Vrlina pokore

 

Bog poziva ljude da uđu u zajedništvo s Njime. A posrijedi su grešni ljudi. Grešni po rođenju: prijestupom njihova praoca grijeh je ušao u svijet i otad stanuje u njihovom najunutarnjijem „ja”. Grešni i osobnom krivnjom, jer je svaki od njih prodan u ropstvo grijeha i dobrovoljno je prihvatio taj jaram grešnih strasti. Zato će odgovor na Božji poziv zahtijevati od njih u polazištu – obraćenje, a potom, za cijelog života – stav kajanja. To je razlog da obraćenje i pokora zauzimaju znatno mjesto u biblijskoj objavi.

Rječnik kojim se ti pojmovi izražavaju stekao je tek postupno puninu svoga smisla, usporedno s produbljivanjem pojma grijeha. Neki obrasci dozivaju u svijest stav čovjeka koji se dobrovoljno usmjerava prema Bogu: tražiti Jahvu, tražiti Njegovo lice, poniziti se pred Njim, srcem prionuti uz Njega... No, najviše se pojavljuje glagol 'šub': on izražava pojam mijenjenja puta, povratka, vraćanja natrag. U relogioznom kontekstu on znači odvraćati se od onoga što je zlo i okretati se prema Bogu. Time je određena bit obraćenja: ono uključuje promjenu ponašanja, novo usmjerenje cjelokupnog ponašanja. U kasnom se razdoblju, nadalje, razlikovala nutarnja strana pokore od vanjskih čina što ih ona traži. Tako grčka Biblija povezano rabi glagol 'epistrephein', kojim se misli povratak k Bogu, a iz toga onda proizlazi promjena praktičnog ponašanja, te glagol 'metanoein' kojim se smjera na nutarnji okret (metanoia znači pokajanje, pokora). Kad istražujemo biblijske tekstove, moramo uzimati u obzir ova dva aspekta koji se razlikuju, ali i prisno nadopunjuju.

POČECI BOGOSLUŽJA POKORE

1. Već je od davnine, u perspektivi nauke o savezu, poznato da ljudski grijeh može raskinuti vezu zajedništva s Bogom, bilo da su posrijedi kolektivni grijesi ili grijesi pojedinaca koji u nekoj mjeri dohvaćaju cijelu zajednicu. Stoga su opće nevolje prilika da se dozovu u svijest počinjeni prijestupi. Pojam grijeha, istina, često je prilično izlizan, kad se smatra da svaki materijalni propust u ispunjavanju nekog Božjeg zahtijeva može razdražiti Jahvu. Da bi obnovila vezu s Njime i ponovno u Njega našla milost, zajednica mora najprije kazniti odgovorne, što može ići i do smrtne kazne, ako krivac ne bude otkupljen. Ovaj se, opet, može sam izručiti Božjim kaznama da bi bila pošteđena njegova zajednica.

2. Osim toga, dok traje nevolja (ili pak da bi se ona predusrela), trapljenjem i pokorničkim bogoslužjima zaziva se Božje oproštenje: posti se, razdiru se haljine i oblači vreća, liježe se u pepeo. Na bogoslužnim sastancima čuju se uzdisaji i bolni jauci. Stvoreni su obrasci tuženja i prošnje za koje ima više primjera u psalmima. Obavljaju se obredi i žrtve pomirenja.. Nadasve se pak vrši javno priznavanje grijeha te se ponekad traži i zagovor nekog starješine ili proroka, na primjer Mojsija.

3. Takvi su postupci potvrđeni u svim razdobljima. Prorok će Jeremija i sam kao zagovornik biti umiješan u jedno pokorničko bogoslužje. Nakon izgnanstva oni doživljavaju znatan razmah. Opasnost je u tome što mogu ostati sasvim izvanjski, a da njima ne bude duboko zahvaćeno čovjekovo srce i da čovjek potom ne provede svoje kajanje u djela. Toj pogibli površna ritualizma proroci će suprotstaviti svoju poruku obraćenja.

