Oslobođeni po vjeri

 

U običnom govoru priznavanje – ispovijedanje izaziva ponajčešće pomisao samo na sakrament pokore i ispovjedaonicu. Ali do tog uobičajenog značenja dolazi tek kasnije i ono je vrlo usko. Priznavanje – ispovijedanje u Starom zavjetu kao i u Novom zavjetu u kršćanskoj predaji o svetima koji ispovijedaju svoju vjeru, znači u prvom redu obznanjivanje Božje veličine i Božjih spasiteljskih čina, javno i službeno ispovijedanje vjere u Boga i Njegovo djelovanje; a grešnikovo ispovijedanje tek je utoliko pravo ukoliko znači obznanjivanje Božje svetosti.

Za religioznog čovjeka ispovijedanje vjere je bitan stav. Ono nije nužno povezano s razgovijetnim poznavanjem i iscrpnim nabrajanjem Božjih čina već prvenstveno podrazumijeva praktično stanovište otvorenosti prema Božjim inicijativama i njihovo prihvaćanje, kao kad svećenik Eli istodobno priznaje grijeh svojih sinova i Božju veličinu: „On je Jahve!” (1 Sam 3,18). Zato ono od spoznaje Boga obično vodi k stavu koji mora pobuditi to osvješćivanje; k zahvaljivanju; ono je opravdanje i javan izraz zahvaljivanja i hvale (Ps 22,23). Stoga se priznavanje obraća izravno Bogu, kao i zahvaljivanje i hvala, za razliku od svjedočenja, čiji su predmet također Božja djela, ali ono je prvenstveno okrenuto prema ljudima.

ISPOVIJEDATI BOŽJE IME

Priznavanje, zahvaljivanje, hvala i blagoslivljanje uvijek su povezani. Polaze od Božjih djela. Polazište im je u djelima Božjim, opis onoga što se dogodilo jest središnji element čina priznavanja. Najstariji su obrasci kratki; rabili su se kao naslovi pridavani Bogu, u okviru bogoštovlja. Jahve je ponajprije Onaj koji je izveo Izraela iz zemlje egipatske, i to je najrašireniji obrazac. Jahve je također i „Bog tvojih otaca”; kasnije se označuje kao Onaj koji se zakle ocima vašim ... da će dati zemlju njima i njihovu potomstvu poslije njih. Najzad se podrobno navodi povijest spasenja: na Izlazak kao na središnji događaj nadovezuju se obećanja, izabranje i savez. Taj se razvitak uvijek konkretno izražava: Moja stijeno, jakosti, spase moj. Pa i kad Ga priznaju neprispodobivim, riječ je o Njegovom povijesnom djelovanju, a nije posrijedi neko filozofsko umovanje o Njegovoj naravi. Tako se odaje dužno poštovanje Njegovu velikom Imenu, a to omogućava trajno sjećanje i prenošenje vjere Izraelove.

Pretkršćansko je židovstvo vjerno toj predaji. Ono svakoga dana ispovijeda svoju vjeru spajajući tri ulomka Petoknjižja, od kojih prvi ustrvrđuje temeljno vjerovanje u jedinoga Boga koji je sklopio savez s Izraelom (Pnz 6,4 sl.).

PRIZNAVANJE GRIJEHA

Priznavanje grijeha u osnovi znači da je svaki počinjeni prijestup, prijestup protiv Jahve, pa i oni prijestupi počinjeni protiv bližnjega. Grijeh je zapreka odnosima što ih Bog želi uspostaviti s čovjekom. Opoziv samoga krivca, pojedinca ili zajednice, koji priznaje da je odgovoran za čin koji ga je pobunio protiv Boga, opet potvrđuje neotuđiva prava koja je njegov grijeh bio doveo u pitanje. Ta prava počivaju osobito na Savezu do kojega je došlo na Božju inicijativu: nakon što su ona uspostavljena, oproštenje Bog daje i kraj je raskidu što sav narod baca u nesreću.

ISPOVIJEDATI ISUSA KRISTA

Dok sam vjernikov čin ostaje u srži isti, predmet njegova vjeroispovijedanja podliježe pravom preobražavanju. Božja se veličina očituje u svemu svom sjaju. Najstarija Izraelova vjeroispovijedanja podsjećala su na događaja izlaska iz Egipta. A oslobođenje koje Isus donosi dosiže sve čovječanstvo; ono ništi čovjekova najgorega neprijatelja, onoga koji ga je ugrožavao iznutra: grijeh; ono više nije privremeno poput nacionalnih izbavljenja u prošlosti: ono znači konačan spas.

