Apostol Pavao u vjeri i na djelu

 

Obraćenje svetoga Pavla se dogodilo pred vratima Damaska, negdje oko 36.-te godine poslije Krista. Tu Pavao doživljava iznenadno obraćenje (Dj 9,3...22,6.....26,12....) koje on sam pripisuje objavi Isusa Krista u slavi (Gal 1,12 i 1 Kor 9,1) i kao iznenadan i neodoljiv prodor Kristov u svoj život (Fil 3,7 – 11). Od progonitelja postaje širitelj kršćanstva.

Pavlov život i djelovanje možemo rekonstruirati iz dvaju izvora: iz „Djela apostolskih” i iz autobiografskih mjesta u njegovim poslanicama.

Pavao, židovski: Šaul, rodio se godine 5. – 9. po Kristu u maloazijskom gradu Tarzu od židovskih roditelja od kojih je, mada je bio židovski farizej, baštinio i rimsko građansko pravo (Dj 22,28). Bio je odgojen u strogo tradicionalnom farizejskom duhu, a u Tarzu je primio opću helenističku naobrazbu: poslanice pokazuju da je ovladao grčkim jezikom, a slike i usporedbe očituju čovjeka građanina, vična pravnom, vojničkom, sportskom rječniku. Kao farizej izučio je i šatoraški, ili možda kožarski zanat. To mu je u misionarenju koristilo da ne bude na teret siromašnih kršćanskih zajednica i da može potpomagati siromahe.

Kao dvadesetogodišnji mladić pošao je u Jeruzalem da izuči židovski Zakon kod glasovitoga učitelja Gamaliela I. Tu je „u prevelikoj privrženosti svojim očinskim predajama napredovao u židovstvu i nadmašio sve vršnjake (Gal 1,4)”. Farizejski odgojen, vatrena temperamenta, zauzeo je brzo neprijateljski stav prema kršćanstvu „kao novoj herezi”. Tako postade najgorljiviji progonitelj mlade Crkve.

Teologija obraćenika Svetoga Pavla toliko je izdašna da je ovdje jednostavno sustavno prepisana iz „Rječnika biblijske teologije” - to je bio najjednostavniji pristup temi o kojoj se nikada ne može sve reći.

Pavao je u isto vrijeme bio nezaustavljiv misionar, koji je kršćanstvo zasadio u srce rimskog imperija, i genijalni mislilac, koji je na malo stranica ostavio golemu duhovnu baštinu.

Kršćanstvo je od početka njegove poslanice, uz Evanđelje, smatralo nadahnutima i mjerodavnima za svoju vjeru.

IZASLANICI SINA

Dufour 920

Sluga Božji došao je, po proročanstvima, u osobi Isusa Krista, a Isusovi izaslanici nose svim narodima poruku spasa koju je Isus bio proglasio samo izgubljenim ovcama doma Izraelova (Mt 15,24).

Pavao će se na to poslanje primljeno na putu za Damask uvijek pozivati da opravda svoj naslov apostola. Siguran u univerzalnu protežnost evanđelja, on će ga pronijeti poganima da od njih postigne posluh vjere te će veličati poslanje svih glasnika evanđelja: ta, ne rađa li se upravo njegovom zaslugom u srcima ljudi vjera u riječ Kristovu?

Tako se pomoću osobnoga poslanja apostola svekolika Crkva u svojoj misionarskoj ulozi nadovezuje na poslanje Sina.

PAVAO, APOSTOL POGANA

Dufour 30

Pavao na svoj način potvrđuje ono što je Isus bio započeo na zemlji šaljući sedamdesetoricu povrh Dvanaestorice.

Uskrsli Krist s neba šalje Pavla pored Dvanaestorice; u svjetlu ovog apostolskog poslanja moći će se jasnije odrediti narav apostolata.

1. Poslanik Kristov

Kad Pavao uporno ponavlja da je bio „pozvan” kao apostol u apokaliptičkom viđenju Uskrsloga, on daje na znanje da je njegovo poslanje započelo naročitim pozivom. Kao apostol, on je „izaslanik”, ali ne ljudi (pa bili oni sami apostoli), već „izaslanik” samoga Isusa. On na tu činjenicu podsjeća naročito kad brani svoju apostolsku vlast:

- „Mi vršimo poslaničku službu u ime Krista – kao da Bog opominje po nama (2 Kor 5,20)”;

- „... primajući riječ Božju, to jest našu propovijed, primili ste je ne kao riječ ljudsku, nego riječ Božju (1 Sol 2,13)”.