PROROČKA PORUKA OBRAĆENJA

Već u Davidovo doba Natanov nastup pred kraljem preljubnikom najavljuje proročku nauku o pokori: David je doveden do toga da prizna svoj prijestup, potom čini propisanu pokoru i najzad prihvaća Božju kaznu. No, proročka poruka obraćenja, osobito od osmog stoljeća nadalje, obraćat će se cjelokupnom narodu. Izrael je prekršio savez, Jahvu ostavio, prezreo Sveca Izraelova; Jahve bi ga imao pravo napustiti ako se ne obrati. Tako će poziv na pokoru biti bitni vid proročkoga propovijedanja.

1. Amos, prorok pravednosti ne zadovoljava se time da javno i oštro optužuje grijehe svojih suvremenika. Kad kaže da treba tražiti Boga, taj obrazac nije tek bogoštovni obrazac. On znači: tražiti dobro, a ne zlo; mrziti zlo, a ljubiti dobro; za ovo se traži ispravak ponašanja i iskreno vršenje pravednosti: samo takav obrat moći će privoljeti Boga da se smiluje „ostatku Josipovu”. Hošea isto tako zahtijeva stvarno odvraćanje od opačine, osobito od idolopoklonstva; obećava da će Bog zauzvrat iskazati naklonost i odvratiti srdžbu. Žigoše površna obraćenja koja ne mogu donijeti ploda, a naglašava nutarnje obilježje istinskog obraćenja, nadahnutog ljubavlju i spoznajom Boga.

2. Izaija optužuje svakovrsne grijehe u Judejaca: povrede pravednosti i bogoštovna zastranjenja, pribjegavanje ljudskoj politici i tako dalje. Samo bi istinsko obraćenje moglo donijeti spas jer bogoštovlje ne znači ništa ako nema praktičnog podlaganja Božjoj volji: „Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde! Budu l' vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” Na žalost, Izaija zna da će se njegova poruka sukobiti s tvrdokornošću srdaca: „Mir i obraćenje – spas vam je ... Ali vi ne htjedoste!”. Zato će se Izraelova drama uputiti prema pogubnom raspletu. Izaiji ostaje samo sigurnost da će se „ostatak vratiti ... Bogu jakome”. Narod koji će najzad primiti spas bit će sastavljen od samih obraćenika.

3. Naglašavanje nutarnjeg raspoloženja koje je potrebno razviti prema Bogu ubrzo postaje opće mjesto proročkoga propovijedanja: pravednost, bogoljubnost i poniznost, kaže Mihej; poniznost i iskrenost - jeka kaže Sefanija. No, napose Jeremija, nastavljajući pravac koji je započeo Hošea, razvija široko temu obraćenja. Kad prorok navješćuje nesreće koje prijete Judi, to je samo zato da bi se vratio sa svoga zlog puta. Pozivi na „povratak” provlače se cijelom knjigom; ali uvijek se točno navode uvjeti toga povratka. Odmetnica Izrael mora priznati svoju krivicu ako hoće da Jahve ne bude više na nju gnjevan. Nije dovoljno samo to da odmetnuti sinovi jadikuju i zaklinju priznajući svoje grijehe, oni moraju promijeniti svoje ponašanje i obrezati svoje srce.

Praktične posljedice promjene ponašanja ne mogu izmaći prorokovoj pažnji. Stoga on počinje sumnjati je li moguće stvarno obraćenje. Oni koje poziva na obraćenje radije slijede tvrdokornost svog opakog srca. Umjesto da oplakuju svoju zloću, oni se u nju uvaljuju. Zato prorok ne može drugo no navješćivati kaznu neobrativom Jeruzalemu. Ipak njegova perspektiva budućnosti ostaje puna nade. Doći će dan kad će klonuli narod primiti kaznu i zaklinjući moliti obraćenje kao milost: „Obrati me, da se obratim!”. A Jahve će se odazvati toj poniznoj molbi jer će kod sklapanja novog saveza Zakon svoj upisati u njihovo srce: „I dat ću im srce da me poznaju da sam ja Jahve, da busu narod moj, a ja Bog njihov jer će se oni svim srcem svojim opet k meni obratiti.”

