DALEKE VEZE

 

2. D A L E K E V E Z E

poezija

Kazalo

Daleke veze + OS

Stihovi za novi početak i kraj

Kružnica

Za tvoje ugodne dlanove

Sokolov let

Potraga za našom pjesmom + OS

Podlatice ljilja + PSS

Vatreni labud + PSS

Pelud + OS

Jesenje balade

Na hladnim kišama

Budućnost + PSS

Sjećam se + PSS

Nijeme ptice

Medalja

Bijela mrlja - OS

Bluzerica

Kovčeg suza

Ne reci + OS

Ne želim sanjati

Pročitajte moju pjesmu + OS

Šator od pjene + OS

Kad prelete labudovi

Za sve mozgove i duše

Zalog + OS

Jablanovi

26

Daleke veze

Opet sanjam, sanjam daleke veze,

krajeve bez povratka,

mjesta gdje se lome breze

i gdje pijem, daha kratka.

 

Miomirisi su tamo slađi od tamjana,

tamo ja iz svijeta putujem

prema strašnom, nepoznatom, pijana,

samo zato da se otrujem

 

od onoga što me čeka iza smrti.

Tamo opasno je,

možeš se u živom blatu obrti,

a privlačno, slasno je.

 

Sanjala sam da odlazim, a ne umirem.

Bilo je to nelagodno, neznano stanje.

Sjećalo me da ovamo iz praha uvirem,

da me čeka tjeskobe pranje

 

i da sasvim sama ostajem

negdje gdje sam zapela u letu.

Sav taj prostor sada dajem

za jednu običnu riječ u stihopletu

 

ili bilo što drugo i konkretno,

za življenje života najobičnijega,

za bježanje od samoće nespretno

ili od bilo čega tomu sličnijega.

 

Ipak, sve bih dala samo da mognem

opet putovati istim onim krajevima,

obećanje veliko da smognem

da ću boriti se zmajevima

 

i preživjeti.

Možda mrtva ostati

i posivjeti,

a pred tebe stati.

 

Bila sam u zemlji zvjerskoj;

sanjala sam da sam sasvim sama

u ljepoti i blizini nebeskoj,

negdje gdje mi bez tebe je uvijek tama.

03.05.2014. 17:17

Stihovi za novi početak i kraj

Kao da sam zaboravila osluškivati ljubavne poeme,

a danas bih tako željela one note ispisati

koje su mi nekad otkrivale slavne boheme,

koje mi srce još nije stiglo izbrisati.

 

Jedna je djevojka u daljini pjevala, a netko šaputao

i bešumno ljetnim praskozorjima kročio.

U mračne je prostore neki starac zalutao,

brljao nešto, polako bevandu si točio,

 

po klupi ljepljivu plavkastu tintu prolijevao.

Na drevnoj tvrđi gdje kamen je isijavao sparinu

jedan je mladi čupavac s gitarom pjevao,

dok su se djeca gurala na doljnju skalinu.

 

Starice neke suznih su očiju pratile brodove

dok su se strankinje sa strancima grlile.

Lijepa je plesačica brisala hotelske podove,

a kose su njene za nježnim rukama hrlile.

 

U mračnoj sobi sam tušem učila kućice risati,

prazne glave, s čelom na rukama umornim,

a srce je samo znalo život opisati

u samotnim noćima o danima tmurnim.

 

Nikada nisam uspjela obavezama izmaknuti

i oduvijek sam bila praktična i kruta

pa se danas bojim da ću stihove smaknuti

makar mi dušom romantika pluta.

 

Ovi su stihovi za vječnost, za novi početak i kraj,

možeš ih umetnuti gdje god ti odgovara.

Bohemi su već odavno prepoznali raj,

a i meni se noćas nebo para.

10.03.2015. 00:10

Kružnica

Ti ćeš uvijek činiti kako ti se htjedne,

slobodna si duša, spontano se hraniš,

i ne ljubiš rasplakane oči, usne medne,

ali svakom snagom ljubav svoju braniš.

Ja sam samo jedna zraka na tvom putu,

slobodna od sapinjanja i od poželjnosti;

jedna iskra povijesti u nekome kutu

koja poštuje istinske i prave vrijednosti.

Ti ćeš uvijek biti ovdje da bih imala ja spas,

a ja neću doći kada obzir me ometa.

Ljubimo slobodu, nema prilike za nas,

ne možeš mi ništa dok ja nemam leta.

Istina je da te trebam i da ti se nadam,

ali više volim laki život svoj da nosiš

makar o nama ja uvijek nešto skladam,

zato rijetko, ali suzama si obraze zarosiš.

