Drama raja

Uvod

Anđeli, sveci i pravednici

Ova kratka kontemplacija nastala je promatranjem pravednika, Svetoga Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije. Često kažemo za ljude da su anđeli kada su jako, jako dobri u svojem ponašanju i djelima ili u svojem milosrđu. No, ljudi ne mogu postati anđeli. U psalmima se pjeva da je čovjek malo manji od anđela, ali od Postanka znamo da se neki anđeli pobuniše i zaprepastiše od zavisti kada Bog stvori čovjeka. Upravo zbog te zavisti, Sotona napada ljudska srca, uvjeren je jadnik da čovjek ne može ustrajati u dobru.

Ali Bog reče za čovjeka da ga je načinio vrlo dobro. Ta navala zlih duhova na ljude samo dokazuje da je čovjek često i veći od mnogih anđela ako je pravednik kao što je bio, između ostalih, i sveti Josip zbog svojega poznavanja Božje riječi i posluha Bogu.

Glava I

ANĐELI STAROGA ZAVJETA

Naziv „anđeli” ukazuje na neku službu.

Anđeli su duhovna bića. Hebr. Mal'ak, ili grč. angelos znači „glasnik”. Anđeo u biti jest poruka.

Anđeli su „službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje (Hebr 1,14)”.

1. Anđeo Gospodnji

U Starom zavjetu pripadnici Božjeg dvora zovu se slugama ili svetima pa i sinovima Božjim.

Kerubi podupiru Božje prijestolje, vuku Njegova kola, služe Mu da s Njih uzleti ili čuvaju stražu na ulazu u Njegov posjed, ne dajući da uđu nepozvani. Oni svojim krilima zaklanjaju Kovčeg Saveza.

Serafi, plamteći, pjevaju Bogu slavu.

Čitava nebeska vojska veliča slavu Božju; ona Mu je na raspolaganju za ravnanje svijetom i vršenje Njegovih naredbi; uspostavlja vezu neba i zemlje.

Biblijski izvještaji znaju i za Anđela Gospodnjeg koji je zapravo isto što i sam Gospodin Bog što se očituje na ovom svijetu u vidljivom obliku. Budući da stanuje u nepristupačnoj svjetlosti, Bog ne može dati da Mu vidimo lice, ljudi Mu zamjećuju samo tajnovit odsjev.

2. Razvitak nauke o anđelima u Starom zavjetu

Pripisivale su im se dobre i zle zadaće.

Bog šalje svog dobrog anđela da bdije nad Izraelom, ali za pogubno poslanje Bog odabire anđele nesreće, npr. Zatornika. Čak i Satan u Knjizi o Jobu još uvijek pripada Božjem dvoru.

Kasnije između Sotone i zloduha s jedne strane, a dobrih anđela s druge strane prevladava stalna protivnost.

Knjiga o Tobiji navodi sedam anđela pred licem Božjim.

To su tragovi i utjecaji okolnih kultura.

No, uloga se anđela kod Izraela nije promijenila. Oni čuvaju ljude, nose Bogu molitve ljudi, ravnaju sudbinama naroda.

Kasnije tumače prorocima smisao njihovih viđenja, posebno kod proročkih otkrivenja.

Anđeli dobivaju imena prema svojim službama. Rafael je „Bog zdravlja”, Gabriel je „Junak Božji”, Mihael znači „Tko je kao Bog”, upravo je njemu povjerene židovska zajednica.

Glava II

ANĐELI U NOVOM ZAVJETU

Novi zavjet nabraja arkanđele, kerube, prijestolja, gospodstva, poglavarstva, vlasti kojima se na drugom mjestu pridružuju sile. Oni se nanovo svi raspoređuju oko Isusa Krista koji se objavio.

1. Anđeli i Krist

Svijet anđela ima u Isusovom mišljenju svoje posebno mjesto.

Evanđelisti govore o Isusovom prisnom saobraćanju s anđelima.

Isus spominje anđele kao stvarna i djelatna bića. Iako bdiju nad ljudima, oni gledaju Očevo lice. Njihov život izmiče tjelesnim tegobama. Mada ne znaju za dan Posljednjeg suda, koji je isključiva Očeva tajna, oni će mu biti izvršitelji.

Oni su već sada dionici Božje radosti zbog obraćanja grešnika.

