Blagoslov suza

„Oni koji siju u suzama,

žanju u pjesmi. Išli su plačući,

noseći sjeme sjetveno:

vraćat će se s pjesmom,

noseći snoplje svoje.” Ps 126,5-6

Kad se čovjek nađe u sred grijeha i prepozna da je „možda” u grijehu, ali „nije siguran” pa nastavlja griješiti, to je odluka koja, doduše, nije slobodna sasvim i grešnik je nije savršeno svjestan.

Nakon grijeha, počinje peći ili kopkati savjest.

Dogodi se ubrzo i s vremenskim odmakom da čovjek spozna da je to ipak tada bio smrtni ili teži grijeh. Shvatit će po posljedicama, a ne samo po tome što će ga savjest mučiti jer savjest može biti i pritajena.

Takvo stanje čovjeka označava, na primjer, izraz koji opisuje čovjeka koji plače, a ipak nosi sjeme sjetveno. No, makar ide sijati, čovjek plače od muke. Sjeme predstavlja njegovu početnu vjeru u trenutku prije počinjenja grijeha. Suze su blagoslov savjesti i zbog toga Psalmist veli da će onaj tko sije u suzama doći do ploda svoje žalosti, to jest do spoznaje svojega grijeha, a to je, uz kvalitetnu ispovijed i kajanje, žetva uz koju se radosno pjeva jer su plodovi Duha oproštenja bogati.

Tako su išli pripadnici Izabranoga Božjega naroda u ropstvo koje simbolizira zarobljeništvo savjesti ljudske u grijehu. Tako su pjevali kada je njihovo ropstvo prestalo pa su se vraćali u svoju zemlju od koje ništa nije puno ostalo, ali oni nose svoje snoplje, svoju sačuvanu vjeru u svoga jedinoga Boga iz zemlje u kojoj su se domaćini klanjali kumirima.

Ne bi valjalo tako sijati da se pjevajući pada u smrtne grijehe jer bi čovjeka to odvelo daleko od nebeskoga vječnoga života i tada bi ostala mu duša u truleži Podzemlja u kojemu bi samo plakao. 23.04.2020. 19:37

Dobro je, dakle, žalostiti se zbog teškoća i primiti blagoslov tuge i suza.

Jer suze u vjeri su uvijek plodne. I žalost vjernika uvijek se pretvara u veliku radost.