4. Vjeran toj proročkoj predaji, Ezekiel u času kad se ispunjuju Božje prijetnje svoju poruku usredotočuje na nužno obraćenje: „Odbacite od sebe sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov duh! Zašto da umirete, dome Izraelov? Ja ne želim smrti nikoga koji umre ... Obratite se, dakle, i živite!”. Kad pobliže navodi Božje zahtjeve, ovaj prorok nesumnjivo ostavlja više mjesta bogoštovnim propisima nego njegovi prethodnici; ali više od njih naglašava i strogo osobno obilježje obraćenja: svatko može odgovarati samo za sebe, svatko će biti nagrađen prema vlastitom ponašanju. Nesumnjivo je i to da je Izrael „rod odmetnički”. Ali tim ljudima tvrda srca Bog može kao milost dati ono što od njih tako prijeko traži: kod sklapanja novog saveza dat će novo srce i staviti u njih svoga Duha, tako da će prionuti Njegovu Zakonu i žaliti svoje opako ponašanje.

5. Od Amosa do Ezekiela stalno se, dakle, produbljuje nauka o obraćenju, usporedno s pronicanjem naravi grijeha. Na kraju izgnanstva PORUKA UTJEHE bilježi stvarno obraćenje Izraela, ili barem njegova ostatka. Spas što ga ona navješćuje namijenjen je onima koji „za pravdom teže, koji Jahvu traže”, kojima je Njegov Zakon u srcu. Takvima On može jamčiti da im se ropstvo okončava, da im je grijeh okajan. Jahve govori Izraelu, svome sluzi: „Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine i grijehe tvoje poput oblaka. Meni se obrati jer sam te otkupio”. U toj novoj perspektivi koja pretpostavlja da je Božji narod učvršćen u vjernosti, prorok nazire nečuveno proširenje obećanja o spasu. Poslije Izraela obratit će se i narodi: napustit će svoje kumire i obratiti se Bogu živome.

Ta će misao proći svoj put. Ne samo da će se židovstvo poslije izgnanstva otvoriti prozelitima, obraćenim s poganstva, već će i eshatološke slike odsad neizostavno spominjati taj religiozni univerzalizam. Štoviše, knjiga o Joni pokazat će proročko propovijedanje upućeno izravno poganima „da se obrate i da žive”. Vidimo kako se na kraju takva doktrinalnog razvitka pojam pokore produbio: daleko smo od čistog ritualizma koji je u starom Izraelu zauzimao još tako mnogo mjesta.

BOGOSLUŽJE POKORE I OBRAĆENJE SRCA

1. Nacionalno obraćenje Izraela bilo je plod dvojakog uzroka: proročkog propovijedanja i kušnje izgnanstva. Izgnanstvo je bilo providonosna prigoda za osvješćivanje o grijehu i za iskreno priznavanje – kako to potpuno složno ističu kasni tekstovi deuteronomističke i svećeničke književnosti. Nakon izgnanstva osjećaj pokore tako je duboko zasađen u duhove da je njima obojena sva židovska duhovnost. I dalje se čuvaju stara pokornička bogoslužja, ali je proročka nauka obnovila njihov sadržaj. U knjigama toga vremena čuvaju se ukrućeni obrasci u kojima vidimo kako zajednica priznaje sve nacionalne grijehe počinjene od iskona, a zauzvrat zaklinjući moli Boga oproštenje i nastup Njegova spasa. Kolektivne tužaljke u psalmima građene su prema tom obrascu, a još je češći podsjećaj na prošle nepokornosti. Osjeća se da je Izrael stalno napet u naporu dubokog, uvijek obnavljanog obraćenja. To je doba kad se uvelike šire i bogoslužja pomirenja – toliko salijeću Izrael misli na grijeh.

2. Ni na individualnom planu nije manje snažan taj napor: poslušana je, naime, Ezekielova pouka. Psalmi bolesnika i progonjenih više puta prelaze u priznavanje grijeha i pjesnik Joba pokazuje vrlo dubok osjećaj za čovjekovu korjenitu nečistoću. Najsavršeniji izraz tih osjećaja je Miserere (Ps 51) u kojemu sva proročka nauka o obraćenju prelazi u molitvu, u okviru razgovora s Bogom: priznanje prijestupa, molba za nutarnje očišćenje, zazivanje Milosti koja jedina može izmijeniti srce, usmjeravanje prema revnu životu. U središtu bogoslužja pokore sada je žrtva raskajana srca. Pripadnici kumranske sljedbe odgojeni su u školi takva teksta i baštinici su svekolike predaje koja je njemu prethodila: shvatljivo je onda što su došli na misao da se povuku u pustinju kako bi se iskreno obratili Zakonu Božjem i pripremili mu put. Ako na njihovu naporu i ostaje donekle biljeg legalizma, on nije odviše daleko od onoga s čime ćemo se susresti u Novom zavjetu.