Anđeli će Sina Čovječjega, Isusa, pratiti na dan Njegova dolaska, oni će uzlaziti i silaziti nad Njim, kao nekoć po Jakovljevim ljestvama. Isus će ih poslati da skupe izabranike, a osuđenike odijele od Kraljevstva.

U vrijeme Muke oni su Mu u službi, te bi mogao zatražiti njihov zahvat.

Poslije Isusova uskrsnuća Bog je Sinu podložio anđele jer su bili stvoreni u Njemu, po Njemu i za Njega. Oni sada priznaju Isusovo gospodstvo i bit će Mu pratnja u posljednji dan.

2. Anđeli i ljudi

Kad neko nadnaravno priopćenje stiže s neba na zemlju, anđeli su i dalje tajnoviti glasnici:

Gabriel donosi dvostruko naviještenje, nebeska se vojska javlja u Božićnoj noći, anđeli javljaju i uskrsnuće Isusovo, upoznavaju apostole sa značenjem uzašašća Kristova. Oni su Kristovi pomoćnici na djelu spasenja, jamče za sigurnost ljudi, prinose molitve svetih, vode duše pravednih u raj.

Da bi zaštitili Crkvu, oni oko Mihaela, svoga zapovjednika, nastavljaju bitku protiv Sotone, koja traje od početka.

Na nebu anđeli svetkuju vječnu liturgiju kojoj se pridružuje zemaljska liturgija Crkve. Okruženi smo prisutnošću nadnaravnih bića kojima vidjelac Otkrivenja, sveti Ivan, daje stvaran oblik, služeći se jezikom što ga je običaj posvetio. To od nas zahtijeva smjernost koja se ne smije zamijeniti klanjanjem (Dufour, str 19).

Glava III

SVECI

Riječ „svet” se nekada javljala samo izuzetno; ona je bila pridržana izabranicima eshatoloških vremena.

Kasnije, u Novom zavjetu, ta riječ označuje kršćane. Po Duhu Svetom kršćanin je stvarno dionik same Božje svetosti. Kršćani tvore istinski sveti puk i kraljevsko svećenstvo, sveti hram; oni moraju iskazivati Bogu istinski kult, bogoštovlje, prinoseći sebe zajedno s Kristom kao žrtvu svetu.

Svetost kršćana, budući da proizlazi iz izabranja, zahtijeva od njih da raskinu s grijehom i poganskim običajima; oni moraju djelovati prema svetosti koja dolazi od Boga, a ne po mudrosti puti i putenosti ili samo tjelesnosti. Kršćanin je zahvaćen Kristom i mora iskusiti udio u Njegovim patnjama, prilagođavajući se Njegovoj smrti ne bi li tako postigao uskrsnuće od mrtvih (Dufour, str. 1319).

Glava IV

PRAVEDNICI

Isusova poruka pripisuje najodlučniju važnost pouzdanju u Boga, a ne samo opsluživanju zapovijedi.

Isus je obremenio novim smislom druge izraze, kao što su „siromah”, „ponizan”, „grešnik”. Ipak je bilo moguće da Isus nazove vjeru istinskom pravednosšću, označi grešnike kao istinske pravednike:

„Idite i naučite što znači da 'više volim milosrđe nego žrtvu'. Jer ja nisam došao zvati pravednike nego grešnike (Mt 9,13)”,

definira opravdanje kao oproštenje obećano poniznima (Lk 18,14).

Pavao je prije svoga obraćenja slijedio pravednost Zakona.

To je pravednost koju čovjek stječe prema mjeri svojih dobrih djela, pravednsot koja proistječe iz Zakona ili ljudskih djela. Poslije obraćenja Pavao suprotstavlja dva sustava opravdanja, i izrazu daje kršćanski pečat. „Prigrlili smo vjeru u Krista da bismo se opravdali vjerom u Krista, a ne vršenjem Zakona (Gal 2,16)”. Time se pojam pravednosti potpuno mijenja. Čovjek odsad vjeruje u Boga i Bog ga 'opravdava', to jest osigurava čovjeku spasenje po vjeri u Krista i sjedinjenu s Kristom. Odsad će riječ 'pravednost' i 'pravednik' označavati kršćanske stvarnosti spasenja.

