Prvi Božić

 

Bila je hladna zima.

Bilo je mračno i u tome polumraku Badnje večeri otajstvo se počelo otkrivati da bi se potom opet sakrivalo i tako neprekidno.

Bila je to Polnoćka.

Bilo je puno naroda, ljudi su svojim prisustvom ugrijali zrak do usijanja.

Gledali smo trudnu Mariju i pouzdanog Josipa kako se pokušavaju što bolje snaći pred samo rođenje Isusovo, kako lutaju Betlehemom i kako se nitko u tome mnoštvu i ne obazire na njih, svetu obitelj.

Prilazili smo jaslicama koje su bile instalirane u jednom uglu. To je bio najrealniji trenutak Božićnih blagdana, brda i pećine, „logorske vatre”, noć i velika zvijezda koja ne bliješti prejako; stoka i pastiri, janjci, vol, magarac... hvala Bogu i svetom Franji na živopisnim jaslicama.

„Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin..!”

Eto ga na, suze potekoše, ganuće iz dubine postojanja, rekli bismo, u duši, ali i sasvim tjelesno.

Sjedinjenje. Sjedinjenje s Božićem i svime što Božić čovjeku donosi.

Tuga i radost. Suze i smijeh. Ljubav i strah. Čežnja i distanca. Ispovijed veoma uspješna. Srce prilično temeljito očišćeno. No, tek sada – crescendo: toliko toga je pred nama; toliko rada i slatkoga truda, toliko mnoštvo molitava i otajstvenih momenata i sve je potrebno, sve je prioritetno. I ako se mi, koji smo zli, tako i toliko znamo ljubiti, koliko nas tek ljubi Gospodin?! Pa da sam i u najljepšem mogućem Božiću ili da sam u najvećoj ekstazi – Isus me ljubi više, još više, ljepše, jače. 22.11.2020. 21:41

„Vodi me, Marijo, u čiste dubine, tamo gdje moje srce nikada bilo nije kako bih mogla vidjeti gdje se izvor žive vode krije“.

Isuse, moj život, to si Ti. Čak i u grešnosti koja neće samo tako nestati samo zato što Te volim i slavim Tvoju ljubavnu žrtvu i žrtveničku ljubav, jedinu ljubav koja nosi s pravom taj sveti i otajstveni, tajanstveni i rašireni naziv.

Izlazim, ali me ovaj svijet ne ispušta iz svojih grabežljivih pandži.

Izlazim odjevena u vjeru i nadu, u potragu za komadićem ljubavi koja bi me nadahnula kako bih dospjela u Tvoj mir.

Samo promatranje Križa može mi pomoći i dozvati Tvoje milosrđe na mene, poslati mi od Tvojega Duha.

Uzeo si me na križ, ponio si moju grešnost, ostavio si u svome presvetome Srcu obilje mojega praha i pepela koji su Te gušili i obuzimali Tvoju utrobu. Prolijevali se grijesi po bubrezima, zašli su ti u oba plućna krila i zbog toga nisi mogao bezbolno udahnuti da bi prodisao. Rane su Te pekle, sve je boljelo i gušenje je nastupilo takvo da si jedva govorio, jedva si mogao prozboriti da Te mori nepodnošljiva žeđ.

A ja tako hladnokrvno promatram Tvoju Muku. Ne znam suosjećati barem približno prikladno, suze mi prokapaju tako rijetko i obrazi mi se brzo osuše. Eh, da možeš se od mojih suza napiti da ne žeđaš.

No, Ti mi daješ vode žive, daješ mi Duha, sav onako izmrcvaren i potrebit pomoći od mene. Ti pomažeš meni. Želiš izdržati do kraja. Radi mene. Radi moga spasa. Želiš reći sve da se ispune Pisma. Želiš biti poslušan do kraja, do posljednjeg zareza u proročanstvima.