- Blago onima koji su ga primili „kao anđela Božjega, kao Isusa Krista (Gal 4,14)”.

- Jer, apostoli su „Božji suradnici (1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2)”.

- Osim toga, po njima se ispunjava tajna eshatološke slave (2 Kor 3,7-11).

A da poslanik ne bi ovu božansku moć i ovu slavu skrenuo na svoju korist, apostol je čovjek prezren od svijeta; evo kako ga progone, predaju smrti, da bi ljudima bio dan život (2 Kor 4,7 – 6,10; 1 Kor 4, 9-13).

Konkretno apostolska se vlast vrši naučavanjem, služenjem i sudskom nadležnošću. Pavao se često poziva na svoju naučiteljsku vlast i smatra da ona može udariti prokletstvom svakoga tko bi navješćivao evanđelje različito od njegova; Pavao se osjeća vlasnim prenijeti ovlasti na druge; to čini kad polaganjem ruku zaređuje Timoteja: čin koji će ovaj, opet, moći vršiti nad drugima. Najzad, ova se vlast vrši stvarnom jurisdikcijom nad Crkvama što ih je Pavao utemeljio ili su mu bile povjerene: on sudi i izriče kazne; on sve sređuje prigodom svojih obilazaka; on zna od zajednice zatražiti posluh kako bi se održalo zajedništvo. Ova vlast nije tiranska, ona je služenje, ona je vlast pastira koji se, ako je potrebno, zna odreći svojih prava; ona nipošto ne tišti vjernike: štoviše, drugi su joj kao ocu, kao majci i pruža im primjer vjere.

2. Jedinstveni slučaj Pavla

Pavao bi rado vidio da se ovaj idealni opis apostolata odrazi u radu njegovih suradnika, Timoteja i Silvana, koje on, kako se čini, smatra apostolima, ili pak Sostena i Apolona. Ipak, Pavao je pripisivao sebi posebno mjesto u apostolstvu Crkve: ON JE APOSTOL POGANSKIH NARODA, on na poseban način razumije tajnu Krista: ova jedinstvena uloga u kršćanskoj ekonomiji vezana je uz njegovu osobu, karizmatskog je reda i ne može se prenositi.

a) Apostol naroda

Pavao nije bio prvi koji je donio evanđelje poganima. Već je Filip propovijedao evanđelje Samarićanima i Duh Sveti je sišao nad pogane u Cezareji. Ali Bog je htio da u trenucima rađanja Crkve uz naviještanje Židovima bude jedan apostol posebnije odgovoran za naviještanje evanđelja poganima. To je Pavao tražio da mu i Petar prizna. Nije on htio u tome biti izaslanik Petrov: on je i dalje bio izravno Kristov izaslanik; ali bilo mu je stalo da o tome izvijesti glavara Dvanaestorice, kako „njegova trka ne bi bila uzaludna” i da u Crkvi ne dođe do razdora (Gal 1-2).

b) Misterij Krista, za Pavla, jest „Krist među poganima” (Kol 1,27); već je Petar u viđenju bio shvatio da nikakva zabrana jela više ne dijeli Židove od pogana. Ali Božjom milošću Pavao ima posebnu spoznaju ovog misterija i palo mu je u dužnost da je prenese ljudima; on trpi progonstvo, podnosi patnje, on je bacan u tamnice, samo da bi se ovaj misterij ispunio.

Takva je ta Pavlova posebna milost, ona je nesaopćiva; ali Gospodin može po Duhu svim apostolima dati onako poslanje u Kristu, a u nekoj mjeri i ono Pavlovo duhovno pronicanje vlastitog apostolstva (1 Kor 2, 6-10).

EVANĐELJE – SVETI PAVAO

Dufour 250

1. Glasnik

Pavao je u pravom smislu riječi čovjek evanđelja. Bog ga je „odredio za evanđelje (Rim 1,1)”. Objavio mu je svoga Sina „da Ga propovijeda među poganima”. Isus mu je povjerio radosnu vijest. Kao službenik evanđelja, Pavao ga mora propovijedati i tako prikazuje Bogu duhovno služenje, vrši svetu službu.

