Čovjeku
ne smije biti nevažno sve što čini u životu.
Sve
dijelimo na prije i poslije smrti. Ne možemo se othrvati takvome
promatranju svijeta i života. Sada živimo, a duša nam je besmrtna.
Možda
je dobro reći da čovjek postoji od začeća pa sve do vječnosti, u
tri stanja:
-
pod majčinim srcem, u utrobi majke;
-
zemaljski i opipljivi materijalni život;
-
duhovni, nebeski i vječni život.
Tu
nam smrt izgleda vidljivom, ali ne naša nego tuđa.
Tu
nam rađanje djeteta izgleda kao novi početak, ali ne sjećamo se
svoga rođenja, svoga takozvanog novog početka.
Dakle,
živimo danas. Svakoga dana živimo danas. Čak i kada nam kažu da
živimo u prošlosti ili smo sanjalice budućnosti, mi zapravo sve to
činimo danas.
Jedan
značajan element u životu je sjećanje koje se odnosi na jedno
kraće razdoblje života danas. U vječnom životu čovjekovo
sjećanje se mijenja, a i u zemaljskom životu, u životu danas,
sjećanje se mijenja.
Mnogi
roditelji znaju da se dijete u majčinom trbuhu odaziva na znakove
ljubavi. Mnogi vjernici znaju da se Bog odaziva na molitve, Bog
kojega ne vidimo, neopipljivi Bog. Za Katoličku Crkvu, sveti koji su
preminuli, naročito mučenici za ime Isusovo, žive, zagovaraju i
slave s nama, jednako kao i mnoštvo anđela. Zna se, naš Kralj,
Isus također je uvijek pokraj nas i u nama vlada, zajedno s Ocem i
Duhom Svetim, kao Presveto trojstvo.
Svi
se nalazimo u Bogu.
Bog
je jedan veliki Grad.
Bog
je sveti hram.
Bog
je Crkva naša.
U
Bogu su i vjernici i nevjernici; kršteni i pogani; teisti, deisti,
ateisti, agnostici; svi narodi i nacije, države i kraljevstva,
plemena i obitelji.
Bog
je također u svemu i u svima.
Bog
je sve u svemu.
Boga
ne možemo dokazati jer kad bismo mogli, ne bi to bio Bog.
Boga
ne možemo uokviriti nastajanjem i umiranjem, rođenjem i
prestajanjem ili nestajanjem.
Bog
ne može nestati pa tako ni čovjek koji je u Bogu ne može nestati.
Bog
hrani sve ljude, svi smo vezani za Njega nevidljivom pupčanom
vrpcom. Bog je hodao po našoj zemaljskoj stvarnosti, utjelovio se u
Bezgrešnoj Djevici po Duhu Svetom, rodio se, propovijedao, raspet,
umro je i pokopan te je bez problema uskrsnuo od mrtvih.
Nama
je, ljudima, vidik prilično uzak, mi ne vidimo jako daleko, ne
vidimo drugi kraj Zemlje, ne vidimo krajeve svemira, a izgleda da ne
vidimo ni dalje od vlastitih noseva, naše rođenje ne vidimo, naše
začeće ne vidimo, ali ono je upisano u nas, čak je i ranjeno zbog
manjih i većih trauma koje su nastale možda već kad roditelji još
i ne znadoše jesu li začeli dijete. Svaka njihova misao i riječ
upisana je u nas, ali naše sjećanje nije jasno i nije svjesno.
Drugim riječima, ako u nama postoji istinska ljubav, koja je usko
vezana za čistoću našega srca, vidici nam se neprekidno šire,
životna djela nam bolje uspijevaju, prava i istinska životna djela.
Nemamo
dokaza, a uvijek tražimo dokaze što je jako nezgodno u našim uskim
pogledima na svijet i život. Nemamo dokaza da je smrt neki kraj
svega, da je smrt velika propast, da je smrt sama trulež; nemamo
dokaza dok sami ne iskusimo. Ne možemo empirijski razmišljati
čitavoga života u svemu što živimo, mislimo i činimo.
