerovati da je u grijehu sav čovjek kao i da je sav u vječnom životu, to jest da Duh Božji prebiva u čovjeku i to u njegovom duhu.

Sve što znamo je grijeh. Vječnom životu vjerujemo, ali ne znamo ga dokazivati, znamo samo reći da dokaza nema za postojanje vječnoga života, ali da dokaza nema niti za nepostojanje vječnog života. To je pitanje naše vjere i vjerovanja u riječi koje su apostoli zapisali da je Gospodin Isus govorio.

U kontekstu govora o svome poslanju Duha, Branitelja ljudi pred sotonom, Isus napominje:

63 "Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su (Evanđenje po Ivanu, glava 7, redak 63)". 

Tijelo ne koristi ništa, tijelo je mrtvo zbog grijeha, a duh je život koji tako čuvamo od svega i svakoga i to zbog pravednosti, a taj duh su i riječi Isusove. Zbog toga tračka pravednosti kojega naziremo u našem razumu i prema kojemu donosimo sudove o pravdi i nepravdi, mi znamo da je naš život puno vrijedniji nego što smo svjesni u svakom trenutku. Bojimo se kraja, ali ne vidimo svetost i vječnost vlastitoga života. No, može se reći da vječni život naziremo u svojoj vjeri, ma kako mala bila, u Boga i Njegove riječi. Uglavnom se svi nadamo manje ili više da ćemo se ugodno iznenaditi u raju jednoga dana.

Isus nam govori da je raj u nama i već je prisutan oko nas, a taj raj, to je naš životni duh i Bog Životvorac, Duh Sveti.

Čovjek se može potruditi oko toga da riječ Božja, Isusova prebiva u njegovom duhu, u čovjeku samom, u njegovoj vjeri, mislima, osjećajima, djelima i riječima.

12 “Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo!”,  klikće Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima dok u Ivanovom evanđelju, glava 14, redak 26,  možemo pročitati dragocjene Isusove riječi: 

26 “Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.” 

Dar

Nakon mnogih raznovrsnih baštinjenih dana,

Ti si, Gospodine, jedinstvena baština moja.

Nakon mnogih rastanaka i sveta žrtvovanja,

mojim danima, Gospodine, nema zbroja.

Sjećam se još uvijek kad sam ljubav darovala,

kada željela sam jako Ti ugoditi,

tek tako, samo stoga što sam baštinu izrovala,

našla da se može zajedništvo roditi,

ono puno više o čemu sam slutila.

Htio si od mene načiniti samo svoju zaručnicu,

a ja zbog Tvoga dara nisam se naljutila

iako sam sva od straha zadobila svetu drhtavicu.

Strah me bilo da to neću moći, ljubav svoju žrtvovati

tada kada već sam ljubila iz čista mira

i da neću preživjeti kad me dragi počne zvati

slađe od sirena ili lutnje koja tiho svira.

Dao si mi snagu i presveta svoga Duha,

priredio nam predivne i rajske svečanosti

kako dar bi bio bogat, prepun sjajna ruha;

pružio si nama svetu gozbu svoje nevinosti

da bih veću slatku žrtvu predala Ti bez ustezanja.

Sretni mi smo bili zbog ljepote Tvoje među nama,

a ja željela sam tada sve to ostaviti radi znanja

po kojem sam baštinila ljubav Tvoju, a ostala sama.

Da to nisam učinila ja bez tuge i bez jedne suze,

dar bi bio prepun mana i žrtva beskorisna.

Predala sam Tebi svoje najdraže i slatke uze,

predala Ti za njih molitve da bi žrtva bila propisna,

a danas Ti nas pratiš svakoga na svome putu;

kad sam strahovala izgubiti sve, dobih Tvoje ljubavi žar

i znam da nisam jedina ja blažena u svome kutu.

Baštinila ja sam Tebe, Kriste, neizreciv dar.

14.05.2016. 07:28

Životni prag

U prosjeku se puno dana u životu mučim,

ali sve to mijenjam za trenutke sreće.

Dosta pamtim i od nevolje naučim

kakav je to život kojeg srce neće

i kako je to kad se život mrzi

jer “tko ga mrzi, taj će ga zadobiti”.

Onaj tajni život koji dopire do srži,

to je vječni život koji ne da se porobiti.

Želim znati da me čeka izlaz iz divote

jer mi duša teži osloboditi se ropstva.

Svatko može sanjati bezbrojne živote,

ali svakome je toga robovanja dosta,

Svaka duša želi pobjeći u nešto bolje.

Zato padamo u dosadna raspoloženja,

zato bez Boga nam nema dobre volje,

zato često izbjegavamo razna zaduženja.

Dug je čovjeka da misli i marljivo radi,

da se uvijek oko svega dobro potrudi

i da uvijek iz početka sve novo posadi

kako bi mu uvijek bili dragi neki drugi ljudi.

Tada može se pronaći od života istinskoga trag

koji sve živote nosi, a jedini je pravi;

tada može se preskočiti životni prag

iza kojega se jedan vječni život javi.