2. Poruka

To evanđelje Pavao naziva evanđeljem ili evanđeljem Božjim, evanđeljem Božjega Sina...Isusa Krista, našeg Gospodina, Kristovo evanđelje, svjetlo sjajne radosne vijesti Krista, njegova neistraživa bogatstva.

a) Spasonosna sila

Kao i evanđelje cjelokupne Crkve, Pavlovo se evanđelje, ali ono s naročitom snagom, usredotočuje na smrt i uskrsnuće Kristovo i okreće se njegovu dolasku u slavi. Ono znači novu ekonomiju, ukoliko se ova širi i razvija apostolskim propovijedanjem i djelotvornom silom Božjom koja se u tom propovijedanju krije, ona je sila Božja za spasenje. U cijelom svijetu rodna je i napredna Radosna vijest. Rascvat Crkve, preobilje karizama, neviđen duhovni preporod, zatim Apostolova nadnaravna neustrašivost – sve to svjedoči o snazi tog evanđelja koje upravo osvaja svijet. Pavao radi vlastitim rukama i podnosi sve.....da ne postavi kakve zapreke Kristovoj Radosnoj vijesti.

b) Ispunjenje Pisama

Pavao naglašava neprekinutu vezu evanđelja sa Starim zavjetom, ono je objava tajne sakrivene od vječnosti, ali sada očitovane i po zapovijedi vječnoga Boga, a pomoću proročkih spisa saopćene svim narodima. Obećanje dano Abrahamu bilo je pred-evanđelje koje se ostvaruje danas u obraćenju pogana.

3. Ljudski odgovor na evanđelje

Evanđelje vrši svoj spasonosni učinak samo ako mu se čovjek odazove vjerom: jer ono je sila Božja za spasenje svakom vjerniku...u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru. Ono je mjesto u kojemu se zbiva opredjeljenje. Usred slabosti razvija svoju spasonosnu snagu i nastavlja tajnu Križa; za jedne ono je sablazan, ludost te ostaje zastrto: takve je zaslijepio bog ovog svijeta, oni jasno ne vide svjetlo Radosne vijesti Krista. Oni mu se ne pokoravaju. Drugi, naprotiv, primaju evanđelje u pokornosti – vjeri. Oni se u milosti evanđelja ostvaruju evanđelju milosti.

PAVAO – APOSTOL NARODA

Dufour 651

Pavlovo apostolstvo, međutim, ne poriče red stvari što proizlazi iz staroga Saveza: on također navješćuje evanđelje najprije Židovima; k poganima ide tek kad se sukobljava s odbijanjem Židova. Ali inače on jasno tumači kakav je položaj svih naroda u odnosu na evanđelje.

a) Narodi u odnosu na evanđelje

Na pripadnike poganskih naroda pada Božja srdžba kao i na Židove. Bog im je omogućio da Ga spoznaju po stvorenju, ali oni Ga nisu priznali; dao im je da spoznaju njegov Zakon pomoću savjesti, a oni su se predali neurednim požudama, što je posljedica idolopoklonstva. Sada pak im Bog hoće iskazati milosrđe kao i Židovima, samo ako uzvjeruju u evanđelje. Vjera donosi opravdanje i jednima i drugima: ne svjedoče li Pisma kako pravi sinovi Abrahamovi, baštinici blagoslova koji je njemu obećan – jesu oni koji vjeruju (Gal 3,6-9)? Narod koji je sada baštinik toga obećanja obuhvaća ujedno i obrezane i neobrezane, i upravo tako Abraham postaje ocem mnogih naroda.

b) Židovi i narodi u Crkvi

Ljudsko je jedinstvo, dakle, obnovljeno u Isusu Kristu. Nema više ni Grka, ni Židova; Židovi su i pogani izmireni nakon što se među njima srušio zid mržnje. Oni čine jedno, novo čovječanstvo, jednu samo zgradu kojoj je Krist ugaoni kamen, jedno Tijelo kojemu je Krist glava. Taj misterij jedinstva ostvaruje se već i sada u Crkvi, očekujući da bude dovršen u nebu. Ipak stari rascjep čovječanstva nadvoje još uvijek odlučuje dijalektikom svete povijesti. U prvo vrijeme Bog je odbacio otvrdnuli Izrael, osim ostatka; htio je, naime, pribaviti spas poganskim narodima pricijepivši ih na židovski čokot te pobuditi ljubomoru u Izraela da bi se tako pokajao. U kasnije vrijeme, kad svi narodi uđu u Crkvu, bit će spašen i sav Izrael. Božji putovi uviru u konačan spas svih naroda združenih s Izraelom u Božji narod (Rim 11 do 15).