Ne brini za sve one mušice u duši,

niti kada spopadnu te tamne sjene,

Briga samo tu je da slobodu ruši;

pripazi na sebe, ne brini za mene.

ponedjeljak, 23. travnja 2018. 14:53:27

Za tvoje ugodne dlanove

Nisu to utihnuli slavuji

i nije muk nego sklad;

kao kada mladost zahuji

kada čovjek nije više tako mlad.

Ili kao blaga nevinost bezumnika

kada ljudi u njemu otkriju vječnost,

zatečeni potpunim nedostatkom humnika

i grobova. I ta njihova mliječnost!

Ne, nisu to utihnula žuborenja i cvrkutanja,

to je samo odavanje počasti

tada, kada ptice im prate lutanja,

a potom poniru u njihovu čast.

Bezumnici među sobom lako se nađu

i susreću se kada god požele.

I vrlo lako u središta zađu,

i vrlo često mudrost podijele.

A evo za tebe, grubi pjesniče:

ne može se do mladosti doći

ako ne ostariš na početku priče

jer kako ćeš inače uživati moći.

A za tebe, dušo moja, i tvoje nježne dlanove

koji smrznutim vrapcima zacijeljuju krila:

možeš upregnuti najstrašnije kranove

kako bi ptica poletjela i sretna bila,

a sve bi uzalud bilo, i tvoj trud

kad su ti dlanovi tako rajski ugodni,

da nisi tako strašno od ljubavi lud

i da nisi i ti jedan bezumnik plodni.

10.02.2017. 00:05

Sokolov let

Hoćeš li mi opet doći,

hoćeš li navratiti na moje koncerte?

Hoćeš li me čuti moći,

moje lamentacije konverte?

 

Hoćeš li me svojim bogatstvom

počastiti kao siromaha

koji svojim silnim bratstvom

ne dolazi još do daha?

 

Hoćeš li mi pomoći preskakati

na mojoj stazi visoke prepreke?

Hoćeš li svoj pogled pretakati

na moje usne prijeke?

 

Da li ti se dopadaju

ovi vrtovi koje otkrivaš?

Da li ti anđeli skladaju

o ljulju koji zemlju prekriva?

 

Ono kamenje u sredini visoravni,

to je tvoje prijestolje od ognja;

tamo nastao je vulkan slavni

koji dade crnice i ruži godnja.

 

Tamo ću te postaviti

i poslužiti ti nektara.

Neću otrova ti ostaviti

već od jezera ti dara.

 

Vidjet ćeš sve ove sprude,

sve što ja sam osvojila.

Možeš načiniti mnoge grude

da ih bacimo na pojila

 

gdje labud moj od vatre

ponekad izranja iz dubina.

Nikada ga snijeg ne satre.

Na obali sve je puno lupina,

 

srebrnkastih pod mjesečinom,

koje ostale su još od sjetve.

Sjemenje je kalilo se opečinom,

zato plamene su ovdje žetve.

 

Ako ipak ovamo zakoračiš,

ne čudi se, sve već znaš.

Vidi se da sve mi značiš,

isto kao sav taj kraš.

 

Možda ti si meni ostavio

ovaj teren svoje planine

i stopama me ovdje postavio

da te pratim u visine.

 

Predat ću ti sve talente,

vidjet ćeš i neke plodne.

Ne obaziri se na lamente

jer ćeš naći smokve rodne.

 

Ne brini, znat ću da si ti,

možda presvući ću odore.

Labud će se onaj uzdići,

prati ga na sinje more. 02.02.2014. 08:14

Potraga za našom pjesmom

Pjesmom ću ti prići kao spas vremena

koja izgubljeno lutaju po čistilištu,

u kojima ostali su traci kršćanskoga sjemena

što mi ga ti preda da mi pjesme Boga ištu,

da mi Majku našu nestalno dozivaju,

da po kaldrmama lome stope i da lome koplja

dok svi tvoji dari daleko od mene plivaju,

da me slože kao što se složi hrpa mnoštva snoplja

izgubljenih dana i uspjelih pjesama, posinstava

što zbog tebe navikla sam ja naviješati i propovijedati,

a sve zato što sam porođena kao lijepa strava,

kao stravična ljepota koja ne zna zapovijedati

vlastitom životu da se bilo kamo i što prije makne

ili srcu vlastitome da potraži zaklon mrtve grude

prije nego što ga ova čežnja i potraga sveg smakne

ili makar prekasno da odomaći one divlje sprude,

koji postojaše onog dana što se uporno i kobno vraća

u sve moje svagdašnjice, u sva moja prenočišta,

da ti opet lađu tvoju razbijenom pjenom staklenom ispraća

od šampanjca i od porinuća, od sveg čišća

jer su još za tih vremena bili rastanci svi savršeni,

a ne, kao oni poslije, nejasni, magloviti,

a, osim toga, nikad niti jedni nisu bili završeni,

nisu nikad bili, kao ovaj sada, tako vjekoviti.

