Tuđinka

 

Zime su postale tako mlake,

proljeća popunjava kiša i mraz,

a ljeta prolaze kao nekakve tlake;

stari se dugo, dolazi uvijek novi sraz.

I sve se već reklo toliko puta

na više načina i raznolika sroka,

a jesen je ostala pomalo kruta

kao duše rođene od svetoga Boka,

kao njihova tijela i govor tih.

Stado malo, ti dalek si krik,

elita u svijetu što ne ljubi stih,

nego traži sad samo jedan klik.

Neću se vratiti i ne želim to,

samo me stara nostalgija bodri

da opet okusim doba nevino

s nebom i morem što bijahu modri.

S livadama što gaje divlju kamilicu,

s gradom koji još uvijek ne raste,

ali primjećuje bore sreće na licu

koje pripada nekome tuđe kaste.

Neka, sad idem dalje, čeka me sat

što ga nikada ne nosim na ručnom zglobu

na kojega često pogledavam kao tat

ili stranac u nečijem svježem grobu.

Jer nadam se uskrsnuću, i ne samo riječi,

već sigurno vjerujem Ljubavi Sinu

koji mi daje iskustvo što liječi.

Jer ovisim rado o Kruhu i Vinu.

11.01.2023. 19:54