Sveti nemir

Usamljene svjećice na oceanu,

poput zvijezda iza magle,

a na mojoj lađi ljubav mirno spava.

Uspavanku sluša raspjevanu,

makar su se zvijezde sagle.

Ona čeka da zablista svjetlost prava.

Glad ne mori, nije bolest, niti trese;

niti usamljenost nije, niti siromaštvo.

Godine su one što ih Bog pošalje.

Bojim se za ljubav, da je ne odnese

neki novi vjetar, neko nestašno dječaštvo

jer me tada primit neće, otići će dalje.

Bolje da je čuvam, da je grijem,

tu, na klupi što je zauzela pramac,

da je bolje slušam kako sniva.

O, da barem grliti je smijem,

da u srcu joj postavim neki mamac

koji uvijek u mom smjeru pliva!

Pa kad i ja krenem sva u more,

da mi tada netko barem zna za stope.

To bi ljubav bila, to je ona, kao svemir,

ona jedino je što pomiče gore.

Samo da se njene snage ne utope!

Samo da sačuva ovaj sveti nemir.

Za njeg znadem još prije rođenja,

on me nosio kroz život i do kraja,

on je srž od mog identiteta.

Zato buknuo je tako kod krštenja,

zato dobila sam Sveta Duha raja,

zato me ne dira pošast ova svijeta.

Kad sam čula Boga, on mi šapnu:

„Bdijte!” kao da je spoznao me svu.

Predugo su gledali me kao san,

kao uspavanku koju majke kapnu

da im djeca ne bi sanjala o zlu.

Ljubav malo zaspala je, a ja čekam dan.

Ovih dana načiniše ljudi maske

pa su svi motori otišli u drugi plan.

Brodovi ne plove, zrakoplovi stoje.

Treba uzet jedra, vjetar, neke daske,

potrebno je postaviti krik na dlan;

zaobići mirnu lađu od ljubavi moje.

29.03.2020. 20:51