Jesmo li zaslužili to, da li ja sam tome dostojna

da te uzaludno tjeram iz svih svojih misli večerima,

je li vrijedno toga da tu plodim kao smokva osojna,

da se dičim sa svim svojim bremenitim šekelima

srebra, zlata, meda, ulja i maslina, i pšenice

koji će poslužiti prije ili kasnije bar nebeskim pticama,

i kojima ću pogostiti, ponuditi zaklon ove sjenice

jer ja nikad ne znam dolaziš li to sa sivim grlicama

ili kao car u pratnji sve svoje ekipe i presjajne svite,

a možda i kao slavni konjanik i crni vitez, ili bijeli,

da me zaobiđeš il' mi blagosloviš oči, pokraj stupa skrite

da te ne gledaju kao žeravu od sunca što se dijeli

naokolo tako bezočno i nadasve bezobrazno darovito.

A nije me toliko briga za sve nas da bih zdvajala,

ali vidim da je ovo što se događa znakovito

kao zaljubljenost svih leptira što bi vječno trajala.

srijeda, 26. travnja 2017. 00:15:21

Podlatice ljilja

Pojit bih se opet slatkim nektarima

koji nisu samo sirupi od bilja

nego mukotrpno proizlaze nestalima

iz plodova punih latica od ljilja,

 

željna kretati se malim skokovima

prema ogromnome cvijetu bez mirisa

kako ne bih se udavila u sokovima

što lepršaju između cvjetnih obrisa

 

od kojih me hvata laka vrtoglavica

već pri samom pokušaju udisanja

ranih ljetnih kapi kišnih podlatica

nakon jutarnjega njina uzdizanja

 

u nepregledne i nevidljive nosnice

kojih ja sam tek donekle svjesna,

ali pameti su postojeće ukosnice

kao dojenačka mliječa prijesna

 

i tako poznat mi je vrtni ugođaj

da se gubim već od same uspomene

od koje se budim na još jedan porođaj

vječno prisutne pčelaste ekumene

 

pa niti ne znam od čega sam načinjena

jer ne vidim nigdje praha i pepela,

ne vjerujem da je zora njima začinjena

jer kako bih ja onda tuda letjela

 

dok me rijetke kišne kaplje teže pogubiti

da bi pripovijedalo se poganima

da su pčele i ljudi jednom znali izdubiti

zajedničko korijenje tim podlatima.

 

Evo, već sam pridržala sebi ploda,

već sam dohvatila duhovno naručje

u kojemu prebrojavam novih goda

i gdje napaja me silna ljilja stručje,

 

a samo sam dah svježine nazirala,

skromnu želju imala i mliječ.

Ah, i ptica je zasvirala

kao da je uzela mi riječ.

13.05.2014. 07:11

Vatreni labud

Iz daljine čujem poznati zvuk,

to mi netko znanu melodiju svira.

Čujem nekog lepetanja prizvuk,

kao da se stari labud negdje skriva.

 

Daleko je od svoje labudice

i od mrzla jezera našao je zaton.

Nigdje nema neke druge ptice,

ali stari labud nije ovdje zato

 

da bismo se možda mi pronašli.

Ta, ja ne znam da li namjerno sam tu.

Ne znam kako mi smo ovdje zašli,

možda čuje labud istu melodiju...

 

ali ne, to bi sviranje se bliže čulo,

to bi bilo nešto vrlo jasno

za naša stara srca, jako bi odjeknulo

i pjevanja bi bilo krasnog.

 

Kao da umirila se ptica lijepa,

a ja sjedim tiho pokraj nje.

Ne znam da l’ to noć je jer sam slijepa

od vatrene nebeske najezde

 

u kojoj snivam krvcu rumenu

što po mojem licu ljepljivo se slijeva

i po mome čamcu gumenu.

To u šipražju se labud preodijeva

 

pa će krenuti u svitanja nebeska.

Sve je bliži onaj zvuk i melodija,

krv po meni sva se bljeska,

vatreni se labud uz mene povija.

08.10.2013. 21:02

Pelud

U sjaju cvjetova sjajnih, cvjetova bajnih

bezbroj malih života spava, života se budi.

Plodovi kajanja svijeta i pjesama pokajnih,

mnoštvo zrnaca peludnih pod nebom ludi.

Nošena pozivom koji s nebesa dolazi cvijeću,

pelud se diže i raste joj moć u lebdenju.

Na vjetru kao magnetne silnice zrna polijeću

po svojem nazivu i svojoj snazi u letenju.

