Novi zavičaj

Svakog dana gledam u Te,

svaki dan se susrećemo.

Svaki put mi senzori oćute

one breze put kojih se krećemo.

Kažu da i nije dobar onaj

tko ne misli nikada na kraj,

a ja možda previše sam sklona

gledati u novi zavičaj.

Oduvijek je bilo tako,

znala sam da mora biti

neki izlaz što se nađe lako,

da će jednom se pojaviti,

možda u breziku il' u meni.

Jer kad nije u tom svijetu,

tada izlaz neki postepeni

možda postoji u malom spletu

svega onog što mi srce sluti

s mojom sviješću koja zna

da mi nisu pravi ti zemaljski skuti

jer to stvarno nisam ja,

jer sam bliže Tebi, istino u Kristu,

nego bilo kome, bilo kada.

Često vidim apstrakciju čistu

na toj zemlji gdje me drži nada

u slaboćama i srditosti.

Nema mira ni u crnoj raki,

niti spokoja u šutljivosti

jer me ganja šušanj svaki

kao sjećanje na pravdu živu.

To je tako snažan bitak

da me uvijek nađe krivu,

mada Svitak uvijek mi je pitak

pa ga recitiram i kad boli,

i kad plačem, kad podviknem,

kada netko tvrdi da me voli,

kad od prevelika jada kriknem,

uvijek! Uvijek i po svuda

susrećem Te, Kriste, da Te spoznam,

da Ti gledam nova čuda,

da o Tebi ja što više doznam.

21.03.2020. 16:55