Isuse, Ti mi se otkrivaš postepeno, onoliko koliko mogu doživjeti i razumijeti. Ljudi su često skeptični u svojoj vjeri u Tebe i Tvoju riječ. Često su takvi za vrijeme čitavog svojega života, već dožive duboke godine, a još uvijek Te ne poznaju kao Onoga koji ih ljubi.
Nikada mi nisi dopustio sumnjičavost. Bila sam poganin, nisam o Tebi niti razmišljala dugo, dugo. Nisam ni znala što čine Tvoji svećenici danima i satima, godinama; nisam znala o čemu pripovijedaju oni koji se izjašnjavaju kao vjernici Tvoji. Nikada mi nije palo na pamet u tom razdoblju upitati se zašto je zlo na svijetu. Bila sam nevina u svom duhovnom znanju, negativno nevina, neznalica. No, nikada se na Tebe nisam naljutila, nikada mi nije palo na pamet da posumnjam u dobrotu, a Ti si mi onda počeo otkrivati koliko su dobrota i vjera važne za život i preživljavanje. Vjera u Tebe bila mi je strašna borba za goli opstanak jer čovjek je sam sebi jako vrijedan i često daje sve i upire sve snage zato da bi sačuvao sebe i svoj život, čak se odmah uzjoguni kada nema hrane na vrijeme, prije nego što uopće ogladni, toliko se čovjek boji za sebe. Kako li su tek ljudi prestrašeni za svoj život u vremena nemira i ratova, u vremena kada misle da će možda ubrzo umrijeti?
Da, i ja sam jednom tako morala spoznati koliko sam sebično vezana sama za sebe. Ništa i nitko mi nije bio važniji na tom svijetu, gorljivo sam se pokušavala spasiti od tjeskobe u kojoj sam spoznala kako mi je važno što sam živa i koliko mi je teška pomisao da se od sebe same moram odvojiti, a to je valjda značilo da ne mogu zamisliti kako bi to bilo kad bih umrla, da li bih tada bila svjesna sebe, da li bih i dalje sebe imala jer potpuni nestanak svoj ne mogu zamisliti. To je jedino što sam znala, da Ti postojiš i da se na ovome svijetu ne zna što se događa kada čovjek umre.
Sada sam odgovornija jer više znam, jer sam Te bolje upoznala. Nikada me nisi razočarao. Evo, već pola života živim u Tvojoj izričitoj ljubavi i nikada mi nisi odbio nešto učiniti.
Hvala Ti za život jer moj život i ja, moja želja da se sačuvam živom jesu zaista vječni ako ostanem u Tvojoj ljubavi.
Sjećam se i da je bilo trenutaka kada nisam stigla razmišljati o životu i kada sam čekala kraj, kraj neizvjesnosti i velike muke. Znala sam da mi je važno ostati pravednom, najpravednijom što mogu biti. Pred smrt koju sam iščekivala, bilo mi je važno samo da ne padam svjesno u grijeh i laž, a to je bila zapravo dvojba o tome jesam li nekoga ili sebe samu povrijedila. Znala sam, ako samo malo povrijedim neku dušu, gotova sam. A tada, opet, nisam željela spasiti se neistinama jer život je istina i ako čovjek ne teži istini, mrtav je. Ako neka istina povrijedi kakvu živu dušu, to je odgovornost prema blagosti, to jest, znala sam tada da ne smijem povrijediti istinu, ali da je moram proslijediti veoma obazrivo i blago, sa strpljenjem i nježnošću. Vrijeđati nekoga istinitom riječju također je smrt.
Svi kažemo da nismo krivi kada smo iskreni i da su oni grešni koje naša iskrenost zaboli i povrijedi, ali to baš i nije točno. Zato je blagost neophodna u životu vjernika. Čovjek uoči svoje smrti postaje osjećajan, gotovo bojažljivo obziran prema svemu, naročito prema ljudskim bićima i prema svojim najmilijima.
No, čovjek ne misli da je svaka sekunda života zapravo trenutak uoči njegove smrti. Čovjek ne misli na to gotovo nikada u svakodnevici. I tako, nisu svi ljudi uvijek blagi. 17.05.2016. 05:06
No comments:
Post a Comment
just do it