To zora stiže, to dolazi novi dan za rađanje

i nova nada za egzistenciju umornih pčela

na livadi plodnoj, radioaktivno pogađanje

najdražih cvjetova, biranje pića, kušanje jela.

Zar ne vidiš, ranjeni vođo ratnih razaranja,

da si pao u polje za poginule, da si tu zagazio bos,

grlom se bacio na mrtve njive svojega haranja,

da ti je od peludi požutio tvoj razbijeni nos

kao da krvariš zelenkastim iritirajućim prahom

što se rasprostire kao fluorescentna bomba

jer Nebo te šalje da svakim svojim udahom

još više izrasteš poput nabujala tromba?

Zrakasto šire se pore cvjetnih latica

kao simbolična utroba nove, najnovije ere

gdje sakuplja se ono što treba jedna pčela-matica,

velika majka bogate raznobojne žardinijere.

Tako je sada, tako je oduvijek moralo biti,

premnoge mračne polucije rađaju tuđe potomstvo

što ga određuje Bog da mogle bi pčele nektara piti

jer one su, smjerne, oduvijek činile poklonstvo.

Tamo gdje pčele zuje, tamo gdje plodi se lat,

Providnost pravilnim crtama piše

i stvara na novoj zemlji raj, a ne rat.

Sa zelenog neba padaju nove zvjezdane kiše.

nedjelja, 4. lipnja 2017. 23:29:14

Jesenje balade

Prekrivam se zimskim ogrtačem

iako nit' nije tako hladno, ali dršćem;

nebo vlada uraganom kao mačem

koji se razbacuje životima i tršćem.

Slušam neke stare rock-balade,

sve to sad se pušta radi relaksacije

jer nam nemir dane krade,

burno cvate cvijeće demokracije.

Diktatori, terori i apsolutisti

traže bolji život, naravno, za svoje,

ali nisu sada moderni, ni čisti

kao oni slobodnjaci koji žrtve broje.

Pjesnici se sklanjaju u snove,

nalik su na vrapce moga vrta,

golubovi mira zaklona se love

što ih nebo oblacima crta.

Evo, jedan pjeva baš o duši,

baš o tome što je duboko unutra

i što zrake sunca guši

jer ne vjeruje se da će stići sutra.

Olovno je nebo kao crna slutnja,

bršljan se crveni svom ljepotom bitka;

caruje u srcima nam samo šutnja,

zatečena i olinjala, bezumna i plitka.

Drugi pjeva ljudskoj gordosti i ponosu

što se lomi ispred zaljubljene žene

kao što bi kiše uragana kapnule na rosu

kada veze ne bi bile polomljene,

one veze što su ostale u zaklonu

ispod zračnih linkova i strujanja;

svi se nadaju bar jednom naklonu

kako bi otvorili si srca, puna bujanja,

svaka duša samo jedan poticaj iščekuje.

Što li skriva ona nutarnja balada

koja sada nema mjesta, koja se ne čuje

od svih naših ponosnih parada?

četvrtak, 7. rujna 2017. 07:48:36

Na hladnim kišama

Od kada je tako da su kiše slijepe

i da ne zna kaplja gdje će pasti

kad se za nju molitve zalijepe,

kada srce želi sa njom srasti;

od kada su studeni nam okovale

ove duše što se kao lava tope!

Jedna drugu čežnjom omotale,

a nedužni vapaj k nebu se prope.

Sakrivene suze čisti obraz orosile,

porivi se ljubavi međusobno traže,

a kiše su silno snoplje pokosile

i drveće visoko sve to više snaže.

Munja kao suha trska puca,

nervi ne podnašaju ni groma

koji trese utrobu u kojoj grca.

Kako zaplivati poslije sloma

ako nije nebo ono koje šalje kapi?

Tiho, dušo, ne buni se protiv toga

da ti život u toj čežnji hlapi

jer će čuda neviđena vratit' uzetoga

kao što se k nebu vraća kap.

Ljeta će stići oblikom sparina,

sanjat ćeš da miluje te slap

i postat će novo od starina.

Ne boj se, to je samo oblak tusti,

prognani su najsvetija bića;

ne trzaj se, samo se prepusti

svome uvjerenju, boli svoga žića.

četvrtak, 19. listopada 2017. 06:31:40

Budućnost

Pretjerujem u sjećanjima,

u dozivanju pogubljenih dana

kad sam propadala u njima,

kad je neviđena dolazila zora rana

 

koja možda nije niti postojala.

Možda sam se brinula za preživljavanje

pa se nisam ni udostojala

primijetiti da me prati unižavanje.

 

Nemam uspomena, kao da sam u blokadi,

silom duša prazna se odmara.