UKAZANJE PAVLU

Dufour 1384

Ukazanje Pavlu (Gal 1,12-17; Dj 9,3-19//) zauzima posebno mjesto u ukazanjima Kristovim koja su jedan od načina Božjeg objavljivanja.

Pavao ga smješta na istu razinu s drugim ukazanjima: on je vidio Gospodina živa, kao i učenici. Stoga događaj pred Damaskom razlikuje od običnih viđenja što će ih potom imati.

To se ukazanje tumači kao poslanje povjereno Pavlu, ne posredstvom nekoga čovjeka, već izravno. Njime je Pavao postavljen za apostola, no nije time pridružen Dvanaestorici. Ovi su u obličju Uskrsloga prepoznali Isusa iz Nazareta s kojim su živjeli i na Kristovu riječ su uspostavili Crkvu.

Pavao je pak poznavao Isusa samo kroz Crkvu koju je progonio, a ta činjenica ima dvostruko značenje. Ukazanje što je njemu palo u dio, nije značilo početak Crkve; ono nije usmjereno prema pretpashalnom Isusu, već prema Crkvi koja već postoji. Iz tih razloga, a i zato što ga Luka smješta poslije Uzašašća, to je viđenje, u skladu s Pavlovim jezikom, prikazano apokaliptičkim stilom; svjetlost, glas, slava daju tom prizoru drugačiji izgled kojega nema u onim prisnim ukazanjima Jedanaestorici.

Unatoč tim razlikama, Pavao je to ukazanje svrstao među ona ukazanja što su se desila za onih četrdeset dana po uskrsnuću Kristovom.

SVETI PAVAO I SPASENJE PO VJERI

Dufour 1430

Za prvu Crkvu, kao i za Isusa, vjera je Božji dar. Kad su se obratili pogani, Bog im je, dakle, sam očistio srce vjerom. Zato što su prigrlili vjeru, primili su istog Duha kao i Židovi vjernici. Bili su, dakle, primljeni u Crkvu.

1. Vjera i židovski Zakon

Ubrzo nastaje problem: da li se pogani moraju podvrći obrezanju i židovskom Zakonu /Dj 15,5; Gal 2,4)?

Slažući se s odgovornima, Pavao smatra besmislenim siliti pogane da se požidove: ta, i same Židove je spasila vjera u Isusa Krista. Kad se htjelo nametnuti obrezanje njegovim kršćanima u Galaciji, Pavao je, dakle, lako prozreo da to znači navješćivati neko drugo evanđelje. Ova nova kriza bila je za nj prigoda da dublje razmisli o ulozi Zakona i vjere u povijesti spasenja.

Tamo od Adama (Rim 5) svi su ljudi, pogani i Židovi, krivci pred Bogom.

Stvoren radi života, Zakon je urodio tek grijehom i smrću.

Dolazak i smrt Kristova dokrajčuju to stanje očitujući Božju pravednost koja se postiže vjerom. Uloga, dakle, Zakona je završena. Nastupa poredak obećanja – sada ostvarenog u Isusu (Gal 3,15-18): kršćani su, poput Abrahama opravdani vjerom bez Zakona. A prema prorocima, pravednik je imao živjeti po vjeri (Hab 2,4), a ostatak Izraelov (Rim 11,1-6) imao je biti spašen jedino svojom vjerom u kamen što ga je Bog položio (Iz 28,16 = Rim 9,33; 10,11), a to mu je omogućilo da se otvori narodima.

2. Vjera i milost

„Čovjek se opravdava vjerom bez (djela) Zakona (Rim 3,29; Gal 2,16)”.

