Staza tirkiznoga sjaja

Zapadno me sunce slabo grije,

kao muž zaboravljenu jednu ženu

koja vode gorke nikada ne pije,

da je nađe suton, optuženu

za sve greške što ih nitko drugi nema.

Dežurni je bila krivac poput kćerke,

poput supruge i majke što ju sprema

negdje daleko, u zaboravu divlje zvjerke.

Sutoni su najteži, i jutra preslikana

s nekog platna koje imitira osvitaje

kakve samo Bog moj, moja Suza slana,

u svakom životu duša u obilju daje.

Prirodi se diviti, ljepše je od braka

koji nema blagoslova, ni duševnosti;

ljepše je i čuti glase ponoćnoga mraka

koji ženu potiče za Boga svakoj revnosti.

Kakva Milost oslobodi mene!

Kako najsretnije biće može proslaviti

Boga svoga, Život svoj i nove uspomene!

Kako samo može red i mir se postaviti!

Sretan onaj koji zna za Gospu, Djevu,

za sve njene zagovore, žrtve i sav trud

što se Duhom sveti u najvišem pjevu.

Život moj, koji nekada je bio sasvim lud,

dobio je boju vječnosti i tirkiznoga sjaja

što ga vidjeh, svjetlucava, usred noći.

To je jedini i pravi put zemaljska raja

koji vodit će me k Nebu kad mi bude poći.

18.04.2020. 18:05