Smrt
nečija sigurno mijenja naše živote, jednako kao i nečije rođenje.
Ono
što ostane od novorođenoga djeteta je njegova posteljica u kojoj je
živjelo i od koje se odvojilo da bi ušlo u ovaj drugačiji,
zemaljski život. Posteljica u majčinoj utrobi hranila je dijete,
čuvala ga, ali ona mu, kada se rodi, više nije potrebna.
Ono
što ostane od čovjeka poslije smrti jest također neka čovjekova
opna u kojoj je živio, koja ga je štitila i u kojoj se hranio
zemaljskom hranom.
Ako
se hranimo nebeskom hranom, onom ljubavlju čistoga srca, lako ćemo
shvatiti da je Bog naša ljubav i da je ta ljubav vječna što znači
da postoji i postojala je i kada smo začeti, i kada smo rođeni pa
tako i kada umiremo.
Svatko
ima barem toliko malo ljubavi da može nekako živjeti i postojati,
ljubav uzdržava naše duše i naša tijela, ona je prava hrana i
istinska naša duhovnost.
To
je puno drugačije od one loše navike da se krstimo i odemo bez
vjere u životne pustolovine, misleći kako će nam se duša odvojiti
od tijela na času smrti samo zato što smo se jednom krstili.
Kao
i sve drugo, i smrt je puno više od onoga što mi vidimo našim
uskim pogledima, u smrti se događa novo stvaranje, nalik na rođenje
koje je također odbacivanje posteljice, napuštanje staroga svijeta
i stvaranje novoga svijeta.
Smrt
odbacuje sve što joj više nije potrebno za novo rođenje, za novo
stvaranje novoga svijeta.
Ne
smijemo tako usko gledati da mislimo da ćemo biti svjesni u
potpunosti što nam se događa jer katolici vjeruju da možemo
dospjeti u novi svijet čistilišta ili u novi svijet pakla.
Samo
oni su malo više svjesni koji imaju ljubavi toliko da im Bog
nasipava čitava života još ljubavi, a još više ljubavi znači
šire poglede na život i svijet. Oni koji su čisti, to jest jako,
jako dobri, koji su sveti, oni znaju da mučenik za ime Isusovo
jedini sigurno odmah odlazi u rajska nebesa gdje čeka na sve druge
duše koje će im se pridružiti kada se pročiste, kada se zaljube
istinski da bi svi ljudi mogli nastaviti proširivati vidike u
vječnom životu, u životu ljubavi.
Kao
što malo dijete u utrobi majke odgovara na ljubav okoline, tako je
važno činiti dobra djela, vjerovati u Boga koji je naša ljubav,
koji je Istina.
Bog
nam pripravlja nove stanove za novi život, nove posteljice koje se
začinju već sada, u vremenitom zemaljskom životu: to je naša
vjera koja poznaje Boga, naravno samo donekle; naša vjera je začetak
nebeskoga života poslije ove smrti, ona nas štiti bolje od bilo
čega drugoga, čuva naše duše i hrani nas vječnom hranom, Isusom
koji je Kruh našega vjerskoga postojanja. Vjera je početak božanske
ljubavi novoga čovjeka u novome svijetu. Kada umremo, veći dio naše
vjere neće nam biti potreban jer ćemo spoznavati istinsko stanje
ljubavi Božje.
To
se vjerojatno neće dogoditi odjednom. Niti dijete ne nastaje
odjednom, niti krštenje samo po sebi ne znači neku bezličnu
besmrtnost. Niti Isus nije došao odjednom već On uvijek čovjeka
nježno priprema za sve što će se čovjeku po Božjoj namisli
dogoditi.
Isus
Krist je već pripremio svim ljudima teren za vjerovanje i ljubav.