POSLJEDNJI PROROK

Na pragu Novog zavjeta proročka pouka obraćenja javlja se u svoj svojoj čistoći u propovijedanju Ivana Krstitelja, posljednjega proroka. Luka ovako sažima njegovo poslanje: „Mnoge će sinove Izraelove vratiti Gospodinu, Bogu njihovu”. Njegova je poruka zgusnuta u jednoj rečenici: „Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko”. Dolazak Kraljevstva otvara perspektivu nade; ali Isus nadasve naglašava da prije mora doći Sud. Nitko ne može umaći Srdžbi koja će se očitovati u Dan Jahvin. Pripadnost Abrahamovu potomstvu neće značiti ništa. Svi ljudi moraju priznati da su grešnici, uroditi plodom dostojnim pokajanja, moraju prihvatiti novo ponašanje, već prema svom staležu. U znak tog obraćenja Ivan dijeli krst vodom koji mora pripraviti pokornike na krštenje ognjem i Duhom Svetim što će ga Mesija dati.

OBRAĆENJE I ULAZAK U KRALJEVSTVO BOŽJE

1. Isus se ne zadovoljava time da navješćuje približavanje kraljevstva Božjega; On ga snažno počinje ostvarivati: s Njime Kraljevstvo počinje, mada ga još čekaju tajnovita ispunjenja. Ipak, poziv na obraćenje što ga Krstitelj upućuje zadržava svu svoju aktualnost: Isus ga svojim riječima ponavlja na početku svog javnog djelovanja. On je došao zato da pozove na obraćenje grešnika; u tome je jedan od bitnih aspekata evanđelja o Kraljevstvu. S druge strane, čovjek koji je svjestan svoga grešnog stanja, može se s pouzdanjem obratiti k Isusu jer Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe. Ali poruka obraćenja sudara se s ljudskom samodostatnošću u svim njezinim oblicima, od prilijepljenosti uz bogatstva pa do ohola samopouzdanja farizeja. Isus se diže poput znaka Jonina usred opaka naraštaja koji je još manje otvoren prema Bogu nego nekoć Niniva. Stoga On podiže protiv tog naraštaja optužbu punu prijetnje: Ninivljani će ga osuditi u dan Suda; Tir i Sidon će doživjeti lakšu sudbinu nego gradovi oko Jezera. Sadašnja, naime, okorjelost Izraela jest znak tvrdokornosti njegova srca. Ako okorjeli Isusovi slušatelji ne promijene svoga ponašanja, propast će poput neplodne smokve.

2. Kad traži obraćenje, Isus ničim ne podsjeća na pokornička bogoslužja. Zazire od suviše upadljivih znakova. Važan je preokret srca kojim se postaje kao malo dijete. Zatim stalan napor da se najprije traži kraljevstvo Božje i njegova pravednost, a to znači da se vlastiti život uredi prema novom Zakonu. Sam čin obraćenja dočaran je vrlo rječitim prispodobama. On uključuje volju za moralnom promjenom, ali nadasve znači ponizan vapaj, čin pouzdanja: „Bože, smiluj se meni, grešniku”. Obraćenje je milost kojoj uvijek prethodi Božji korak: pastir ide u potragu za izgubljenom ovcom. Ljudski odaziv toj milosti konkretno se analizira u prispodobi o rasipnom sinu koja neobično ističe Božje milosrđe. Jer, Radosna vijest o Kraljevstvu sadrži ovo iznenađujuće otkriće: „Tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja”. Osim toga, Isus iskazuje grešnicima susretljivost koja sablažnjuje farizeje, ali pobuđuje obraćenja; a Lukino Evanđelje uživa da potanko izvješćuje o nekima od tih povrataka, na primjer o povratku grešnice i Zakeja.

OBRAĆENJE I KRŠTENJE

Isus je već za svog zemaljskog života slao apostole propovijedati obraćenje i navješćivati Radosnu vijest o Kraljevstvu. Poslije svog uskrsnuća ponovno im daje to poslanje: oni će u Njegovo ime obznanjivati svim narodima obraćenje radi oproštenja grijeha jer će grijesi biti oprošteni komu god oni oproste. Djela i Poslanice potpomažu ispunjavanje tog naloga. Ali obraćenje se zbiva na različit način, već prema tomu jesu li posrijedi Židovi ili pogani.