Taj trenutak sreće jedini je odmor i užitak,

taj trenutak čas je kada susrećemo Boga

i tko ne zna da o tome piše Sveti svitak,

taj ne može sreću naći, niti spoznati koga.

12.05.2016.  04:40

Raj

Svaki dan Te hvalim i Tebi zahvaljujem,

svaki dan promišljam Te u molitvama svojim;

svaki dan za onu riječ Ti strahujem,

svaki dan zbog Tebe za istinu se bojim.

Uvijek iz početka moje staze k Tebi počinju

i svaki dan su više čiste i sve više jasne.

Svaki dan sve teže mi se misli začinju,

svaki dan sve teže su mi one riječi časne

koje treba slijediti u životu i djelu

jer me odvaja moj put da od svega se opraštam.

Svaki dan Te pitam u zoru bijelu

što je potrebno učiniti da tugu ne ispaštam.

Svaki dan sve više učim od nježnosti Tvoje,

a sve teže bijeda ljudi moje srce para.

Svaki dan svi greške i sve grijehe broje,

svaki dan mi zbog nas sviju duša izgara.

Svaki dan sam Ti sigurnija u povjerenju

koje dajem i za koje ne znam nikad kraja.

Svaki dan se predajem tom istom određenju

od kojeg sam pričvršćena na krilima raja.

10.05.2016.  06:05

Poznavanje Boga

Ljudi vole nešto žrtvovati. Davanje žrtve traženje je ljubavi.

Davanje ljubavi je uvijek davanje sebe, a ljudi vole to zvati ponajvećom žrtvom. Zato i vole davati neke manje ili veće žrtve, a ne vole sebe predati do kraja.

Ljudi se često cjenkaju, računaju da će za malu žrtvu dobiti nešto, ili sve, ili barem nekoga tko im je potreban. Ljudi vole reći kako su dali puno ili kako su dali sve, ali nikada ne govore da su predali sebe. Ne bi bilo ni prikladno predati čitavoga sebe zbog nečega što nije od životne važnosti. No, također je vrlo neprikladno kada za nešto što je od životne važnosti nismo spremni dati više od malo svoga vremena, svojih blaga ili svojega truda i napora.

Stari je Božji narod imao vjerski običaj žrtvovati životinje Bogu. Tim činom su tražili od Gospodina milosrđe, uslišanja, blagoslov, ali zapravo to je sve ljubav Božja prema ljudima pa se može reći da su zapravo ljudi svojim žrtvovanjem životinja učili kako se predaje i uzvraća Bogu ljubav.

U ta vremena pojavio se u Božjem narodu i prorok Hošea koji je narodu progovarao i o tim vjerskim običajima žrtvovanja životinja jer narod nije znao bez raznih proroka razumijeti što čini i zašto. Mnogi su žrtvovali bogatstva, a bogatstvo su bila lijepa stada pripitomljenih životinja. Tako nije bilo previše teško izdvojiti posebno lijepe i zdrave životinje, mlade i bez mana kako bi se Bogu prinijela što ljepša i veća žrtva. Bogati narod stočara razvio je vjerski običaj žrtvovanja životinja do vrhunca, ali i do licemjerja. Za svaki grijeh ili u bilo kakvoj grižnji savjesti ljudi su davali lijepe komade stoke, birali iz svojih stada puno mladih životinja za žrtvovanje da bi sebi pribavili oproštenje grijeha ili utjehu savjesti, ali i da bi umilostivili Boga od kojega su očekivali lijepo vrijeme i bogate žetve, sreću i mir, pobjedu nad neprijateljem, uspjeh u osvajanju zemlje, uspjeh u braku i obitelji. Za malo ili puno mladih janjadi, ljudi su željeli dobiti sve.

Nadahnuti Božjim Duhom proroci su poučavali narod o tome kakav bi morao biti odnos naroda prema njihovom Gospodinu i Gospodaru nad vojskama. Te pouke se mogu razumijeti iz sažete rečenice koju su upamtili usmenom predajom, a govorio ju je i prorok Hošea:

 6 Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice (Hošea 6,6).

Prorok je želio progovoriti protiv licemjernoga odnosa naroda prema najvažnijem biću njihova života, prema samome Bogu. Želio je reći kako Bogu janjad i slične žrtve ne znače puno nego iskrenost i ljubav naroda, to jest uzvraćanje ljubavi Bogu i ostvarenje partnerskog odnosa između Boga i čovjeka.

No, kako biti partner samome Bogu, Stvoritelju svega i Upravitelju svega živoga i neživoga?

To je postalo jasno tek s pojavom Sina Božjega. Tek je Isus mogao pokazati božansku ljubav prema svim ljudima i tek je Isus mogao tražiti uzvrat ljubavi od ljudi na isti način: predao je sebe i svoj život za ljude i otkupljenje njihovih života, a za uzvrat je poručio da traži od ljudi njihovu vjeru i povjerenje u Njega. Kao što je i prorok Hošea govorio, Isus ne traži polaganje života i muku ljudi nego drugačiju žrtvu, to jest darivanje vjere ljudi, tražio je od svakog čovjeka darivanje samoga sebe, a to je ostvarivo u povjerenju i vjeri u Isusa u kojoj se jedino može zaista razviti istinska ljudska ljubav.

