Sin Božji - Veliki Svećenik

 

Najjači zaziv Bogu je molitva koja se pjeva, a također i molitva posvećene Božje osobe, to jest molitva svećenika.

Kada Isus citira Psalam 22, On zapravo pjeva pjesmu svećeničku i Njegov je zaziv najbliže što je ikada bila Bogu ljudska riječ. To su posljednje riječi Isusa Raspetoga prije nego što će izdahnuti na Križu, svojem uzvišenju, i otići Bogu. Ujedno je to i najjači zaziv čovjeka koji pati na zemlji.

Isus Krist je Prorok, Kralj, ali i Svećenik naroda Božjega.

Biblija počinje dvostrukim izvještajem o Božjem stvaranju svega.

Jedan izvještaj se veže na objavu samoga Boga Mojsiju u obliku gorućega grma gdje Bog otkriva Mojsiju svoje ime, ime koje je On sam sebi dao, ime „Ja Jesam”.

No, ljudi i izvan Biblije mogu doseći pravoga Boga kojega zovemo 'El ili 'Elijon, to jest gotovo kao opća imenica „Bog” i može se naći u raznim religijama. Svećenici okolnih i susjednih religija upotrebljavali su taj naziv za Boga, „Eli” i postoje tumačenja po kojima je i Abraham, dok je živio u blagostanju Mezopotamije, u gradu Uru, između ostalih bogova znao i za jednog bezličnog Elija koji Abrahamu nije mogao biti ispunjenje.

Bog otaca i patrijarha Izraela, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, u razdoblju od 17. stoljeća prije Krista, objavljuje se Mojsiju oko 1250.-te godine prije Krista na brdu Horebu u obliku gorućega grma koji ne izgara te se predstavlja imenom „Ja Jesam” što se na hebrejskom piše „JHVH”.

Gospodin Bog govori Mojsiju u Knjizi izlaska, glava 6, redak 3a:
„Abrahamu, Izaku i Jakovu objavljivao sam se kao El Šadaj...”.

Kao što Abraham ostaje kroza svu Bibliju čovjek vjere, tako Mojsije ostaje čovjek Zakona. Mojsije postavlja narodu temelje na kojima će kasnije pokoljenje graditi nacionalnu i duhovnu svijest.

U starinskom i pjesničkom govoru El je isto što i Elohim. El pod nazivom El Elion je Bog šalemskoga kralja Melkisedeka, a istovjetan je s Bogom Abrahamovim.

No, El/Elohim zapravo je priznavan kao pravi Bog samo kad se objavljivao svome narodu pod imenom „JHVH”, „Ja Jesam”. Njegova jedinstvena osobnost podaje uvijek liku božanstva postojanost i životnost što se same od sebe nameću. Bog Izraela je Bog prisutni.

Predaja u najranijem vremenu tako govori jahvističkim i elohističkim stilom jedno te isto, naročito kada se sluša ili čita u svjetlu vjere.

Židovski narod upotrebljava za Boga Abrahama i Mojsija naziv Gospodin, to jest „Adonaj”.

Isto govori i Krist kada moli svoga Oca na nebesima.

No, Isus također za sebe potvrđuje:

„Vi ste od ovoga svijeta, ja sam od neba.

Vi ste ovosvjetski, ja nisam ovosvjetski.

Tako, rekoh vam da ćete umrijeti u grijesima svojim.

Da, ako ne budete vjerovali da Ja Jesam, umrijet ćete u svojim grijesima.”

„Tko si onda ti?”, upitaše Ga.

Isus im odgovori:
„Prije svega, ono što vam i govorim.

Imao bih mnogo toga govoriti o vama i suditi!

Ali koji me posla istinit je, i ja što sam naučio od njega, to govorim svijetu.”

Oni ne shvatiše (nevjerni Židovi) da im govori o Ocu.

Tada Isus reče:

„Kad podignete Sina Čovječjega, tada ćete saznati da Ja Jesam i da ništa od sebe ne činim, već da govorim ono što me Otac nauči. Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.”