Istekli su oni divlji dani mladi,

ali opet kušnja se u meni stvara

 

jer ja nisam više ona mirna rijeka

nego znam da vrag ne spava;

previše je ova postelja mi meka

po kojoj se uzaludno život prosipava

 

pa me kopka zašto duša mi ne žeđa;

zašto tako smrt mi tiho prijeti.

Siguran je prostor iza mojih leđa,

nema znaka da li mi je sada mrijeti.

 

Ustat ću bez vidljivoga cilja,

možda naiđem na svoju budućnost

i otkrijem da je puna milja;

možda ipak gubim onu ćutnost

 

od koje sam podivljala bila.

Između smrti i jutarnjega svjetla

nalazi se samo zaležana svila,

a na lice pada kosa mi od vjetra.

 

Još je mračno, zora se na nebu javlja,

osjećam da vjetar donosi svježinu

pa se prisjećam da dan je slavlja

dok me modro nebo zove u daljinu.

 

Konačno ću se pokrenuti odavde,

svijetli dan će proći mi do duše.

Uvijek ima ove Božje pravde,

čak i kad se uspomene ruše.

10.05.2014. 05:05

Sjećam se

Ako i jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge

što je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,

dubokih zjenica bez šarenila nestale duge

što se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;

 

sjećam se pognuta ramena kako zdvaja

pod sunčanim žrtvenikom što je blijedio

i nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja,

koji je samo širinu teških nebesa slijedio.

 

Sjećam se riječi, ako zaboravljam sreću

i mirne valove što su zatreperili naglo;

prepukla glasa bez daha zaboravit neću,

disanja što se pred naletom vjetra saglo.

 

Ako i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,

sjećam se da je srce bilo na pola otkucaja;

sjećam se crne povorke i rake što zjapi,

sjenki tromoga hoda i gesta oproštaja.

 

Ipak znam nekim komadićem razuma,

kojim se i sada jedva jedvice služim,

da postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma

kada ruke sklopim i k nebu ih pružim.

18.03.2015. 08:40

Nijeme ptice

Ljetno radno vrijeme

puno je simbolike,

duh je tiho.

Moje ptice nijeme

prhte svakolike;

prostor njihov

 

ustupile su mislima.

I oblaci surađuju,

i podobna svježina.

Slušam svim čulima,

poruke zrakom putuju;

bremenita tišina.

 

Nebo je spustilo

počasne zastave

i udovi su laki.

Nekome se snilo

da ih drhtave

smeta šušanj svaki.

15.07.2012.

Medalja

Pokorit ću led

oko tvojih usana.

Nikada stati u red

kao svila utkana

 

oko tvojih gležanja.

Slobodan ćeš uvijek biti

kao cvjetovi trešanja,

a moje ćeš kapi sniti.

 

Otopit će se glečeri

pod mojim stopama

i već ove večeri

uspet ću se strofama

 

polako i nježno ti do haljina

što ih ruke moje pamte,

dodirnuti te iz daljina

koje oko tebe plamte

 

i bit ću ti sasvim blizu.

Nećeš me odmah prepoznati.

Ja sam ti jedina u nizu

kojoj ćeš osmijeh dati

 

jer ga samo srce prepoznaje

kojemu ja sam tkalja,

o kojemu samo Bog doznaje

jer Njegova ti leži medalja

 

točno u onome kutku

koji meni je najdraži.

Na tome ti vrutku

i moj osmijeh potraži.

19.09.2014. 19:28

Bijela mrlja

Sjaju sjaja nema, život prepun jada,

ponor koji sav se urušava.

Ni ta zemlja nije više mlada,

niti ona već ne pokušava,

nema daha, čas je krajnji njoj već dugo

pa je samo vuče nešto na brzinu,

pa je sve dotuče i tad, što bi drugo,

dah je smrti kao hladan tuš ošinu,

pa sve grabi, a kamenje se kotrlja,

stijena sva je već izlizana.

Ponor kraja nema, nebo kao bijela mrlja,

a i ruka-pomoćnica nije znana.

Tko preživi, nema snage sve to reći,

misli događa se samo rijetko, povremeno,

al' kad šuti, još je teže ponor prijeći,

pada zemlja kao rijeka razvedena,

zatrpava onog što se iza skrio

ne bi li lukavstvom svoje promaknuo

pa tad drage volje umro da bi klij'o;

kada vidi da se nije pomaknuo

i da stope klize, još mu gore.

Bože blagi, gdje si pronašao mene,

pustit ću se i povući more,

ne daj nikad više takve opomene.