Petrove vjeroispovijedi i vjeroispovijed slijepca od rođenja pokazuju da se ta vjera rađa iz živa dodira s Isusom iz Nazareta. U Crkvi je predmet vjeroispovijedanja Isus, u svojoj smrti i svom uskrsnuću, kao bitni akter u drami spasenja. Ono se očituje u ranim obrascima 'Marana tha' (1 Kor 16,22): 'Isus Krist je Gospodin' (1 Kor 12,3; Fil 2,11), koji sažimlju to vjeroispovijedanje i služe kao bogoslužne aklamacije. Predmet vjere koja se proglašavala prema utvrđenoj shemi (kerigma) izražen je i u jednom nacrtu Vjerovanja i u bogoslužnim himnima. Isus se priznaje kao jedini Spasitelj, Bog, Sudac koji će doći suditi svijetu, Božji Izaslanik i naš Veliki Svećenik. U tom prianjanju vjere uz Onoga koga Bog daje svijetu kao Mesiju i Spasitelja, kršćaninovo je ispovijedanje zapravo upućeno samom Bogu.

Nije dosta samo da riječ primimo i da ona ostane u nama (1 Iv 2,14). Nju treba ispovijedati. Ponekad se tako naziva obično prianjanje, za razliku od poricanja onoga tko ne vjeruje u Isusovo poslanje, ali najčešće, što je i normalno, ispovijedanjem se naziva javno proglašavanje. Ono je potrebno da se postigne spas, poželjno je u svako vrijeme, uzorom mu je Isusovo svjedočenje za istinu. Ono prati krštenje, a neke ga okolnosti posebnije zahtijevaju, na primjer one u kojima bi sustezanje bilo jednako nijekanju. Unatoč progonstvu, trebat će vjeru ispovijedati pred sudištima, kao Petar, sve do mučeništva; kao Stjepan – u protivnom će nas se Isus odreći pred svojim Ocem ako se slava ljudska pretpostavi onoj koja dolazi od Boga i Isusa.

Budući da je pravo vjeroispovijedanje u čovjeku odjek što ga izaziva Božje djelovanje, i budući da ono dopire do Boga samoga, ono je djelo Duha Božjega u nama, a ponaosob ono vjeroispovijedanje što ga Duh budi pred sudištima progonilaca (Mt 10,20).

PRIZNAVANJE GRIJEHA

Priznavanje grijeha čovjeku koji je primio vlast da ih oprašta nije, čini se, posvjedočeno u Novom zavjetu: bratsko ispravljanje, opomena zajednice smjeraju ponajprije za tim da krivac prizna svoje izvanjske prijestupe; uzajamno ispovijedanje na koje poziva Jak 5,15 vjerojatno je u vezi sa židovskim običajem, dok 1 Iv 1,9 ne određuje pobliže oblik u kojem se potrebno priznavanje ima obaviti.

Ipak, priznavanje grijeha uvijek je znak kajanja i redovit uvjet oproštenja. Tako, Židovi koji dolaze k Ivanu, priznaju svoje prijestupe; Petar se priznaje grešnikom, nedostojnim da se približi Isusu, a sam Isus u opis pokajanja rasipnoga sina unosi priznanje grijeha. To priznanje koje Zakej izražava riječima, grešnica gestama, a preljubnica, koja se ne brani, čak šutnjom, jest uvjet Isusova oproštenja. U ovome je ishodište sakramentalnog ispovijedanja. Svaki je čovjek grešnik i takvim se mora priznati da bi se očistio. Međutim, priznavanje vlastite nedostojnosti i usmeno ispovijedanje imaju svoju vrijednost od skrušenosti srca pa je stoga Judina ispovijed bila uzaludna (Mt 27,4).

Prema tomu, i onaj koji priznaje svoju vjeru u Boga Spasitelja, i onaj koji priznaje svoj grijeh bivaju, u oba Saveza, po vjeri oslobođeni od grijeha. Na njima se ispunjuje riječ: „Tvoja te vjera spasila” (Lk 7,50).

Dufour, str. 1001; 16.02.2023. 12:57