Zmajevo zviježđe

Na moje kapke zasjeo je zaboravljeni san,

na moje snove zasjelo je tisuću svjetlila

koja su se zajedno sakupila.

Moje je želje okupirao mjesec robustan,

negdje iza ptice koja netom je poletjela,

kao da je zvijezde nakupila,

ogromnim krilima pravednosti put krovišta,

s plijenom u čvrstim kandžama i kljunu.

Da je samo san, bilo bi neobično.

Ovako znam da je obišla sva noćna lovišta,

da joj je mjesečina namaknula krunu

od koje mi izgleda tragikomično,

tim više što je gledam kao važan simbol,

kao svoju državu i kao sebe samu.

Bogata je ptičurina krenula na istok,

na sam početak gdje je zadobila onu bol,

na izvore što stvoriše joj onu tamu

posred zamračenog uma kao skok,

kao onaj samrtnički pokušaj u trzajima

kojima spašava dijete ili rodni kraj,

prije nego što se preda vragu da je proždrije.

Bog je slavan rekao da ne može se zbrzajima

riješiti taj problem i pobjeći u raj

pa je ptica zagraktala oštrije,

naglo zastala na hladnim dimnjacima,

ispustila zvijezde niz krovove do podruma

i nemoćno promatrala sve one što se rasipaše.

Tada se prepustila svim divljacima,

postala je ista u predaji svog mračnog uma,

znajući da spasila je zvijezde što si napipaše

u onom podzemlju Božja vrata, širom otvorena.

Nitko ne zna kako ih je Bog podario,

sve zbog one napaćene ptičurine

koja divlja naokolo sada ogorčena.

San se veliki ostvario,

ali ne vidi se od velike ptičurine

sladak plod što ga svi uživaju.

Bogu svom se klanjam u dnu srca,

iza zatvorenih i nevidljivih vrata,

u podrumu gdje duše plivaju

kao da im svaka kost po malo krca.

Ona ptica još je svijetu nepoznata.

07.06.2015.  00:48