Ova Pavlova tvrdnja proglašava beskorisnost zakonskih praktika pod vladavinom vjere; no, ona ima i dublje značenje: spasenje nije nikada dug, već milost Božja koja se prima vjerom (Rim 4,4-8). Pavao, dakako, dobro zna da vjera mora stvarati djela u poučljivosti Duhu primljenom na krštenju. Ali on snažno ističe da vjerniku nije moguće ni 'hvaliti se pravednosšću koja bi bila njegova', niti se osloniti na svoja djela, kao što je činio farizej Savao (Fil 3,4.9; 2 Kor 11,16 – 12,4). Mada ga savjest ne prekorava ni zbog čega pred Bogom, on računa samo na Boga koji proizvodi u njemu i htijenje i djelovanje (Fil2,13). Stoga on, sa strahom i drhtanjem, nastoji postići svoje spasenje, ali i s radosnom nadom: njegova ga vjera uvjerava u ljubav Božju koja se očitovala u Kristu Isusu. Pavlovom zaslugom uskrsna je vjera, življena u prvoj zajednici, postala svjesna same sebe. Oslobodila se nečistoća i ograničenja što su načinjala vjeru Izraelovu. Ona je u potpunosti vjera Crkve.

MISAO SVETOGA PAVLA

Dufour 1500

U svom apostolskom radu među poganima Pavao ubrzo nailazi na protivnike iz judeo – kršćanskih redova, osobito u Galaciji gdje su oni organizirali protumisionarenje stopama Pavlovih misionarskih pohoda. To je za Pavla prigoda da izloži svoju misao gledom na Zakon.

1. Pavao je propovjednik jedincatog evanđelja, a prema tom evanđelju čovjek se opravdava samo vjerom u Isusa Krista, ne djelima Zakona. Doseg je tog načela dvojak. S jedne strane Pavao proglašava nekorisnima kultne prakse svojstvene židovstvu – obrezanje i opsluživanja: ovako shvaćen, Zakon se svodi na ustanove staroga Saveza.

S druge strane Pavao se obara na lažno predočivanje ekonomije spasenja prema kojemu bi čovjek zasluživao svoje opravdanje obdržavanjem Božjega Zakona, dok ga je u stvari bez njegove zasluge opravdala Kristova žrtva (Rim 3,21-26; 4,4sl): a tu su čak i zapovjedi moralnog reda u pitanju.

2. Ako je tako, može se upitati: kakva je bila tvorba tog Zakona u naumu spasenja? Neosporno je, naime, da je taj Zakon od Boga, mada je ljudima dan posredstvom anđela, što je znak njegove niže vrijednosti, on je ipak svet i duhovan, jedna od Izraelovih povlastica. Sam po sebi je nesposoban da spasi tjelesnog čovjeka, prodanog u vlast grijeha. Čak i ako ga gledamo pod njegovim moralnim vidom, on pruža samo znanje o dobru, a ne i snagu da se ono ostvari, znanje o grijehu, a ne moć da mu se otmemo: Židovi koji ga imaju i traže njegovu pravednost (Rim 9,31) grešnici su s istog razloga kao i pogani. Umjesto da ljude izbavlja od zla, on ih u njega, moglo bi se reći, strovaljuje; predaje ih prokletstvu iz kojega ih samo Krist može izvući uzimajući ga na sebe (Gal 3,10-14). Kao odgojitelj i skrbnik naroda Božjega u njegovoj djetinjskoj dobi, Zakon je u tom narodu budio čežnju za nemogućom pravednosšću, kako bi mu omogućio da bolje shvati svoju apsolutnu potrebu za jedinim spasiteljem.

3. Kad je taj Spasitelj došao, Božji narod više nije podložan Odgojitelju (Gal 3,25). Oslobađajući čovjeka od grijeha, Krist ga oslobađa i od skrbništva Zakona. On uklanja nutarnje proturječje koje je ljudsku savjest činilo sužnjem zla; tako on dokrajčuje privremeni poredak: on je svršetak Zakona budući da vjernicima otvara pristup k pravednosti vjere (Rim 10,5-13). A što to znači? Da više nema pravila konkretnog ponašanja za one koji vjeruju u Krista? Nipošto. Pravni i bogoštovni propisi u vezi s ustanovama Izraelovim prestaju, istina, važiti, no ostaje moralni ideal zapovijedi sažet u zapovijedi ljubavi koja je dovršenje i punina Zakona. No, sam taj ideal odskače od stare ekonomije. Preobražen je prisutnošću Krista koji ga je ostvario u svojem životu. Postavši „Zakonom Kristovim” (Gal 6,2; usp. 1 Kor 9,21), Zakon više nije nešto čovjeku izvanjsko: Duh Božji ga urezuje u naša srca kad u njih izlijeva međusobnu ljubav (Rim 5,5). Njegovo vršenje jest prirodan učinak Duha (Gal 5,16-23). Pavao staje u tu perspektivu kad ovlaš slika moralni ideal što se nameće kršćanima. On tada može nabrajati pravila ponašanja koja su to zahtjevnija što im je svrha kršćanska svetost (1 Sol 4,3): on se čak može upustiti u kazuistiku, nastojeći u Isusovim riječima naći svjetla (1 Kor 7,10). Taj novi zakon nije više kao onaj stari. Njime se ostvaruje obećanje saveza upisanog u srca (2 Kor 3,3).

