Odijeljene duše

Obraćenje velikih obraćenika ne događa se u svijetu već po krštenju u odrasloj dobi.

Prije četvrt stoljeća (!), u ovom gradu bijah, Gospodine, pripravnica za Tvoje kraljevstvo pa me krstiše, primi me u svoja njedra da postanem Tvoja Zaručnica. Jubilarni rođendan slavim osam dana prije, osam dana poslije, ali to je slavlje palo u sjenu Vazmenoga otajstva. Da, sjećam se katekumenata, svećenika koji me je krstio, njemu je pripala slatka dužnost da nas, šezdesetak pripravnika, uvede u kršćanski život na zemlji.

Kakvo je to bilo otkriće!

Kakve su to bile sudbinske novosti!

E, to je bilo obraćenje, to jest, uvod u obraćenje. Nikada prije nisam bila na misnom slavlju, bijah poganin u pravom smislu te riječi. Vjerovala sam da Bog postoji.

O, kako puno toga nisam znala.

Sada vjerujem da je Isus uskrsnuo i da ću ja uskrsnuti.

Sada znam što znači vjerovati u Boga, vjerujem i znam da to nije ono „Bog će te kazniti”.

Sada znam da je vjera odnos s Tobom, Isuse, i sa zajednicom svetih. Sada vjerujem Tebi, sve Ti vjerujem, Bože, jer tako si logičan.

Pri krštenju se odraslih podjeljuje i sakrament Potvrde gdje se dobivaju darovi Duha Svetoga. Izljev Duha Tvoga na mene bio je potresan i još uvijek me oduševljava, ne znam kako je bilo s ostalim pripravnicima, nisam ih upoznala i upamtila.

Ušla sam u „svoju” Crkvu, upoznala postepeno duše koje bijahu blizu kraljevstva nebeskoga prije mene. Jedno smo iako odijeljeni fizički. Jedno smo na misnom slavlju, jedno smo u tom istom Duhu o kojemu se malo govori, ali često Ga se uzgred spomene; to je lijepa osobina i osobnost Duha, diskretna prisutnost. U početku nisi bio tako diskretan, Duše sveti. Polomio si moja koplja, pustio me da se koprcam i tome nije nikako dolazio kraj. Sada mislim da je to bilo zato što sam naglo počela puno moliti Gospinu krunicu što je bilo Tvoje najvelebnije djelo u tim vremenima. Poslije, u bolnici, primila sam prvi put i sakrament Bolesničkog pomazanja.

Pala sam u Tebe, Bože, strovalila sam se. Od tada znam da umirem dok prije nisam o smrti niti željela, niti dospjela promišljati. Možda bi bilo dobro da se to malo više naglašava prilikom naviještanja Radosti Tvoje, Isuse, u ovakvim vremenima kakva su sada i gdje nitko ne želi priznati smrt, gdje su nam ukrali smrt iz naših domova i čitavoga društva, gdje se ubija u mirnodopskim danima više nego ikada, na „humani” način.

Nije ni čudo da katolici paralelno vjeruju da krštenje donosi besmrtnost samo po sebi, da se duša odvaja od tijela i da odijeljenje duša jest

vjerovanje u reinkarnaciju. Da, to rade katolici pod upitnikom jer su nakon krštenja zaboravili na Duha Svetoga. Vjeruju u Boga, ne idu „u crkvu”, prakticiraju istočnjačku meditaciju koja ih vodi do reikija i slično. Počinju vjerovati u svoje snažne okultne sile.

Dajte nam smrt, više smrti u naše živote, ne mislim samo na vijest o tome koliko je umrlih i poginulih već na gledanje smrti direktno, a ne preko medija. To preko medija stvara u nama nepotreban strah i užas koji nas potiču da skrenemo misli s teme smrti. Od nevjerice i straha, zbog neshvaćanja.

Život u kojemu izravno umiranje nije vidljivo, vrlo je kratak. Jer uskoro nas dostiže i naša vlastita smrt te na samu pomisao o tome mnogi odlaze u najboljim godinama na tečajeve raznih religija, na tečajeve relaksacije. To je pakao.

Pošalji nam Duha Svetoga, Gospodine, da nas obnovi, osokoli, pa čak i utješi.

Da nas relaksira u dubini duše koja se odijeliti od tijela ne može.

Da nam relaksira mišiće, da ih opusti u doticaju s duhovnim doživljajem.

Daj nam Duha mudrosti i razuma, Duha umnosti. Jer ako je nešto naša duša, tada je prije svega u našim umovima. Jer Ti si, Gospodine, Riječ, a riječi ne prebivaju u emotivnostima već u razumu, čak i kada je pomračeni um, iz njega izlaze riječi po kojima okolina i vidi da je netko u mraku.

I kada griješimo, griješimo dušom i tijelom zajedno i jedinstveno.

Grijeh je bijeg od Tebe, Gospodine.

Grijeh je bijeg od Života i to je smrt neke duše.

Bijeg od tjelesne smrti ne postoji, takav bijeg samo nastoji prodrijeti u naše umove, u naše duše.

Mnogi katolici žele voditi duševan život neovisno od tjelesnoga.

A što je drugo noseće žensko tijelo ako nije duša u duši?

Tko rodi, taj odmah zna iako i nije kršten.

Mnogi katolici su željni okultnoga, željni su senzacija, osjećaja.

To je vjerojatno stoga što su im emocije poremećene i ohladile.

Mnogi me gledaju u čudu kad govorim o halucinacijama, one su tako obične, naizgled realne, svakodnevne. Mnogi bi katolici željeli znati ima li u halucinacijama Božjih poruka. Naravno da ih ima, kao i u zdravom životu. No, halucinacije su besmislenije od snova i teško ih je podnositi jer su praćene duševnom bolešću, psihozom koja muči čovjeka, bolesnika.

Ljubi svoju obitelj svaki dan, to ti je najveća senzacija u životu.

Slušaj svoje osjećaje, ne može ti netko drugi reći kako se moraš osjećati.

Ne čini od svoje obitelji odijeljene duše kao što želiš učiniti od sebe. Ako vjeruješ u reinkarnaciju, odjeljuješ se duševno i tjelesno od voljenih osoba.

Dođi, Duše Sveti, u naše pomračene duhove, u naše pomračene umove, u naša pomračena srca.

Daj nam, Duše Sveti, snagu kojom ćemo ljubiti u Tebi sve one koje smo i nedavno još ljubili.

Daj nam, Duše Sveti, izlij komadić svoje božanske ljubavi da Ti se mognemo vratiti, da možemo ljubiti sve ljude kao sebe same, da budemo jedno, a ne odijeljeni jer u odvojenosti ne možemo skratiti vrijeme nemira i ratova, patnje i bolesti.

Izlij nam, Bože, Duha zajedništva i jedinstva kakvo imamo kada lomimo zajednički Sina Tvojega koji nam je Kruh života i Piće duhovno.

Izljev Duha Svetoga u Prvoj Crkvi bio je senzacionalan na sve moguće i nemoguće načine. Ognjem Duha Svetoga smo kršteni, a ne samo vodom. Budimo svjesni toga.

18.04.2020. 14:26

„Živimo li, dakle, ili umiremo, Gospodinovi smo.” Rim 14,7sl.