Izlazak duše

Ostati tu,

na mjestu svome

koje mi namijeni Ti,

u visokom stanu,

Kriste, moj Dome,

prepunom nježnosti,

nije kazna,

nije izolacija,

niti prokletstvo,

ni soba prazna

već Tvoja kreacija,

Tvoje svetstvo.

S Tobom živjeti,

kraj Tebe biti

u slobodnoj formi,

moliti smjeti,

o raju sniti,

pobjeći normi

jest olakšanje.

A nije ni novina

za ovo biće.

Klasično stanje,

ni kruha, ni vina,

a Dan mi sviće.

Ostajem tu

kao prašina

lepršava,

u svome tijelu;

kao tišina

stršljava.

Uvijek si tu.

I ne dopuštaš

nikakve greške.

Na svaku rečenicu

završetak spuštaš,

izmamljuješ smiješke.

Porive miješaš

poput mlina

da me sažežeš;

strpljivo čekaš

da s ovih visina

korijene srežeš.

Moram izići

iz ove uskosti,

iz ova kaveza,

bliže Ti stići,

maknuti kosti

i lađu s naveza.

Neka oplovi

svoju putanju

i pronađe darove;

i neka ulovi

u takvom stanju

sve silne kvarove.

Samotnosti,

samoćo prisilna,

moja kobi;

Božja sočnosti

spasa Mu silna

što me razrobi,

zaboravih sve.

Praštati hoću

da puk Te sasluša.

I još mi se putuje

danju i noću

gdje vjetri se duša.

16:03.2020. 12:08