Tako bi se moglo reći da je vjerski čin i molitva najveći dar Isusu. Također izgleda da se to može ipak nazvati i najvećom i najljepšom žrtvom, ali žrtvom koja ne boli i nije muka nego daje vječni blaženi život. Mnogim ljudima nije teško dati bogatstvo za Boga, ali im je teško živjeti u vjeri prema Bogu.

Isus je ljubio do kraja sve ljude, do smrti na križu. No, Isus ne traži ni od koga da žrtvuje svoj život za sve ljude, Isus poziva čovjeka na vjeru i bezgranično povjerenje u Boga. Kako bi ljudi postali sposobni za vjeru i ljubav, Isus je dao sebe, dao je sve i uskrsnuo kao Pravednik. Uzašao je na nebesa i sjedi s desne Boga Oca, a tada na poseban način šalje svojega Svetoga Duha na sve ljude, darovao je sebe ljudima zauvijek, sve do svršetka svijeta kako bi postali sposobni za ljubav prema Bogu i drugim ljudima, kako bi postali partneri Isusovi i kako bi konačno upoznali Boga samoga. 09.05.2016. 04:22

Duh svete žrtve

U ovome svijetu kao da vidim sve,

sve ono što me nekada nije zanimalo,

vidim bolje oko sebe duhove zle

kojima do ljubavi nije stalo

jer ti duhovi ljubav dati ne mogu

iako ju traže jer ona je potrebna svima;

za ljubav se okreću i samom Bogu

bez kojega nema ljubavi među ljudima.

Tako duh neki postaje zao

jer ljudi ne znaju dati, niti razumijeti;

tako je duh prvoga čovjeka pao,

tako ni ljudi neće uvijek umijeti

izboriti sebi ljubav jer ju ne poznaju.

Navikli na hladnoću, mržnju i nemar,

mnogi se ljudi zlim duhovima predaju

koji ne puštaju dati ljubav na dar.

I zmija namjeru ima postati obljubljena

pa ište slavu, i moć, i vlast;

i zmija je ostala u svojoj moći izgubljena

pa je morala jednom za uvijek past

jer ljubav je snaga veća od svega

koja se uvijek može dijeliti i dati

dok slava ljudskoga duha ubija njega

dok ne nauči žrtvu poznavati.

Žrtva je darovanje sebe samoga

za druge ljude i za najviše biće;

žrtva nije čuvanje sebe i svoga

već od žrtve zaista ljubav sviće.

Da me nisi ljubio, Kriste, Bože,

ne bih ni postojala, niti život imala;

zbog Tebe moje srce ljubiti može

jer sam od Tebe Duha primala.

09.05.2016. 03:08

Snaga Duha u jedrima mojim

Još kad sam Te zvala na pireve svoje,

Ti već rekao si mi da nećeš za mnom doći

i makar sam znala da mi moje dane broje,

mislila sam kako neću ni ja snage smoći

otploviti na daleka mora i velike pučine,

a sad već sam dovde kao snažna dotjerala.

Iako ne želiš, Ti se pleteš u moje trice i kučine,

a ja pjevam da sam sama đavla otjerala.

To je Tvoja ljubav, Ti me spašavaš od svega

makar činim grozna djela protiv istine.

Jer sam Te zaiskala, nema tako ogromnoga brijega

kojega Ti ne bi preskočio da mi Tvoja ljubav sine.

Ti me moliš da se vratim na obale mirne,

tamo gdje smo sretni zajedno gladovali i pili

ponajbolja vina i pića s okusima smirne,

tamo gdje smo osmijehe i poglede krili.

A meni je težak bio život ovaj mrski,

smetalo me svako titranje u zraku

i moji su govori postajali tako odrješiti, drski,

moje su riječi iskrile u sveopćem mraku.

Bila sam osoba od dostojanstva, onaj prvi čovjek,

najdraža za Tebe ostvarena vjerna žena,

ali nesreća je ovog svijeta produžila svoj vijek

pa od mene sada nasta samo tiha sjena.

Sad bih rado natrag doplivala kad bih znala,

kad bih mogla svezati sve uze u jedno kormilo.

Sad Te molim da me sjetiš kako sam se onda zvala

da prepoznam svjetionik za to naše priobalje milo,

ali znam da to ne ide s Tobom nikad tako.

Tvoji su putevi, moj Isuse, neznani za mene,

Tvoje misli nisu moje, ali jesu Tvoje breme lako

koje želim ponijeti bez jedne uspomene:

daj da zaboravim što je bilo svijetu ovom slavlje,

vrati moje sjećanje na sve Tvoje što je bolje

pa me pusti na toj pučini kao neko skromno splavlje,

ostavi mi samo tračak moje dobre volje

kojom guram kroz nevere i oluje; snaga Duha

samo potrebna je da me ovdje održi, a spasi.

Tada bit će opet sjajnih ploda, moja jedra suha,

tada znat ću pute Tvoje kad se svijeća ugasi.

08.05.2016. 03:14