Vremenite posljedice

Vrijeme je Božje stvorenje za čovjeka.

Mi kažemo da živimo u vremenu i prostoru, u dubinama i visinama, u važnim trenutcima i u životnome vijeku; pripovijedamo priče o vremeplovima u znanstvenoj i neznanstvenoj sferi, tražimo treću ili petu dimenziju te se tako bavimo tricama i kučinama.

Zbog svega toga nam je teško zamisliti i pojmiti vječnost.

To je nešto što nije u vremenu, to je izlazak iz te vremenske dimenzije u kojoj kažemo da živimo. Maknite računanje vremena i nećete više ništa moći, niti znati. No, često i kažemo da vrijeme naše ponekad kao da je stalo. Pogreška, vrijeme ne teče, vrijeme ne stoji, vrijeme subjektivno može biti dugo i kratko.

Osobno doživljavam vrijeme kao veliku pomoć u promatranju i promišljanju. Budući da čovjek mora tek dostići svoju ljudskost, on neprekidno uči. Da bi čovjek naučio nešto, mora to spoznati pa provesti u djelo, a budući da je čovjek nesavršeno biće, on ne može sve stvari spoznati odjednom. Tako je nalik djetetu u majčinoj utrobi jer ljudski zemaljski i vremeniti život je zapravo utroba za čovjeka iz koje jednom mora izaći jer čovjek je više od prostora i vremena. Kad mu postane tijesno u ovoj utrobi, čovjek se probija van. Izvan vremena, izvan prostora, izvan života u kojemu postoji da bi spoznavao.

Spoznaja se ne događa u hipu. Za spoznaju je potrebna snaga ljubavi koja je isto što i mudrost, odnosno razum. Biti razuman i razborit znači razumjeti vezu između uzroka i posljedice. Budući da čovjek često nerazumno živi, može se reći da nije dovoljno samo spoznati uzrok i posljedicu već čovjek mora sve to i na sebi iskusiti.

Iskustvo je treća dimenzija, odnosno prva i najvažnija dimenzija ljudskoga života. Čovjek koji doživi ljubav, nije nerazuman. Čovjek koji osjeti, iskusi i doživi ravnodušnost i odbacivanje, već i u začeću svoga života, doživljava smetnje u svome organizmu, u svome umu. Te smetnje znaju biti ogromna prepreka da čovjek spozna i upamti bilo što o sebi i životu pa ne može naučiti ništa razumno i razborito.

Jedino je Bog Stvoritelj taj koji ljubi čovjeka čak i tada kada ga roditelji požele abortirati, pobaciti, ubiti ili ga rode kao smetnju. Ipak čovjek nekako živi, a Bog je prema takvoj osobi prepun milosrđa iako smo svjedoci da mnoga djeca odlaze u kanalizaciju umjesto da se rode. Tko zna, možda i u tome nerođeno dijete doživljava milosrđe Božje, ali roditelji takvog djeteta su zločinci koji moraju spoznati, naučiti postati razumni ljudi, često kroz potajnu i tihu grižnju savjesti, često kroz nevolje, često kroz patnju i ispaštanje.

Nedostatak ljubavi koji prouzroči smetnje jest bol.

Bol je uzrok nedostatku sabranosti kod čovjeka.

Nedostatak sabranosti je uzrok čovjekovoj nesposobnosti da bilo što shvati ili spozna, to jest da nauči nešto.

Nesposobnost spoznavanja i učenja uzrok je da čovjek nema ni sjećanje, memoriju ne može stvoriti bez spoznaje, ispravne spoznaje u ljubavi i mudrosti.

Vrijeme služi čovjeku.

Služi mu da iz iskustva poveže uzroke i posljedice svojih razmišljanja, odluka i svojih djela.

Budući da je čovjek u utrobi, potreban mu je taj tjelesni, fizički prostor u kojemu živi.

Zahvaljujući Isusu Kristu, Bogu koji siđe iz vječnosti u vremenitost ljudsku i otkupi sve ljudske zločine te se uzdigne nazad u vječnost, čovjek može izići također.

Ako slijedi Isusa Krista, čovjek može ulaziti i izlaziti iz utrobe u vječnost i obrnuto u svojim duhovnim događajima te u vremenitim i zemaljskim djelima koja mu duhovnost čini dobrima i koja mu Bog Duh Sveti posvećuje, čini ta djela razboritima i plodnima.

Isus Krist je pobijedio muke i patnje ljudske zbog kojih čovjek nije razuman.

Čovjek se ne može sabrati bez Boga i Božje ljubavi.

Ljubav Boga oprašta i zaboravlja čovjeku nerazumna i loša djela ako čovjek zatraži oproštenje. No, djela koja su već nerazumno počinjena mogu i dalje činiti štetu jer nisu plodna nego izjedaju utrobu, u kojoj su i svi drugi ljudi na zemlji, izjeda je kao crv propasti. To su vremenite posljedice kojima je uzrok grijeh. Iako je Bog oprostio grijehe i zaboravio ih je, zločini ostaju zločini. Ali tu nije kraj Božjemu milosrđu. Ukoliko je čovjek vjeran Bogu, počet će razborito misliti i raditi, činiti bolja i sve bolja djela pa čak i popraviti neke zle čine koji ostadoše kao posljedica grijeha.

Smrt je posljedica Istočnoga grijeha, Prvoga grijeha Adama i Eve koji se širi puno lukavije nego neki običan zemaljski virus.

No, ljubav Boga je jača od svega pa čak i od tih posljedica, ona oslobađa čovjeka od smrtne agonije. Ukoliko je u čovjeku bar malo porasla ljubav i mudrost od Boga, čovjek ostaje sve više nepropadljiv i nepokvarljiv. Tako i smrt čovjeka ostavlja u utrobi sve što je propadljivo kod njega bilo, a ono što je nepropadljivo uskrsava na vječnost, vraća se Bogu koji jedini je Ljubav i Mudrost, Opraštanje i Kristova Žrtva i koji jedini je Istina i Vječnost.

02.04.2020. 23:18