Dok je On to govorio, mnogi su povjerovali u Njega.

Iv 8,23-30

Isus se u opisivanju svog poslanja služi svećeničkim izrazima, naročito kad govori o svojoj smrti. Ona je za Njega žrtva koju On opisuje starozavjetnim slikama: uspoređuje ju sad s pomirnom žrtvom Sluge Božjega, sad sa žrtvom Saveza Mojsijeva podno Sinaja. Krv koju on daje u vrijeme Pashe podsjeća na krv pashalnog janjeta. Isus prihvaća tu smrt koju Mu zadaju; prinosi sam sebe kao što svećenik prinosi žrtvu; upravo zato što On od toga očekuje okajanje grijeha, uspostavu novoga Saveza, spas svoga naroda. Jednom riječju, Isus je svećenik vlastite žrtve.

Isus je Sin neodvojiv od Oca, Sin Čovječji koji u sebi okuplja svekoliko čovječanstvo: On je istovremeno veliki svećenik novoga Saveza, Mesija-Kralj i Riječ Božja.

Stari zavjet je razlikovao posredovanja kralja i svećenika (vremenito i duhovno), svećenika i proroka (instituciju i događaj): to je razlikovanje potrebno za razumijevanje vrednota Objave Božje, vrednota svojstvenih Objavi. Budući da Ga Njegova transcendentnost stavlja iznad povijesnih dvoznačnosti, Isus u svojoj osobi sjedinjuje ta razna posredovanja: kao Sin On je vječna Riječ koja nadopunjuje i nadilazi proročku poruku; kao Sin Čovječji On u sebe prima svekoliko čovječanstvo, On je tom čovječanstvu Kralj, prije njega s neviđenim autoritetom i ljubavlju; kao jedincati posrednik između Boga i Njegova naroda, On je savršeni svećenik po kome se ljudi posvećuju.

(Dufour, str 1310). 18.11.2020. 14:40

PSALAM 22 (21)

Patnje i nade pravednika

 Zborovođi. Po napjevu »Košuta u zoru«.
Psalam. Davidov.
2Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Daleko si od ridanja moga.

3Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš;
noću vapijem i nema mi počinka.
4A ipak, ti u Svetištu prebivaš,
Nado Izraelova!
5U tebe se očevi naši uzdaše,
uzdaše se, i ti ih izbavi;

6k tebi su vikali i spašavali se,
u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.

7A ja, crv sam, a ne čovjek,
ruglo ljudi i naroda prezir.
8Koji me vode, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
9»U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«

10Iz krila majčina ti si me izveo,
mir mi dao na grudima majke.
11Tebi sam predan iz materine utrobe,
od krila majčina ti si Bog moj.
12Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja,
a nikog nema da mi pomogne.

13Opkoliše me junci mnogobrojni,
bašanski bikovi okružiše mene.
14Ždrijela svoja razvaljuju na me
k’o lav koji plijen kida i riče.

15Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
16Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.

17Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
18sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure u me.
19Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.

20Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
21Dušu moju istrgni maču,
iz šapa pasjih život moj.
22Spasi me iz ralja lavljih
i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!

23A sada, braći ću svojoj naviještat’ ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
24»Koji se bojite Jahve, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!

25Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika,
i nije sakrio lice svoje od njega;
kad ga je zazvao, on ga je čuo.«

26Zato ću te hvaliti u zboru veliku,
pred vjernicima tvojim izvršit’ zavjete.
27Siromasi će jesti i nasitit će se,
hvalit će Jahvu koji traže njega:
nek’ živi srce vaše dovijeka!

28Spomenut će se i Jahvi se vratit’
svi krajevi zemlje;
pred njim će nicê pasti
sve obitelji pogana.
29Jer Jahvino je kraljevstvo,
on je vladar pucima.

30Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji,
pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze.
I moja će duša za njega živjeti,
31njemu će služiti potomstvo moje.
O Gospodu će se pripovijedat’ 32sljedećem koljenu,
o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem:
»Ovo učini Jahve!«