Rasparano srce

Utihnula pjesma moja, moje zlato.

Moja ljubav tugu sad odijeva

jer ja znam te pojave i Pismo.

Mnogima je draže ono toplo blato

nego Istina što grmi, sijeva.

Zajedno mi nikad bili nismo.

Mnogo braće i sestara, djeca, starci,

a još uvijek malo proroka i svećenika;

svi smo kraljice i kraljevi bez kruna.

Samo ponekad prostruje sveti žmarci

koji putuju od vjernika do vjernika

i sve rjeđe zatreperi ta zemaljska struna

bez koje ni s Bogom nema sklada.

Bolesnici mnogi ne znaju do Lijeka,

On se udaljava i sve više, i sve brže.

Mnogi nisu vitezovi molitvena rada,

još im uvijek nude samo mlijeka

mjesto čvrste hrane koju mrze.

Bolest, glad i kuga sve će to poharati,

svi će nestati u sirotinjskom dvoru

pa se čuditi što sve Ljubav može,

ali niti tada neće srca si rasparati,

robovi će biti nevjerničkom koru;

neće spoznati Te, Istino, moj Bože.

Ni statistika, ni mobiteli neće znati

zašto, kako događaju se apsurdi,

a i nitko ne sluša, i ne gleda sve divote

koje cvatu, koje zriju da bi sjati,

sve za slavu Tvoju i Tvoj govor tvrdi,

Kriste moj, Ljepoto moja, moj Živote!

01.04.2020. 14:37