Bože moj, Bože moj, Ti si mene ostavio nekoliko puta. Pustio si me da rastem u Tvojoj ljubavi i sigurnosti, a ljudi su me vrijeđali. Nisam skrenula. Pustio si me da se divim Tvojoj čvrstini, a ljudi su me ismijavali. Nisam se zbunila. Pustio si me da Te tražim od nemila do nedraga, da slušam psovke, da poželim rogače, poslušno se povodeći za svinjama, ne znajući za bolje, osim za ono bolje koje me je održalo sposobnom da Te dalje uporno tražim. Nisam znala koga tražim pa Te nisam mogla ni dozivati.

Ali Ti si znao da tražim Tebe, vidio si moje stope kako krivudaju, skližu se i neprekidno padaju u različite provalije. Bože moj, dugo Te nije moje uho čulo. A bilo me je posvuda i posvuda sam sa sigurnošću zaključivala da nije to ono što tražim. Ta moja sigurnost, to si bio Ti.

Ta moja odanost istini, moja smiješna iskrenost i nedostatak ozbiljnoga straha od svega čime su me zastrašivali, to si bio Ti, Isuse.

Kao što si Ti naučio poslušnost, tako si htio da ja naučim poniženje.

Ali ništa se mene nije tako doticalo kao sve druge ljude. Jer sam oduvijek bila živa u Tebi, a nesvjesna.

Želio si da Te upoznam prije nego što čujem tko si i što si Ti, Bože moj.

Da Te upoznam kao stranca, kao bolesnika, kao alkoholičara, kao farizeja, kao malo zlobno dijete, kao nasilnika. Jer u svima njima bio si Ti, žalostan što se okreću protiv mene, što se okreću protiv Tebe.

Sada Te jasno vidim u ljudima koji se od Tebe ne okreću, rijetko vidim, ali tada pogledam u Pisma i nađem prijatelje.

Oče moj, zašto si me tako dugo puštao da žeđam? Zar zato da vidim da Te nigdje drugdje neću zaista upoznati osim u Katoličkoj Crkvi, na misnom slavlju i na svim ostalim slavljima i u svim otajstvima koja si predao Crkvi? Zar zato da u Crkvi odmah ugledam Tebe, Nebo i da čujem svete ljude?

Oče moj, zašto sam Te morala tražiti tako dugo? Zar zato da naučim što je žeđ, što je komunikacija bez riječi, bez pantomime, bez mimike, bez daha, bez zraka, bez kisika? Ili zar zato da naučim ispljunuti ako mi, onako dehidriranoj, dodaju žuči i octa? Da naučim prepoznati Tebe, Boga kad počnu predavanja u stilu „Eno ga ondje” i „Evo ga ovdje”?

Da, zato. Jer inače bih postala tradicionalno mlaka.

I sada, evo, nisam više hladna. Zagrijao si me svojom žeđi. Rasplamsao si u meni svoju postojanost i upornost, poslušnost do kraja. Nosio si u meni ono malo ljubavi, za jedan zarez više nego što sam imala maloprije, za jedan jauk više veća je moja nada, za jednu molitvu, za kapljicu žive vode dublja je moja ljubav za Tebe.

Ti zapravo nisi zaista došao kao Djetešce. Došao si tada kada je odzvonio početak, kada je došlo vrijeme, kad se ispunilo vrijeme i kad je došao Tvoj čas, Isuse.

Svoje djetinjstvo si prepustio Majci Mariji i svetome Josipu, svima nama, uglavnom poganima. Otišao si u prvom redu izgubljenoj djeci Doma Izraelova.

I, kad si ispustio dah, kad si sašao nad pakao, kad si uskrsnuo pa otišao, uzašao na nebesa, vratio se Ocu, opet je tu bila Majka Marija da okupi apostole na molitvu, da dočekaju svi Tvoga Duha, da se nastaniš u svima i da naraste Katolička Crkva.

I Crkvu svoju vodiš, i ne ostavljaš je dok se ona uvijek sjeća Tvoje žeđi.

I sada Te iščekuje svake godine, zove Te da obnoviš lice zemlje. Svake godine, svakog dana, svake nedjelje.

I uvijek s Tobom nešto novo, Isuse. Svaki put mi je kao prvi put.

27.11.2020. 23:15