Dok te ljudska ruka ne izvadi,

odgovara njemu unutarnji glas,

neće proći svjetski jadi,

neće nitko vidjet spas.

ponedjeljak, 1. svibnja 2017. 10:15:28

Bluzerica

I tako, neprekidno spajam vez i plastiku,

povrće sa staklom, keramiku i uspomene;

i stalno se oko mene vrte bluzeri

koji su već tko zna kada probali mastiku,

oguglali na šankerove opomene,

gledali u sunce kao umorni luzeri

i kao da za njih nema dovoljno tuge,

i kao da nitko nije sretan dok pjeva

makar znam da sigurno nije sve tako

jer blues nije romansa za druge

i ne služi tome da se na kraju zijeva

već da se uživa tuga, spretno, polako.

Još i sada ne znam da li je to važan tekst

ili je važnija savršena, vruća mjuza,

ili je samo ono vrhunsko raspoloženje

jer sve je to jedno, isto kao i whiskey na eks,

u kompi s vokalom izvođača bluesa;

igra se čitav život na produženje.

Sve su im stvari iste, a svaka je najviše nova,

ne pratim dane, ne pratim ni sate,

tema me dira, ne da mi se na počinak ići.

Zar je proteklo vrijeme ili je huknula sova,

zar je to ljeto postalo kreda na rate

koje nemaju kraja, niti će igdje stići?

Već su i žene dostigle virtuozni top,

da mi je samo znati gdje li se skrivaju

u ovoj želatini od pop-arta i cajki;

možda su sakrile suze, onaj mali drop,

možda i one još uče, vezu i šivaju,

možda su samo grupa sanjanih majki

jer tko bi ih sve, onakve, utješio

kada za cestama nježnosti žude i plaču

i kad im nema života uz mnoštvo para;

tko bi im sitne neprilike riješio

ako naiđu na neku protuhu jaču

koja se ne želi dokopati dolara?

"Djevo mlada, zar ne znaš da si slatka

i da te volim kao što zvijezde voli tama

u ritmu tihoga saxa koji nikad ne kasni?

Djevo mlada, zar tvoja haljina nije prekratka?

Reci mi kamo je otišla tvoja mama

i gdje su nestali njezini dolari časni?

Želiš li zaista jednu istinitu ispovijed,

želiš li barem večeras zaplesati

ili ćeš podići notu iz toga poznatog alta?

Zar ne vidiš da sam već noćima sijed

i da znam samo si led umiješati

u ovo gorko piće koje me k tebi šalta?"

Be-bop, be-bop, pratim baladu

u kojoj je žena najglavniji lik,

kao i piće, ili glazba, ili određeni ton.

Sax isto prati onu djevojku mladu,

a ona je samo još jedan freak,

luda od bluesa kao što je bio i on.

18.03.2017. 21:17

Kovčeg suza

Željela bih ponijeti sve kovčege,

popunjene suzama koje nikako ne prodiru

zbog pretrpljene teške stege;

popunjene padovima, greškicama na papiru

 

kojeg trgala sam samo povremeno

jer se nije smjelo trošiti ga previše

pa je sve mi ostajalo zabilježeno

kao da i papir sa mnom mučno diše.

 

Željela bih prtljagom se natovariti,

punom osmijeha i dobrih namjera

koje su se uvijek uspijevale sakriti

ispod tuđih neprekidnih zamjera

 

zbog toga što nikad nisam ništa znala;

punom grižnje prestroge mi savjesti

jer sam druge misli i stihove ukrala

koje više vladale su mojom svijesti

 

nego mnoge zadaće i udžbenici,

više nego društvo, za me jako strano

i svi njini miljenici;

sve što meni nikad nije bilo znano.

 

Žejela bih ponijeti sve svoje bolesti,

koje nisam nigdje zapakirala,

i tako željela bih Boga sresti

da bih Njega time dirala,

 

da bih postala bar nekome poznata

sa svim svojim dobrim stranama

jer sam nakupila sakrivena zlata

koje proglašavali su manama,

 

jer sam danas tako neuspjela svima,

sa životom koji nije ostavio traga,

a nosila sam puno osjećaja, kao plima,

i sve to morala sam poslati do vraga.

 

Tada Bog bi meni rekao:

“Idi, živi iz početka”,

ali znam da puno mi je poslije stekao

pa ostavljam sve do zadnjeg retka.

 

Kad bih mogla ponijeti u vječnost

nešto u svoj život drugi,

to bi bila moja vjera i umješnost

da sve ljubim i da gledam prema dugi.

23.02.2015. 08:43

Ne reci

Ne reci mi 'nikada', osim u bijegu,

u željama i prošnji, molitvama;

ne drži prokletstva na stijegu

već blagoslivljaj gdje je tama.

Ne reci mi 'uvijek' jer ne znaš ti to,

bića smo ovisnici kao loza na trsu;

mi imamo vijek i srce pokvarljivo

što sklono je piću, grijehu i mrsu.

