Ozbiljnost rađanja i postojanja ljudskoga života ne dopušta čovjeku da bude zao ako samo malo promisli o tome i ako posveti malo više vremena tako važnim poslovima kao što je razmišljanje o životu, ne o preživljavanju i egzistenciji nego o životu kao jedinstvenoj pojavi, fenomenu i velikom čudu.
Za mnoge još nije prekasno da promijene sebe i svoju obitelj, život i okolinu na bolje, ali ih sprečava mnoštvo predrasuda koje im se neprekidno vrte u mislima.
Neki ljudi takvima se rađaju, od samoga rođenja misle ozbiljno, ozbiljni su. Tu ne bi bilo ništa posebno da se većina ljudi na ovom svijetu ne ponaša toliko neozbiljno da će mnogi doći do zaključka koji nije daleko od istine: ovi neozbiljni kao da nisu život zaslužili. Olako shvaćaju život, sebe u riječima i djelima, ljude, Boga, olako se odnose prema tragedijama, a probleme izbjegavaju, uopće ih i ne pokušavaju rješavati. Često se drogiraju i posredno ubijaju, a mnogi i pripovijedaju o ništavilu, depresiji i suicidima. Muče slabe, muče životinje, muče vlastitu djecu, nemaju nade, kreativnosti, milosti, niti milosrđa, duše kao da su im se smrzle.
No, život je od Boga za sve ljude nezasluženi dar, naročito vječni život kada se rađamo u krštenju i Crkvenim sakramentima za život poslije smrti.
Ove ozbiljne ljude često su roditelji željeli pobaciti ili su se posvađali kada su saznali da su začeli dijete. Tako se dijete ipak rodi jer ga hoće Bog, hoće ga samo za sebe. Dijete od malena već to zna nekim osjećajem.
Ovi neozbiljni su voljena i željena djeca, mažena, ponekad su razmažena. Mnogima takvima ne odgovara da postoji neki Bog iznad njih. Po njima, Bog je potreban u času starosti i smrti, potreban je njima da bi živjeli – eto, tako su neozbiljni, tako olako shvaćaju sve, gotovo sve osim svoje malenkosti. Zapravo, uopće ne znaju izaći iz svoje sebičnosti gdje bi shvatili da su potrebni Bogu, a ne samo ponekad da je Bog dobrodošla pastorala, idila i ideal, ili da im je potreban za život i za poslije.
I ne razumiju zašto su neki ljudi tako ozbiljni, ne vjeruju da se znaju radovati bez pripovijedanja šala, ne vide koliko su u sebi sretni ili bolesni, radosni ili tužni, uvijek su ozbiljni jer ih se ne može vidjeti u smijehu, samo osmijehe ponekad podijele. Imaju ono što je za mnoge tajna, mistika kao što je astronomija za neko dijete mistična, tajanstvena i tajnovita, nepoznata, a privlačna. To nose u srcima, nose Boga. Spoznaju da su na tom svijetu radi Boga i da im on stvara ono što imaju, daju, plode i rađaju, i ono što stvaraju, tu nikada nema nikakve sumnje, niti dvojbe. Uopće se ne pitaju što, kako, zašto, znaju sve što ih zanima. Ako odu do Crkve i svetih sakramenata, tada im se puno toga razjasni i nauče bolje dogovarati se s Bogom, razgovarati i moliti ga.
Uđu u zajedništvo vjernika svetaca i anđela, postanu i oni dio tijela Kristova.
A tada su tek ozbiljni, i radosni, i traže red i mir. Ako ih je nešto zanimalo prije bez razloga, sada to više nije slučaj, zanima ih samo Gospodin, ma gdje bili.
Dobro je u politici svijeta imati vjernike, ali za sam vjerski život politika je samo neko smetalo.
Vjernici Kristovi, koje Bog ostavi na životu samo radi sebe i svoje ljubavi, normalno žive u svijetu, i slobodno, ali oni nemaju sa svijetom neraskidive spone, oni nisu od svijeta. Slabo ih zanima materijalizam, humanizam, dijalektički i općenito, renesansa, ne smeta im sekularizacija jer ih ne dira i ne dodiruje, a to je zato što u svijetu gdje se razaznaju kaste, vjernike zaobilaze kao gubavce.
Ne vide rezultate svoje ljubavi prema Bogu i ljudima, ali lako mole za druge dok Bogu ne dojade. Vide Boga bilo kada, bilo gdje, Euharistija, Adoracija, Klanjanje je privilegija vjerske nadogradnje, ljubavi i radosti.
Stalno su na hodočašću, dakle, žive.
U grupi vjernika ne primjećuje se tko je tradicionalni vjernik, a tko je obraćenik iz svijeta, ili tko je agnostik; primijeti se ponekad da se u tim vjerskim grupama, na primjer na hodočašćima, nalaze i svećenici koji su posebno formaciju prošli za vjerski život radi posvećivanja vjernika i evangelizacije u svijetu, ali u prvom redu svi su tu da slave Boga.
Nema te stvari, predmeta ili obilježja po kojemu ljudi mogu tvrditi da je netko ovakav ili onakav vjernik. A ne vide se na prvi pogled ni sva djela, dobra djela vjernika.
Sve što oni neozbiljni ljudi misle o ovakvim temama je samo takozvano 'trabunjanje', govor i zaključivanje bez osnova i bez smisla, ispunjen predrasudama, mnoštvom ogromnih predrasuda koje je potrebno srušiti kao staru ogradu da bi se načinio novi prozor ili vrata.
Vjernik je i onaj koji pogriješi, vjernik smije biti grešnik.
Samo, ako psuje, nema vjeru evangelizacije.
Ozbiljnih ljudi ima i u svijetu, a neozbiljnih i među vjernicima.
Bilo bi lijepo kada bi oni ozbiljni ljudi čuli Kristov navještaj, navještaj Radosne vijesti o njemu i kraljevstvu Božjem. Bilo bi korisno.
Za neozbiljne ljude među vjernicima može biti samo štetno što sjede na ušima, a ne korisno kao za ove koji nisu čuli.
20.05.2025. 01:55
„Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!” Mk 1,14-15
No comments:
Post a Comment
just do it