Slava Bogu na visini

U rimokatoličkoj vjeroispovijesti Boga se slavi svaki dan, vjernici u Bogu žive i po Njegovoj volji čine dobra djela, to jest naviještaju spasenje, svjedoče smrt Isusa Krista, slave Njegovo uskrsnuće i čekaju Isusov drugi dolazak te rijetko učine nešto što Bog ne želi, griješe i zbog toga mole Boga za oproštenje.

Svaki katolik je sam, često je stigmatiziran i okružen sarkastičnim bijesnim psima.

Često im ljudi govore „Ako si vjernik, učini to i to” ili „Da si vjernik, ti bi učinio tako i tako”. Naravno, mnogi se ljudi petljaju u vjeru koji se drže boljima od vjernika i koji nisu ili nisu sigurni u svoju vjeru.

Katolik se ne petlja ni sa kime već se kompa samo s Bogom Ocem i Sinom i Duhom Svetim. Tako se, Bogu hvala, često nađe više vjernika na jednom mjestu ili u isto vrijeme u Gospodinu.

Kad se vjernici susretnu, kad su zajedno, slave Boga.

Bog čini kroz njih dobra djela kako bi se proslavio u njima i okolo njih, po svijetu. To nije solidarnost, to je život u Bogu, za Boga i s Bogom. To je služenje Bogu, svjedočenje života i prisutnosti Boga u svijetu. Katolik se solidarizira s drugima radi slave Božje.

Solidarnost bez vjere u jednoga Boga, Oca svemogućega, izgleda drugačije. Kada se ljudi sami sastanu, njihov humanizam pada na ispitu iz ljubavi i darežljivosti, jednostavno ne uspijeva.

Solidariziraju se zločinci, jednako kao i humanisti.

Solidariziraju se muškarci, jednako kao i žene.

Solidariziraju se države i nacije, jednako kao i mafijaši koji uvijek prednjače u kriminalu.

U svim solidarnim djelima, uspijeva samo ono što čine grupe u kojima postoji barem nekoliko katolika koji mole i slave Boga. Inače svaka solidarnost bez Boga propada.

Ljudi se dogovaraju u tajnosti, čine nagodbe, čak i međusobne ucjene te se potom na isti način solidariziraju sa sebi sličnima. Tako nastaje čvrsti lanac koji je baš zato jako čvrst i krut jer se ljudi u grupi, karike toga lanca boje za sebe, boje se onih drugih. Tako su solidarni da će za najslabijega u grupi učiniti sve po načelu „svi za jednoga, jedan za sve”.

To je donekle i razumljivo jer ako propadne najslabija karika lanca, ako najslabiji u grupi ucjenjivača provali izdajnički da je kriminalac, propadaju svi, nestaje lanca kriminala. Zato se takvi međusobno drže čvrsto.

Jednako kao što se Isus Krist solidarizirao sa siromasima, učenicima i sljedbenicima pa onda i sa čitavim svijetom živih i preminulih te umro na križu da bi svima dao vječni život, tako se vjernici solidariziraju s Kristom i slijede Ga što najbolje znaju i umiju, uz pomoć Božju.

Njihov moto, odnosno njihova nastojanja slijede samo Boga i Njegovu najveću Zapovijed ljubavi:

Ljubi Gospodina, Boga svojega, svom snagom svojom, svim umom svojim, svom dušom svojom i svim srcem svojim. To je prvi dio Isusove Zapovijedi Ljubavi.

Drugi dio je: ljubi čovjeka kao sebe samoga.

Iz tih zapovijedi nastali su nazivi za djelovanje u supsidijarnosti i u solidarnosti. Supsidijarnost je opća norma naravnoga prava koja utemeljuje svako uređenje ljudskoga društva. Solidarnost može nastati samo među solidnim ljudima, vjernicima jer je Božja zapovijed koja uvijek daje trajne plodove.

Zato svijet postoji, nije se još uništio, zato svijet živi.

Istinska solidarnost u svijetu uvijek je posljedica Božjega djelovanja, ona može uspjeti i postojati samo od Isusa Krista koji se proslavi u nekoj duši i tako od nje čini dostojanstvenu i solidnu osobu te sljedbenici Isusovi, ispunjeni slavom Boga na nebesima, promiču po svijetu istu slavu Boga. 07.04.2020. 09:28