Kristova sloboda savjesti

Isuse, kada duša vidi koliko je malena pred Tobom, kako je neznatna sa svim dobrim namjerama svojim, ta njena malenost dolazi kao otrežnjenje od visokih stremljenja, a čežnja za nekim uspjesima pretvara se u čežnju i žeđ za Tvojim kraljevstvom.

Toliko toga u ljudskom životu može biti bolje, humanije, više ljudski, bliskije samoj biti čovjeka, ljudskoj duši.

Toliko toga duša može učiniti bolje i skladnije, a ipak neće postati veća ni za mali pomak.

Jedino u Tebi duša se prestaje pitati o svome značaju, o svojoj veličini i mogućnostima.

Jedino u Tebi, Kriste, duša živi božanski život, Tvoj život. Tvoj, a ne svoj.

I kako je dobro da čovjek po nekada bude sam, ne zato što ne trpi blizinu drugih već zbog svoje ranjivosti. Mi, ljudi, jako smo zli, ne znamo što je lijevo, što je desno, ne znamo bez Tebe što je dobro učiniti. S našim požudama i opačinama drugujemo, a one sve vrijeđaju naše bližnje koji također ne znaju što im je dobro činiti. Jer zlo često ostavlja čovjeka bez daha, bez riječi, bez samoobrane. Kako je to jadan život.

A jedan samo život imamo, neponovljiv.

I slušamo roditelje koji nas usmjeravaju. Poštujemo državu koja nas postavlja u zakonske okvire. Držimo se običaja svojega rodnoga kraja. Bježimo nekamo jer tamo nas ne sputavaju pa prihvaćamo druge ljude, drugu okolinu, druge zakone, druge običaje, a sve je to opet ono isto. Ne znamo se izvući iz kaljuže svijeta i zla, iz te baruštine u kojoj nam godine prolaze i bježi nam život.

I tražimo izlaz i spas, religiozni smo svi jer smo ipak svjesni da bi moralo biti u ovom svijetu puno bolje. Nismo baš sigurni da moramo sebe popraviti, ali želimo popraviti svijet.

A što je svijet nego čovječanstvo. Čovjek koji sada već jako strahuje za prirodu. I svi se trudimo, vičemo „Dosta!”, ali ne znamo, jednostavno ne možemo to ni znati, kako postati bolji, kako se popraviti, kako steći mir.

Mir je u prvom redu mir savjesti. Istinski mir u dubini duše.

Mnogi se hvale da im je savjest čista, no, savjest ljudska nikada nije čista onoliko koliko bi bilo dovoljno za mir u duši, za mir u svijetu, za mir koji donosi pravednost ljudima.

Zbog nečiste savjesti, koja često preuzima osjećaj krivnje od malena i dodaje ga novim krivnjama, ljudi čine gluposti, velike svinjarije. Mi kažemo da se ljudi liječe na drugima, da imaju problem. Nema čovjeka koji nema problem savjesti, a onaj koji nastoji sačuvati druge od svojih zala, to jest biti bolji čovjek, taj zapravo guta frustracije, hrani se svojom zloćom. To je život u začaranom krugu u kojemu čovjek polako putuje u smrt. Užasne li spoznaje! Tako čovjek ne može sam sebi pomoći, a koliko god pomaže drugima, savjest mu se od toga slabo pročišćava. Od silnoga promišljanja ili nesvjesne borbe za čistiju savjest, čovjek se umori, otupi, postaje bezvoljan.

Mnogi ljudi misle da će slobodnijim načinom života ušutkati nečistu savjest. To je već postalo jako popularno: maknite roditeljski odgoj! Maknite rigorozne zakone! Dajte nam osobnu religiju koja se može zamijeniti za neku drugu svakoga ponedjeljka! Dajte nam instant-rješenja! Ukinite sva ograničenja! Poništite granice država i nacija! Poništite svaku granicu! Ukinite kazne!

Puno parola, svaka nova udaljuje čovjeka od njega samoga i zataškava – nečistu savjest.

„Ni u svojoj misli ne kuni kralja,

ni u svojoj ložnici ne kuni

bogataša,

jer će ptice odnijeti glas,

i kleveta lako okrilati.”

Prop 10,20

„Jer zloća je strašljivica:

vlastitim se svjedočanstvom

osuđuje,

i uvijek zlo uvećava

kad je stane savjest tištiti.”

Mudr 17,10

„Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit neće ( Job 27,6).”

****************************************************************************************

Iz literature:

Koliko god savjest bila pounutarnjena, ona zapravo teži da misterij Boga mjeri spoznajom što je ima o Njegovoj volji izraženoj u Zakonu i zapovijedima.

