Božanski kućni red

Isuse, nisam dostojna, nisam posebno po bilo čemu vrijedna.

Osvijetli mi onoliki dio puta koliki bi bio dovoljan da se nađem u Tvojoj premilosrdnoj volji.

Ne daj mi da razmišljam kao pogani, ne daj mi da računam i blebećem, ne daj mi da se brinem jer želim ostati u Tvojoj Milosti.

Izgubila sam što imam, što jesam. Djelimično zbog Tvoje volje, a uglavnom zbog svojih grijeha.

Potreban si mi, Bože, i potrebne su mi riječi. Po riječima poznajem brata i sestru. Ako tko nema riječ, ne poznajem ga. Ako me tko ne čuje ili ne razumije, nije mi neophodan osim u slučaju da nađe riječi kojima bi mi pokazao što ne razumije. Mnogi ne razumiju, ali niti ne pitaju.

Ti si, Gospodine, jedino i spasonosno nadahnuće. Ti daješ božanske i ljudske misli i riječi. Ne želim potrošiti vrijeme na zdravlje više nego što je neophodno ili računati koliko mi je potrebno vremena, novaca ili napora.

U Tebi je život istinski dar, značajan dar. Ti si Riječ i Ti si Život.

Želim razgovarati božanski o zemaljskim pitanjima.

Predajem Ti život, predajem Ti sebe i predajem Ti svoje riječi.

Kada bi Ti, Isuse, uskladio moje riječi!

Da ne govorim neke velike ljudske riječi zbog prizemnih ljudskih stvari i pojmova; da ne upotrebljavam grube riječi, da jednostavne riječi ne zloupotrebljavam.

Dao si nam jezike i govor, pismo i znakove, jednostavne alate i sredstva koje nije potrebno usavršavati ili dodavati na njih neki nakit, bogatstvo i dragulje. Želim jednostavnim riječima razgovarati o važnim pitanjima kao što je pitanje spasenja, putovanja ili ljubavi. Jednostavnim riječima govoriti o duši, o smrtnom času, o praktičnim pitanjima.

Moj život u Tebi je, Kriste, ispunjen obredima. Obredom buđenja, obredom molitve časova, obredom pospremanja i čišćenja, obredom ispita savjesti, obredom nabavke, kuhanja i molitve, obredom čitanja i pjevanja, molitve i malo učenja, obredom blagovanja, obredom pisanja.

Imam posebne misli i molitve za svaki obred. Da, i misli, od njih sve počinje, a misli počinju kada se govore, inače čovjek ništa ne misli. Kad čovjek progovori, iz njega izlaze vidljive i opipljive misli i tada čovjek upoznaje svoje srce i njegove mane, nedostatke i grijehe; i djela svoja već vidi u začetku pa tako zna da neka djela ne bi dobro završila.

Za mnoga djela duša nije sasvim sigurna. Zato mora imati obred glasnoga razmišljanja (u samoći), odnosno mora razgovarati s Tobom da bi spoznala sebe ili svoje misli. Takve obrede Ti u izobilju blagoslivljaš i čovjek tada bolje vidi. Kad znam da me slušaš, Isuse, tada znam da i ja sebe moram slušati.

Obredi su slično što i običaji, navike. Moraju biti uravnoteženi i umjereni. Često nastaju spontano i takvi, nenametnuti, najbolje se razvijaju i daju najbolje učinke.

Obred uspinjanja je jedan od najstarijih. To nije obred nekakvog bezličnog ili općenitog napredovanja već je savladavanje pojma vertikale.

Obred pranja je obred susreta s Bogom koji je pristupio nekoj duši. To je savladavanje pojma svetoga i božanskoga u ljudskom umu.

Obredi su zapravo Božja volja i način ophođenja Boga s ljudima. Što je čovjek više i iskrenije u Gospodinu, to mu više koriste obredi jer se na taj način čovjek oslobađa svih mogućih suvišnosti, a približava se srži stvari.