Dao nam je sebe, svu svoju ljubav i dijeli je u sakramentu
Euharistije, a još nam priprema i stanove u kući Oca našega,
priprema nam tijela, posteljice u kojima ćemo i dalje imati slobodnu
volju jer kakve koristi bi Bog imao od čovjeka, kojega je načinio
sa slobodnom voljom, kad Ga čovjek ne bi slavio dragovoljno, svak u
svome unikatnom izdanju i na svoj osobni način, to jest na onaj
način na koji je naučio ljubiti i živjeti.
U
vjerskom životu nema magije, nema ni trunka magije.
Magija
je ona koja misli: sad sam se rodio, sad sam se nahranio, sutra ću
umrijeti pa ću biti besmrtan i tada ću činiti što god želim, sve
ono što sada još ne mogu. To su brzoplete misli koje nas navode na
brzopleti način života i umiranja, na brzopleto zaključivanje.
Vjernik
se ne nada da će činiti što god želi jer vjernik Isusov želi
samo ono što Bog želi. A iz iskustva vjere i života u ljubavi,
svaki vjernik zna da život teče postupno i postepeno se razvija
misao, i postepeno nastaju stvari i postepeno se Bog otkriva. Mnogi,
kojima se Bog otkriva, znaju da je potrebno dugo vrijeme sazrijevanja
svih ljudi i svih djela ljudskih.
Kao
što djeca žive u majčinoj utrobi devet mjeseci, i kao što ljudi
žive devedesetak godina, tako je moguće reći da čovjek i poslije
smrti mora sazrijevati nekom postupnošću.
Dakle,
magija zamišlja i izmišlja lake načine da dođe do bilo čega što
god želi. Magija želi naći čarobni štapić da pretvori smrt u
besmrtnost.
Ali
malo tko zna što bi točno činio sa svojom besmrtnošću, odnosno
što mu to znači besmrtnost duše. Najčešće se misli na emotivan
život, misli se da će ostati ljubav kao puka emocija jer ljubav je
ono za čim čeznemo, vječna ljubav, iako vidimo u ovome životu da
je naša ljudska ljubav kratkotrajna i ograničena. Možda mnogi
misle da će se ljubav iz nekih dobrih vremena vratiti u besmrtnosti
duše ili tko zna što.
Rijetki
vjeruju u uskrsnuće tijela. Rijetki pomišljaju na to kako će to
biti, kako će se to čovjek pretvoriti u ljubav ili u dušu. Rijetki
ne bi znali niti reći što je za njih zapravo taj pojam „duša.”
To se vidi po mnogim religijama koje sve obećavaju relaksaciju i
susret s onozemaljskim.
Istinska
vjera i povjerenje u jednoga pravoga Boga obasipa čovjeka božanskom
ljubavlju koja Bogu vjeruje sve što govori i koja je kao takva
pripravna za postepeni susret s Isusom.
Kad
se čovjek susretne s Isusom, njegova vjera postepeno raste i
učvršćuje se u čovjeku božanska ljubav pa njegova djela postaju
sve bolja i bolja, to jest vječna. Možda su naša zaista učinjena
dobra djela ipak važnija od dobrih namjera, možda su naša djela
zapravo novi stan i novo tijelo, jedino što će nam ostati za budući
vječni život, ne samo u Gospodinu, nego i s Njim.
„Bitna
novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju već
sakramentalno umro s Kristom da bi živio novim životom; ako pak
umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to umiranje s
Kristom te ispunja naše utjelovljenje u Njega, u Njegov
otkupiteljski čin (KKC 1010).”
U
smrti Bog zove čovjeka k sebi.
Nitko
ne zna niti zamisliti kakve je divote pripremio Bog onima koji Ga
ljube. 25.04.2020. 10:35
„Nego
kao što je pisano: "Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo,
ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima, koji ga
ljube";” 1 Kor 2,9
No comments:
Post a Comment
just do it