Gospodine, usliši me

Slušam, Isuse, Tvoje riječi, slušam o Tvojim djelima i o ljudima koji su bili oko Tebe. Sama vjera u mom srcu ne bi mi bila dovoljna da čujem, pratim Ti prispodobu, primim navještaj. Sama vjera ne može promijeniti moje srce.

Vjera traži razum kojega na zemlji ima samo čovjek.

Vjera traži spoznaju, moje srce će primiti spoznaju moga uma.

Vjera traži slobodu, moje srce će primiti slobodnu odluku moga uma jer vjera je odluka.

No, sama odluka nije dovoljna dok molitva za vjeru već predstavlja barem mali početak moje vjere. Molitva za vjeru drugih ljudi već je jedan od velikih vjerskih čina.

Vjera je Božji dar.

Vjera je događaj, događaj i doživljaj obraćenja. Ona je događaj kakav se pamti, nije samo sladunjavi osjećaj, ne, to nikako ne znači samo po sebi da je vjera prisutna.

Vjera je kompletan doživljaj duše i tijela, srca i uma, čitavoga čovjeka, ali i njegove okoline.

Vjera doživljava mala i velika osobna čuda. Čuda spadaju u nešto naravno što se rijetko događa, ali u Tebi, Gospodine, vjera kao da i nije sastavljena ni od čega drugoga nego od samih čudesa. Čudo za čudom, čudo na čudo jest vjera.

Vjera se hrani molitvom, hrani se postom naročito, i milostinjom, odnosno dobrim činima. Zapravo ne znam kako bih pojasnila dobre čine, ali vjera se hrani vjerskim činima, a vjerski čini u pouzdanju u Tebe, Boga jesu dobra djela.

Vjera se ne gubi lako iako pođe i klecne pa klecne i padne, ali poslije toga se diže vrlo brzo i kreće dalje.

Vjera u mom iskustvu sastavljena je od niza malih nevjerica.

Nevjerica je stanje kada sam svjesna da mi se događa uslišanje Tvoje, Isuse, a sama sebi govorim: „Ne mogu to vjerovati” i malo se čudim, a moj um govori da se uslišanje dogodilo.

U vjeri svojoj čovjek se često iznenadi jer ima toliko loše mišljenje o sebi da baš njega sigurno Bog neće uslišavati da, iako u dubini duše jako vjeruje, slabo se nada, nema povjerenja u svoj um ili u svoju vrijednost, ili u svoje osjećaje, ili u svoj zdravi razum, ili je čovjek jednostavno preponizan da bi išta više molio, ili je toliko ponizan da nije iznenađen, ne čudi se ničemu i svojim prihvaćanjem uslišanja odmah utvrđuje svoj dobar odnos s Bogom.

Uslišanje me Tvoje, Isuse, obavezuje. Na više načina.

Potiče me u vjerskim činima, u molitvi.

Potiče me da hranim svoju vjeru.

Jača moju žeđ za Tobom, Isuse, Bože moj.

Uvećava moj strah od oholosti i umišljenosti.

Ponižava me tada, kada se sama ne znam poniziti.

Potiče me da razmišljam neprekidno o tome što molim, kako molim, koliko molim za nekoga ili za neki spas.

Uslišavaš me u izobilju, a mene je strah da Te ne pospremim kao sluga koji je dobio onaj jedan talent pa ga zakopao.

Što mi je više potrebno, osim vječne potrebe da molim za druge?

Isuse, molim Te, sačuvaj me u svojoj milosti u vremenima kušnje jer ovo je vrijeme kušnji i napasti.

Najveća mi je napast da mislim da ne mogu puno sagriješiti jer sam sama, nemam koga povrijediti, a to nikako nije istina.

Koliko toga propuštam, da mi je naslutiti.

Dao si mi čak i zrno mudrosti vjere, iako nemam alata s kojim bih mogla neku mudrost primiti.

Osjećam se dužnom, slavim Te, hvalim Tvoja velebna djela, zahvaljujem Ti neprekidno i osjećam se dužnom na izvjestan ugodan način. Naravno.

Isuse, molim Te, ukaži mi samo malo na moje propuste. Uvijek Te molim za samo malo nečega, ne usuđujem se više tražiti čudo kao u onim teškim vremenima kad si me u izobilju uslišio pravim čudom.

Samo kad molim za druge, molim puno. I zdušno. Svim srcem i dušom, svim umom i svom snagom svojom.

Dopusti mi da činim dobro, da vršim volju Tvoju, Gospodine. 18.04.2020. 03:09

Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka

i svjetlo mojoj stazi (Ps 119,105).