Razum, osjećaj i opstanak neće baštiniti ime, nego samo onaj čije ime nešto znači.
Samo razum se na ovoj zemlji može odazivati na svoje ime, ali na svoje jedinstveno i neponovljivo ime odazivati se može samo razum koji nosi iskustvo, sjećanje i slično, a to se odnosi i na osjećaj. Taj, pak, osjećaj se u sjećanju obnavlja i proživljava iznova, zajedno s iskustvom života koji se živi nakon onoga čega se razum i osjećaj sjećaju.
Opstanak na zemlji, u vremenitoj svakodnevici, ne zahtijeva nositi obilježje, individualno ili kolektivno.
No, opstanak vječni ovisi o Vječnome i Istinitom, o Bogu Stvoritelju i Spasitelju.
Razum, dakle, mora biti u skladu s osjećajem, a to može jedino postati u Gospodinu, u vjeri, u odnosu, to jest u dijalogu čovjeka s Bogom.
Ipak, sve stvorenje može slaviti Gospodina, mada nema svoje ime i svoju volju. Samim svojim postojanjem divote zemaljske, kao što su vrtovi, ledenjaci, vode, planine i dolovi, biljke i životinje, sve živo, makar i bez imena, slave Stvoritelja. Čak i oluje, kiše i mrazevi, koji donose ponekad velike nesreće, slave Gospodina.
Jer oluja i poremećaj vremenskih prilika nemaju greške, ni mane. Nemaju ime, nemaju osobnost da bi ih ljudi mogli okriviti za nesreću.
Čovjek ima svoju osobnost koja je u sebi savršena i u neprekidnoj promjeni i širenju. Čovjek također ima i grijeh na svojoj osobnosti pa je tako sposoban uništavati i popravljati, to jest ispraviti greške. No, svoj grijeh čovjek ničime ne može poništiti, opravdati ili popraviti, a da ne uništi još više nego prije.
Neobično je u svakom slučaju navoditi da vjera u Svevišnjega, koji je sve stvorio veoma dobro i inteligentno, nije kompatibilna s razumom. Naprotiv, tek bez te vjere čovjek je nerazuman; tek bez vjere čovjeku su poremećeni osjećaji i pamćenje i, što je najgore, u takvim okolnostima čovjek nije svjestan da ne može takav uopće opstati, tako sav poremećen i utjecajan na okolinu, živu i neživu, u lošem i negativnom smislu.
Samo zahvaljujući tom jedinstvenom imenu koje ima svaka ljudska individua samo za sebe, čovjek se može odazvati, ali ne samo ljudima i prirodi, već u prvom redu, svome Stvoritelju koji mu vidi srce i poznaje ga po njegovom jedinstvenom, vječnom imenu.
Čovjek ne zna reći drugim ljudima svoje jedinstveno ime, svoj vječni identitet, već se odaziva bez svijesti o tome kako njegovo ime zvuči ili kako se izgovara, ili kako se može ispisati ili naslikati i protumačiti.
Također se teško odazvati Stvoritelju ako je čovjek ogrezao u grijesima jer to vječno ime svakog čovjeka jest dobro, ali je zasjenjeno u okorjelosti srca.
Ako se ipak čovjek Bogu odazove, vodit će ga Božji glas u sklad njegove, čovjekove osobnosti, njegovoga razuma i osjećaja, a spoznat će i da mu opstanak ovisi o Bogu, i tada nastaje i sklad s okolinom, s ljudima i prirodom. No, budući da su ljudi uglavnom u neskladu i okorjeli, čovjek koji se odazvao Bogu izgledat će kao nepoželjna nevolja u svijetu te će njegov sklad iritirati okolinu. Čovjeka vjernika tako okolina često proglasi neprijateljem, a, budući da je okolina nerazumna, to neprijateljstvo nastat će bez pravoga i razumljivoga razloga.
Bog Stvoritelj može pozvati bilo kojega čovjeka k sebi.
Možda i hoće.
No, izgleda da čovjek može istruliti na neki način, osušiti se kada mu se nagomilaju grijesi. Također, čovjek može počiniti mnoge grijehe u neznanju i zbog toga se ipak smijemo nadati da se nije osušio kao trula grana koja se u peć baca da gori.
Čovjek također može živjeti u zabludi, ali ako je revan u svemu što vjeruje da je dobro, može se dogoditi da se svidi Bogu pa ga Gospodin pozove k sebi, na svoj put. Kad se takav čovjek obrati Bogu, sve njegove kvalitete se jako umnažaju i on brže dolazi u Božju blizinu i u čvrst odnos sa Svevišnjim. 25.01.2023. 03:25
Kontemplacija na čast i doprinos obraćenju na kršćansku vjeru koja krštenjem obraćenika poništava sve grijehe jer ih Gospodin i u buduće oprašta i zaboravlja da bi izgradio sasvim novoga čovjeka u njegovom vječnom imenu kojim ga je Bog stvorio i pozvao. Na dan obraćenja svetoga Pavla, apostola Kristovoga.
„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. 29 Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. 30 Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.” Rim 8,28-30
No comments:
Post a Comment
just do it