Isus ne dokida Zakon već pokazuje da njegovim vršenjem mora ravnati čistoća nakane; On jasno pokazuje nastup savjesti učeći da treba suditi po srcu (Mt 15,1-20//), zdravim okom (Lk 11,34sl.): „Tvoje je oko svjetiljka tvome tijelu, kad ti je oko zdravo, cijelo je tvoje tijelo u svjetlu”; u prisutnosti Oca koji vidi u tajnosti (Mt 6,4.6.18). Čineći tako, Isus pripravlja nastup slobodne savjesti, za dan kad, prema Pavlu, Zakon neće više biti čovjeku samo nešto vanjsko, već će dobiti svoj smisao zahvaljujući Duhu izlivenom u naša srca.

„Ljubav iz čista srca, dobre savjesti i iskrene vjere (1 Tim 1,5).”

Srce, savjest i vjera na razne su načine izvor djelu iz ljubavi. Ako je nakana čestita, ako vjera pruža čvrsto uvjerenje, onda će savjest biti zadovoljna (Dufour, str. 1141).

Sud savjesti uvijek je podložan Božjem sudu: „Istina, moja me savjest ne prekorava ni zbog čega, ali nisam time opravdan. Moj je sudac Gospodin (1 Kor 4,4).” Pavlove tvrdnje o mirnoj savjesti obično su popraćene spominjanjem Boga ili svjedočanstva Duha Svetoga. Ako se kaže da je savjest dobra i čista, znači da je temeljito prosvijetljena nepatvorenom vjerom.

Tako kršćanin dolazi do potpune slobode.

Kršćanin i vjernik komu je savjest prosvijetljena oslobođen je obrednih propisa Zakona Mojsijeva: „Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda (2 Kor 3,17), sloboda koja nije podvrgnuta sudu savjesti (1 Kor 10,29)”. Njegova ga savjest oslobađa, ali ne na isti način kao kod stoika i filozofije nego po utvrđenim granicama:

Uzrečici „Sve mi je dopušteno” Pavao dodaje: „Ali sve ne izgrađuje (1 Kor 10,23). Može, naime, nastati sukob između savjesti koje se nisu razvile u jednakoj mjeri, koje nisu na istom stupnju. Vjernik koji je jak (Rim 15,1) morat će radije učiniti sve nego da povrijedi svoga brata koji je još slab:

„Ne upropašćuj svojim jelom onoga za koga je Krist umro!(Rim14,15).

„Istina, sve su stvari čiste, ali su zlo čovjeka koji ih jede sa zlom savješću (Rim 14,20; 1 Kor 8,9-13).”

Prema tomu, znanje mora prepustiti prednost bratskoj ljubavi.

Savjest mora i ograničavati slobodu, koju inače omogućuje zbog Božje prisutnosti po kojoj i ima svoj smisao.

„Sve mi je dopušteno” - ponavlja Pavao Korinćanima, ali dodaje:

„Ali ja neću ničemu robovati (1 Kor 6,12)”. Stoga se ne smije združiti s bludnicom: moje mi tijelo ne pripada. Znanje i sloboda su i tu ograničeni od nekoga koji mi se u prvi mah čini drugim od mene, ali koji se postupno objavljuje u vjeri kao onaj koji dovršava mene u istini.

Stoga, savjest Pavlovu obvezuje odnos prema Gospodinu i prema braći. To je od zakona mnogo obaveznija veza s riječju Gospodinovom i s bližnjim koja ne čini izlišnim pisane zakone već im samo oduzima apsolutnost što je zakoni mogu ponekad steći u očima plašljivih duhova.

Pogani su sami sebi zakonom dok vjernici strepe pred Bogom i iz ljubavi i strahopoštovanja te postupaju u svjetlu vjere u Krista.

Bog ne sudi o znanju dobra i zla nego o praksi dobra i zla.

Prakticiranje ne određuje objavljeni zakon nego savjest kao svijest o dobru i zlu. U savjesti se očituje volja Božja.

Tako Adamu koji bijaše neposlušan Bogu, savjest daje svijest da je gol i on bježi od lica Božjega (Post 3,8sl.).

Nacrt je Božji upisan u svakog čovjeka, čak i prije nego što ga Božja Objava konačno potanje odredi. Pa ako i ne prepozna Boga kao Stvoritelja (Rim 1,19 sl.), čak ako i nema objavljenog Zakona, čovjek se rađa u dijalogu s Bogom i, kad ide na djelo, reagira po nacrtu Božjem.

Po Kristovoj žrtvi i otkupljenju, čišćenje savjesti se vrši na krštenju jer ono nam i pripravlja pravo da Bogu upravimo molitvu za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista (1 Pt 3,21).

Konačno, samo krv Kristova i Njegovo uskrsnuće onogućuju čistu savjest.

14.04.2020. 10:12