Sigurnost u Božju dobrohotnost se stječe na opipljiv način: Duh (Gal 3,2), život (Gal 2,19sl) potvrđuju opravdanje, a u isti mah i jesu to opravdanje. Središte zanimanja premješta se s Posljednjeg suda na pravednost koja se smatra sadašnjim stanjem, ali koje inače ostaje eshatološko jer ono je predostvarenje nebeskih dobara.

U krajnjem potezu Božja se pravednost ne da svesti na vršenje suda, ona je prije svega milosrdna vjernost volji za spasenjem; ona stvara u čovjeku pravednost koju od njega traži (Dufour, str. 956).

Glava V

DOBRO I ZLO

1. Dobri i zli čini

Moralno dobar čin pretpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe i okolnosti.

Zla svrha kvari čin, i kad mu je objekt, u sebi, dobar. Objekt izbora može sam svu radnju pokvariti.

Pogrešno je prosuđivati ćudorednost ljudskih čina promatrajući samo nakanu koja ih nadahnjuje ili okolnosti koje im tvore okvir.

Ima čina koji su po sebi i u sebi, neovisno o okolnostima i nakanama, zbog svog objekta uvijek teško grešni: psovka, krivokletstvo, ubojstvo i preljub.

Nije dopušteno činiti zlo da od toga nastane dobro (KKK, str.453).

2. Dualizam

Pojam „dual” znači ligv. Gramatički broj (različit od jednine i množine) koji u deklinaciji i konjugaciji iskazuje 2, katkada 3 ili 4 bića ili predmeta kao da su združeni;

Latinski „dualis” znači koji se sastoji od dva, koji se odnosi na 'par', to jest dualitet („dualitas”).

Dualizam znači dvojnost.

Dualizam znači prihvaćanje dvaju načela kao temeljnih kategorija stvarnosti (na primjer: duh i materija, bitak i svijest, prirodna nužda i sloboda i tako redom).

Oprečno od dualizma je monizam.

Dualizam je religijsko učenje o dvjema suprotnim silama (na primjer: dobro i zlo, svjetlo i tama) koje se međusobno bore za prevlast u svijetu. Naravno, sa stajališta čovjeka, grešnika.

3. Samo je Bog dobar

Kao i Adam u raju, stari Izrael osjeća da ga je Bog postavio pred izbor koji će odlučiti njegovom sudbinom. Bog stavlja pred čovjeka blagoslov i prokletstvo jer je tjelesno i ćudoredno, moralno dobro jednako vezano uz Boga: ako Izrael zaboravi Gospodina, ako Ga prestane ljubiti, ako ne bude obdržavao Njegove zapovijedi te raskine Savez, smjesta će biti lišen zemaljskih dobara i poslan u ropstvo dok će se zemlja pretvoriti u pustinju.

Istinitost ove temeljne nauke o savezu doživljava Izrael na sebi tijekom svoje povijesti: kao i u drami raja, iskustvo nesreće slijedi nakon iskustva grijeha.

Bolno je i tajnovito iskustvo patnje i njezin smisao nije u prvi mah jasan. Pomoću patnje se Gospodinovi siromasi uče odvajati od dobara ovoga svijeta, kratkotrajnih i nestalnih, da bi sebi našli snagu, život i dobro u Bogu. Bog im jedini preostaje kad je sve izgubljeno i uza Nj oni prianjaju vjerom i nadom. Oni su, istina, još podložni zlu, ali s njima je njihov Spasitelj koji će slaviti pobjedu na dan spasenja; tada će oni primiti dobra što ih je Bog obećao svojim vjernima.

Bog je, znamo, pobijedio zlo, palog anđela i njegove zloduhe, Isus je pobijedio svijet. Samo Isus može doći do korijena, pobjeđujući ga u samom njegovom srcu. Isus je novi Adam bez grijeha nad kojim Sotona nema nikakve vlasti jer Krist je postao poslušan do smrti na križu, dao je svoj božanski život da bi Njegove ovce nalazile pašu. Postao je mjesto nas proklet da primimo obećanog Duha po vjeri.

Odsad čovjek, preobražen Duhom i Božjom Milošću, može činiti dobro, učiniti djela ljubavi, zlo svladati dobrim. Da bi postao sposoban za ta nova dobra, mora proći kroz odricanje, slijediti Krista, odreći se samog zločestog sebe, uzeti svoj križ, vjerovati Kristu, ljubiti Ga i poći za Njim (Dufour, str.205). 18.03.2020.

„Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu. Gospodinu Kristu služite! - (Kol 3,23-24).