Ne reci mi 'istina', ona je previše za te,

za tvoju meku kožu i slabu kost;

samo kad govoriš skromno svoj 'da' i 'ne',

od tebe nastat će umjetnost.

Ne reci mi 'ljubim' kad se ne klanjaš

Najvišem Biću, jednom i jedinom,

jer ti preda mnom samo o sebi sanjaš,

ja sam ti orah, praznina i slom.

Ljubav je za Boga, Njegova osveta

za sve što imaš i sve što jesi;

Njegovo je sunce i kiša sveta

za svakoga stvora, što god da ga resi.

nedjelja, 27. kolovoza 2017. 12:13:54

Ne želim sanjati

Dopusti mi opjevati tugu, žal,

dopusti mi dobro pjevati u nesreći,

čak i ako prekrije me kal,

čak i kad ne želim tu kaljužu prijeći.

Dopusti mi talente i dare

ostvarivati u bilo kojim uvjetima

jer je poriv moj iscrtati šare

ovog nemirnog života u vjetrima,

ja ne želim sanjati, makar sanjam;

ja ne želim bolima si onečistiti

poeziju u kojoj najbolje se klanjam

i ne želim nadahnuća silna slistiti

samo zato jer je život neprikladan,

jer umiru ljudi, zajedno s vijestima,

i teror se novi rađa iz dana u dan,

i duša boli na raznim mjestima

dok iz mene izlaze nespretni pokušaji

pa se čini da ja nisam poetesa

nego sklepavam si rimu gdje se sve to taji

i gdje ne znaš koliko je u tom stresa.

Zar mi nismo duše rođene za pjev

i za iskrenje slobode u toj tami,

zar smo manje ljudi kada dođe gnjev,

zar smo tako rijetka vrsta, zar smo sami?

I što više pjevam, teže mi je gledati

strašne scene od kojih mi se mrači,

teže mi je čuti psovke, a stihove redati;

ta me kaljuža sve jače tlači.

Oprosti mi što želim ostati u kalu,

to je poziv jauka i nadanja,

to je izazov za moju skromnost malu,

to je uspon čovjeka u padanju.

srijeda, 11. listopada 2017. 05:39:01

Pročitajte moju pjesmu

Pročitajte moju pjesmu iznad mramora,

iznad groba i kamena crna,

sred tišine zlatne bez žamora,

na toj zemlji bez i jednog trna.

Ne puštajte nikakve golubice mira

jer ja krećem u velike bitke,

ja sad idem gdje ni anđeo ne svira,

gdje se ne pjevaju pjesme pitke.

Ne dirajte moje vrapce i lastavice,

s njima ja sad sklapam savez

da mi cvrkuću i kliču kao vjesnice,

da im ja raskinem taj nebeski kavez.

Plačite malo i ne žurite za mnom

jer se meni ne ide na obale meke,

jer ja neću čekat' u prostoru tamnom

da me netko zove prijeći preko rijeke

jer kakve koristi čak i da se vratim

i kakva li razloga da nekamo odem

kad je dobro ovdje gdje nikad ne patim,

gdje me nitko nije želio, ni pozvao da dođem?

Ne zamarajte se formalnostima,

pjesničke su duše uvijek doma,

ma gdje da su sastale se s kostima,

rođene odavno kao trag od svjetlosnoga loma.

Pročitajte moju pjesmu da vas čuje Bog,

da svi saznaju za moju ljubav i za mene,

da svi vide tragove života mog

što se krije iza kaosa i rajske sjene.

petak, 6. listopada 2017. 11:00:20

Šator od pjene

Žal, taj tužni žal

i ta lađa koja pluta,

koju nosi maestral,

i ta duša koja luta,

sve to boli kao slutnja

neke nove tragedije,

a prati je šutnja

i nesnosne legije.

Puk, taj dragi puk

što ga hvata nevrijeme

i anđela zlatni luk

kao teško breme,

sve to gori od ljepote,

do dubina plače,

teške li grehote,

a prilike samo tlače.

Vino, slatko-gorko vino

od života i od voća,

i mučanje grubo i fino

što se u tišini toća,

sve se vrti od mučnine,

svijet će naopačke,

i padaju do dubine

zjene mokre i nejačke.

I lovi se duhana,

poezija se piše

kao pjena nesputana

koja se na valu njiše.

srijeda, 13. rujna 2017.

23:11:09

Kad prelete labudovi

Zašto su me napustili labudovi

kad mi šalju poruke od borovine,

kad ja tako slatko snivam;

zašto li su samo tako lijepi snovi

kad me tište samotne korovine,

kad ja iz života slatka još izbivam?

