Još kad sam Te zvala na pireve svoje,
Ti već rekao si mi da nećeš za mnom doći
i makar sam znala da mi moje dane broje,
mislila sam kako neću ni ja snage smoći
otploviti na daleka mora i velike pučine,
a sad već sam dovde kao snažna dotjerala.
Iako ne želiš, Ti se pleteš u moje trice i kučine,
a ja pjevam da sam sama đavla otjerala.
To je Tvoja ljubav, Ti me spašavaš od svega
makar činim grozna djela protiv istine.
Jer sam Te zaiskala, nema tako ogromnoga brijega
kojega Ti ne bi preskočio da mi Tvoja ljubav sine.
Ti me moliš da se vratim na obale mirne,
tamo gdje smo sretni zajedno gladovali i pili
ponajbolja vina i pića s okusima smirne,
tamo gdje smo osmijehe i poglede krili.
A meni je težak bio život ovaj mrski,
smetalo me svako titranje u zraku
i moji su govori postajali tako odrješiti, drski,
moje su riječi iskrile u sveopćem mraku.
Bila sam osoba od dostojanstva, onaj prvi čovjek,
najdraža za Tebe ostvarena vjerna žena,
ali nesreća je ovog svijeta produžila svoj vijek
pa od mene sada nasta samo tiha sjena.
Sad bih rado natrag doplivala kad bih znala,
kad bih mogla svezati sve uze u jedno kormilo.
Sad Te molim da me sjetiš kako sam se onda zvala
da prepoznam svjetionik za to naše priobalje milo,
ali znam da to ne ide s Tobom nikad tako.
Tvoji su putevi, moj Isuse, neznani za mene,
Tvoje misli nisu moje, ali jesu Tvoje breme lako
koje želim ponijeti bez jedne uspomene:
daj da zaboravim što je bilo svijetu ovom slavlje,
vrati moje sjećanje na sve Tvoje što je bolje
pa me pusti na toj pučini kao neko skromno splavlje,
ostavi mi samo tračak moje dobre volje
kojom guram kroz nevere i oluje; snaga Duha
samo potrebna je da me ovdje održi, a spasi.
Tada bit će opet sjajnih ploda, moja jedra suha,
tada znat ću pute Tvoje kad se svijeća ugasi.
08.05.2016. 03:14
No comments:
Post a Comment
just do it