Ime do neba

Čovjek ne može biti odgovoran ako nije samostalan. Ljudi moraju biti i samostalni, i u tome postajati to više odgovorni.

Često ponavljamo Isusovu besjedu s križa: oprosti im jer ne znaju što čine. Ali da bi odrasli ljudi došli do toga neznanja o onome što čine potrebno je proći nezahvalan put od nemara i lakih grijeha pa sve do većih i strašnijih koji se zalijepe za male nedostatke i nastaju mane, sve do grijeha oholosti i mržnje prema Bogu, sebi i ljudima.

KKC 2094 Protiv Božje ljubavi se može griješiti na razne načine. Ravnodušnost ne mari za Božju ljubav ili odbija da o njoj vodi brigu; ne priznaje da je Bog Onaj koji ljubi prvi i niječe snagu te ljubavi. Nezahvalnost propušta ili odbija priznati Božju ljubav i uzvratiti Bogu ljubav za ljubav Mlakost je kolebanje ili nemar odgovoriti Božjoj ljubavi; može uključivati odbojnost predati se dinamizmu ljubavi. Nehaj ili duhovna lijenost dolazi dotle da otklanja radost što dolazi od Boga i da osjeća odbojnost prema božanskom dobru. Mržnja na Boga nastaje iz oholosti: oprečna je ljubavi prema Bogu, čiju dobrotu niječe, čak se usuđuje proklinjati ga kao onoga koji zabranjuje grijehe i udara kaznama.

Jer ljudi sebe ne vole, ne vole se dobro, ne vole sami sebe na ispravan način. Ne može postojati čovjek koji sebe voli, a da Boga i druge ljude mrzi.

Svaki pedagog će reći roditeljima da im djeca moraju postati samostalna. To se postiže ljubavlju i strpljenjem. Odrasli nisu zreli ako nisu samostalne osobe, i to samostalne u zreloj odgovornosti. Ta samostalnost u odgovornosti uglavnom je poremećena grijesima čovječanstva. Jer, lako je biti čak i na neki način dobar čovjek ako ljudi imaju bogatstvo, izobilje i pomoćnike koji rješavaju njihove probleme. Ali kad naiđu teže okolnosti života, čovjek uvijek pada na ispitu iz samostalnosti upravo zato što nije samostalan u odgovornosti, a također ne može postati zreo i osamostaliti se ako se od malena ne uči odgovornom ponašanju.

Biti samostalan znači biti odgovoran. Odgovoran prema sebi i svojim djelima, odgovoran za sebe i svoje čine, a ne za predbacivanje prema drugim ljudima. Čovjek ne može postati istinski odgovoran ako odgajatelj s njime nije imao ljubavi i strpljenja, ako mu je kruto nametao poslušnost. Dakle, da bi se razvijala odgovornost, potrebna je i ljubav, i razumijevanje, i sloboda.

Moralno pitanje jest jesu li ljudi bili svjesni što čine kada su krenuli graditi kulu do neba, jesu li bili svjesni da nisu sposobni za takvu gradnju, jesu li bili svjesni da njihove želje da si „izgrade ime” u izgradnji kule koja će biti visoka i velika do neba nema nikakvog smisla?

KKC 1791 To se neznanje često može pripisati osobnoj odgovornosti , a događa se kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro, i kada savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa. U takvim slučajevima osoba je kriva za zlo koje čini.

Ne, to su bili prvi ljudi, nezreli, nesamostalni u ljubavi i dobroti, a potom i neodgovorni prema Bogu jer su Ga željeli nadići; neodgovorni prema drugim ljudima jer bi ih podložili tom velikom cilju izgradnje pa bi taj cilj postao važniji od života drugih ljudi; neodgovorni prema sebi jer su zanemarili svoj duhovni, psihički i tjelesni razvoj za dobro za koje su imali veliku slobodu pa su, prema tome, već imali svoje veliko ime.

Te namjere su bile besmislene, ohole i grešne, ljudi su poželjeli biti veliki, veći od Onoga od koga su nastali i postali ljudi.

Suprotnost takvoj oholosti jest poniznost, ali ne snishodljivost i sluganski mentalitet, već poniznost prema svojim mogućnostima, poniznost prema svome Stvoritelju i poniznost prema Božjoj ljubavi koja im je omogućila da imaju veliku slobodu u kojoj se mogu razvijati u samostalne i odgovorne osobe.

Ljudi nisu željeli postati raštrkani po svijetu, ali su se ipak morali odreći svojega jedinstva u grijesima i svoje kule do neba, morali su se rastati jer se nisu ni približno razumjeli kao prije kada su govorili istim jezikom pa su se jako uspješno sporazumjeli u grijehu i zlu.

Ipak su ostali grešni.

Morali su se razići, otići u nesiguran svijet čiju su sliku predstavljali kada su bili jedinstveni u namjeri da si izgrade ime.

Morali su naučiti samostalnost i odgovornost kao što to mora naučiti svako dijete. Jer kad neko dijete ne zna što čini, ono nije zbog toga krivo jer je zaista bilo u potpunoj slobodi i u potpunom neznanju. No, posljedice djetetovih čina su ostale i dijete je konačno na teži način naučilo.

Tako i svi ljudi trpe posljedice svoje nesamostalnosti da bi na teži način spoznali da bez Božje ljubavi ne mogu ništa učiniti, ništa što bi imalo smisla. Trpe posljedice svoje neizgrađene odgovornosti.

KKC 1793 Ako je neznanje nesavladivo ili je sud i prosudba pogrešna bez odgovornosti moralnog subjekta, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti. No, to ipak ostaje zlo, nedostatak, nered. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda.

17.02.2023. 05:56