Zašto li je Pepeljuga odjenula modu,

zašto se probudila Snjeguljica,

zašto Trnoružica još spava?

Možda čeka da svi k nebu odu,

možda će je pohvaliti pahuljica,

možda meka ledena je trava.

Ipak, da me nisu labudovi napustili,

svi bi snovi propali već jednom,

već bi nova zima ohladila žića.

Medeki bi darove propustili,

ostavili pšenicu još žednom,

ne bi bilo ni za koga pića.

Sad je carstvo moje u punome cvatu,

sad je carstvo sve što duša može,

sve što treba i za što se trsi.

Kad prelete labudovi u bijelome jatu,

proći će im život ispod kože,

a kroz krila proći će im srsi.

20.12.2017. 07:07

Za sve mozgove i duše

Za sve one koji noću pišu,

gledaju u tamnu stranu neba

i pod svjetlilima jedva dišu,

za sve takve jedan svemir treba.

 

Za sve one koji sanjaju na travi,

diraju si ruke i šapuću na uho,

treba jedan perivoj, veliki i pravi;

za sve njih treba svečano ruho.

 

Za sve one koji traže kutak doma,

koji nose sa sobom prtljagu,

za njih potrebna je zaštita od groma

da se nađu na svom toplom pragu.

 

Za čuvare, oružare potrebna je kutijica

u koju će zatvoriti sve parole

i još jedna slijepa uličica

gdje će ostaviti svoje noćne more.

 

Za istraživače potrebna je sva sloboda

i još više odgovornosti,

a za djecu puno majki, očeva i roda

kako bi razvijali sposobnosti.

 

Treba jedno mirno more za sve moreplovce

kako bi doplovili na obale svijeta.

I divljina za tigrove, pašnjaci za ovce,

orlovima prostor za visine leta.

 

Za sve one koji traže smisao za svoje dane

i za one umorne, bolesne i potlačene

potrebna je Rana koja liječi sve ostale rane,

treba Onaj koji liječi mozgove pomračene.

31.08.2015. 04:54

Zalog

Pjevajući putujem u sutra

dok me sva ljepota tuge rasplamsava

poput mrve zaostalog žara u pepelu

jer se tuga začinje duboko unutra

pa tek tada snažno se razlistava

kako bi zauzela za sebe dušu cijelu.

Tuga nije kao radost, malo plića,

tugi potrebno je dati velike strasti,

čak u miru istinite sreće ona živi,

u njedrima nekim poput pokisloga ptića

kojega se čuva jer bi rado iz njedara pasti;

tuga brani svoje razloge na toj plodnoj njivi.

A za radost ne treba mi snaga

kao što za tužnih noći znam za sretan kraj;

radost nikada ne može dulje potrajati,

nije stalna, nije srcu prirasla i draga

i ne vodi dušu tako izvjesno u raj.

Radosti se čovjek uvijek želi pokajati

jer u duši možda nesvjesno se nada iskupljenju.

I da nije tako duboka i bolna,

tuga ne bi bila važna kao zalog i zasluga sreće,

ne bi pružala sigurnost u trpljenju.

Zato tuga mi je lijepa, tako jasna, zorna,

ona nikada me prevariti neće.

utorak, 7. studenog 2017. 19:54:12

Jablanovi

Možda bih još uvijek stigla

sjećanjem dohvatiti sve one starce,

izgubljene plastu kao neka igla,

koji rađali su moje prve žmarce

već za onih dugih šetnji

za sve moje male stope

i za svaki onaj raspust ljetni

kad se mlada srca tope,

kad promatrali smo jablanove drvorede

pored sjajnih vila i kućica slatkih

što su se naslanjale na čvrste grede

već u dvorištima ograda kratkih

pod kojima znali bismo blagovati.

Kako bijah nezrela i mlada,

mogli su mi svaka čuda dati,

mada bilo je i čokolada,

sve za djevojačku igru i zabavu:

lutke krasne od papira

s raznobojnim haljinama balu

gdje i vjetar jablanima svira,

ali još i više ptičje razno.

Na balkonu bljeskale se šljokice,

važno da mi nije prazno,

koje sam presvlačila za lokice

da bi one s nama pile kavu,

naravno, sa šlagom,

da bi našle notu pravu

onom suncu dragom

koje me je uspavljivalo,

zajedno s jablanovim granama,

dok je srce moje već počivalo

u sjeni što je rasla nad nama.

Kad bih se probudila

nosili su me na plećima,

a noć bi me pobudila

da se stisnem k većima.

Nestala je sjena jablanova,

najtoplijeg zaklona od kiše

koja se odbijala od krova,

a pod njima djetinjstvo mi diše.

utorak, 30. svibnja 2017. 12:09:30