1. Od Židova se prvenstveno traži moralno obraćenje na koje ih je već Isus pozivao. Na to pokajanje (metanoia) Bog će odgovoriti opraštanjem grijeha; ono će biti zapečaćeno primanjem krsta i darom Duha Svetoga. Međutim, pored moralnog preokreta, obraćenje mora ujedno uključivati i pozitivan čin vjere u Krista: Židovi će se okrenuti (epistrephein) ka Gospodinu. To pak prianjanje uz Krista – Pavao će to iskusiti – jest ono što je najteže postići. Židovi kao da imaju neki veo na srcu. Ako bi se obratili, veo bi spao. Međutim, prema Izaiji, njihova ih tvrdokornost zatvara u nevjeru. Oni su grešnici koliko i pogani, prijeti im ista Božja srdžba: ne shvaćaju da Bog pokazuje strpljivost kako bi ih nagnao na pokajanje. Samo se ostatak odaziva apostolskom propovijedanju.

2. Evanđelje nailazi na bolji prijem u poganskih naroda. Već od krštenja stotnika Kornelija, kršćani židovskoga podrijetla sa čuđenjem zapažaju kako je i poganima Bog dao obraćenje koje vodi u život. Ono je uistinu uspješno naviještano u Antiohiji i drugdje; upravo je u tome glavni predmet Pavlova poslanja. Ali istodobno s moralnim pokajanjem (metanoia), obraćenje u ovom slučaju zahtijeva da se obraćenik okrene od kumira i okrene (epistrephein) k Bogu živome, prema jednom tipu obraćenja što ga je nazirao već Drugi Izaija. Učinivši taj prvi korak, pogani su kao i Židovi privedeni tomu da se okrenu Kristu, pastiru i čuvaru duša svojih.

GRIJEH I POKORA U CRKVI

1. Čin obraćenja zapečaćen krštenjem, izvršen je jednom zauvijek; nemoguće jue da se milost takva čina ponovi. Kršteni pak lako mogu opet pasti u grijeh: apostolska je zajednica to brzo iskusila. U tom slučaju također je potrebno pokajanje ako se, unatoč svemu, želi imati udio u spasu. Petar na to poziva Šimuna Maga. Jako živo potiče revne kršćane da nastoje vratiti grešnike s njihova krivog puta. Pavao se raduje što su se Korinćani pokajali, mada se boji da neki grešnici nisu toga učinili. Živo potiče Timoteja neka ukori protivnike u nadi da će im Bog udijeliti milost pokajanja. Napokon, u porukama sedmorim Crkvama, kojima se otvara Apokalipsa, čitamo javne pozive na pokajanje, iz čega valja zaključiti da je među onima kojima su poruke bile upućene bilo i takvih koji su odustali od svoje prvašnje revnosti. Mada izrijekom ne govore o sakramentu pokore, ovi tekstovi pokazuju da vrlini pokore ima pripasti odgovarajuće mjesto u životu kršćanina, kao nastavak krsnog obraćenja.

2. Samo pokora, naime, pripravlja čovjeka na susret sa Sudom Božjim. Povijen pak ide prema tom Sudu. Ako se čini da on kasni sa svojim dolaskom, to je samo zato što Bog strpljivo podnosi jer neće da se itko izgubi nego da svi pristupe obraćenju. Ali kao što je u Kristovo vrijeme i pred apostolskim propovijedanjem Izrael tvrdo ustrajao u okorjelosti, tako će – prema Otkrivenju – ljudi ustrajati u neshvaćanju smisla nesreća što remete njihovu povijest i najavljuju Dan srdžbe: i oni će otvrdnuti u okorjelosti, huleći na Božje ime mjesto da se kaju i da ga slave. Nije riječ o članovima Crkve već samo o poganima i otpadnicima. Ta mračna perspektiva zaključit će se Sudom Božjim. Stoga je i te kako hitno da se kršćani pokorom „spase od ovoga pokvarenog naraštaja” (Dje 2,40). XL Dufour, str. 883. 14.02.2023. 16:13