Obavezan drevni obred je također i molitva, razgovor s Bogom, obraćanje Bogu iako je vršenje obreda već neki odgovor čovjeka na Božji poziv i pristup. Bog nema pitanja za čovjeka, ali ljudi uvijek imaju mnoštvo pitanja za Boga. Prije će dobiti odgovor ona duša koja poslušno vrši obrede jer to je uspostavljanje ljubaznog odnosa kao „Dobar dan” i „Kako si?”.

Zlatni su pojmovi kao što su pojmovi: molim, oprosti, hvala, nema na čemu i slično. To je stara kršćanska tradicija.

Obredi nas uče osluškivanju Boga u kojemu nas Bog uči kako možemo slušati jedni druge. Neki misle da su dobri slušači, ali slušanje zahtijeva odricanje od svojih predrasuda i donošenje čitave lepeze rješenja i odgovora, a toga gotovo nikada nema kod slušača. Jer ako jedan čovjek može drugoga tješiti, on to može jedino radosnim vijestima.

Ako je duša u Gospodinu pronašla sebe, tada je izvršila obred intelektualne djelatnosti koja se bavi upravljanjem svojih obaveza; to je obred koji traje dulje vrijeme. Najljepše je kada duša od malena razgovara s Bogom, ako ju netko malo poduči iako ima svetaca koje nije bilo potrebno u tome puno podučavati.

Kada duša vrši obrede za Boga koji joj je pristupio, ona može istovremeno biti i jako prizemljena, može čvrsto stajati u svome i širem realitetu te djelovati kontinuirano s velikim nadahnućem pa tako i poživjeti koristan život. No, takve duše ponekad pogibaju nasilnom smrću.

Vjera u jednoga pravoga Boga kod neke duše jest na neki način obredno utjelovljenje Božjega Sina u samu srž te duše, u njezin zemaljski život.

Obred je zapravo obdržavanje božanskoga kućnog reda.

To se zove bogoštovlje, liturgija koja sadržava u sebi zajedništvo i jedinstvo Boga i vjernih duša.

Izvor: Biblija, Stari zavjet (Mojsije, David, Ilija, Jeremija)

27.04.2020. 01:06

„Liturgijsko slavlje sadržava znakove i simbole koji se odnose na stvaranje (svjetlo, voda, vatra), na ljudski život (prati, mazati, lomiti kruh) i na povijest spasenja (vazmeni obredi). Uklopljeni u svijet vjere i prožeti snagom Duha Svetoga, ti kozmički elementi, ti ljudski obredi, te geste sjećanja na Boga, postaju nositelji Kristovih spasiteljskih i posvetiteljskih djela. KKC 1189”

„Krist je pravi hram Božji, 'mjesto u kojem boravi Njegova slava'; po milosti Božjoj kršćani i sami postaju hram Duha Svetoga, živo kamenje kojim se izgrađuje Crkva. KKC 1197”

„U crkvama Crkva slavi javno bogoštovlje na slavu Presvetog Trojstva, sluša Božju riječ i pjeva hvale, uzdiže svoju molitvu, prinosi žrtvu Krista, sakramentalno prisutnoga usred zajednice. Te crkve su i mjesta sabranja i osobne molitve. KKC 1199”

„Neistraživo bogatstvo Kristova otajstva je takvo da mu ni jedna liturgijska predaja ne može iscrpiti izražajnost. Povijest nastanka i razvoja tih obreda svjedoči o njihovoj zapanjujućoj komplementarnosti. Kad god su Crkve te liturgijske predaje živjele u međusobnom zajedništvu u vjeri i sakramentima vjere, međusobno su se obogaćivale napredujući u vjernosti predaji i poslanju zajedničkom cijeloj Crkvi. KKC 1201”

„U bogoslužju, osobito u liturgiji sakramenata, postoji NEPROMJENJIV DIO, jer je božanskog ustanovljenja, a Crkva mu je čuvarica; i dijelovi PODLOŽNI PROMJENI, koje Crkva ima moć, a katkad i dužnost, prilagoditi kulturi nedavno evangeliziranih naroda. KKC 1205”

Literatura: Katekizam Katoličke Crkve