PAVLOVA PUTOVANJA

Pavao je postao prauzor kršćanskog misionarstva.

Nakon što se sam pokrstio u Antiohiji, mnogo je putovao po Sredozemlju, prešavši po onome što je zapisano, više od trideset tisuća kilometara. No, Pavlov najznačajniji vjerski prinos nije broj crkava koje je osnovao, nego njegovo shvaćanje da se kršćanstvo može odvojiti od roditeljske židovske kulture. Svodeći vjeru na njezinu bit, omogućio je da ona uhvati korijen i napreduje i među nežidovima.

Egejsko je more postalo središte Pavlovoga svijeta, a glavni centri njegova djelovanja Korint i Efez koji su bili glavni gradovi provincija i imali su izvrsne komunikacije. Ne samo da je Pavao iz njih mogao putovati na sve strane, nego su i oni privlačili posjetioce sa svih strana.

Iz Korinta se vjera širila Ahajom, a iz crkve u Efezu osnovane su crkve u Kolosama, Hijerapolu i Laodiceji, u dolini rijeke Like.

Od zime 50.-te godine do ljeta 52.-e godine je u Korintu gdje 51. godine nastaje poslanica Solunjanima.

Pavao ukupno piše 14 poslanica: četiri velike poslanice – Rimljanima, dvije Korinćanima, Galaćanima; četiri poslanice iz sužanjstva: Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Filemonu; dvije Solunjanima; tri pastoralne poslanice: dvije Timoteju i jedna Titu; i konačno – poslanica Hebrejima.

LINK: PAVLOVA MISIJSKA PUTOVANJA WIKIPEDIJA

https://hr.wikipedia.org/wiki/Pavlova_misijska_putovanja

Pavao je oko 67. godine utamničen u Rimu gdje nastaje Poslanica Hebrejima i gdje je upućena Druga poslanica Timoteju, a malo poslije toga odrubljena mu je glava.

Život i djela apostola Pavla lijepo su navedena u „Djelima apostolskim” koja je kao neki nastavak evanđelja zapisivao Luka evanđelist. Posebno su tu prisutni Petar i Pavao i uglavnom se opisuju događaji u Pracrkvi.

U tom izvještaju Luka nam pokazuje kako se život Isusov produžuje u Njegovu djelu „silom Duha Svetoga” i svjedočkim sudjelovanjem apostola od Jeruzalema i Antiohije pa sve „do kraja zemlje” - do Rima.

To je vrijeme od Kristova uzašašća (oko godine 33.) pa do Pavlova dolaska u Rim godine 61.

„Djela” pokazuju povijesni fenomen kršćanstva, a izvrsno uvode u razumijevanje djela Pavla Apostola i njegovih poslanica. 17.01.2023. 09:33

Na naslovnoj slici: kip Svetoga Pavla Apostola, Vatican - Rim

„1 

Savlov poziv

(Dj 22, 6–16; 26, 1–18)
Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku, 2 zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem.
3 Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. 4 Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: »Savle, Savle, zašto me progoniš?«
5 On upita: »Tko si, Gospodine?«
A on će: »Ja sam Isus kojega ti progoniš! 6 Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.«
7 Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga. 8 Savao usta sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. 9 Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio.

10 U Damasku bijaše neki učenik imenom Ananija. Njemu u viđenju reče Gospodin: »Ananija!«
On se odazva: »Evo me, Gospodine!«
11 A Gospodin će mu: »Ustani, pođi u ulicu zvanu Ravna i u kući Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; 12 i u viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao.«
13 Ananija odgovori: »Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. 14 On ima od velikih svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju ime tvoje.«
15 Gospodin mu odvrati: »Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. 16 Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.«

17 Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: »Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.«
18 I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se 19 i uzevši hrane, okrijepi se.”

Dj 9,1-19

"Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali je najveća među njima ljubav."

1 Kor 13,13