Sin Čovječji - Gospodar gospodara

 

Evanđelja izvještavaju kako Isus sama sebe obično označuje naslovom Sina Čovječjega. Nikada se ne proziva Mesijom iako jest Mesija, ali i puno više.

Izraz „Sin Čovječji” maksimalno nas upućuje na najtranscendentalniji vid Isusove fizionomije, to ime i naslov, koji zapravo jedini ima puninu tajne i otajstva Isusa Krista, sam Isus je napominjao kao svoj naziv, bremenit značenjem kroz povijest religija i izabranoga Božjeg naroda u kojemu je sam Gospodin Bog i Stvoritelj objavio sve odgovore na pitanje božansko-ljudskih odnosa.

Hebrejski i aramejski izraz „sin čovječji” javlja se često u istom značenju kao i izraz „čovjek”, a taj naziv glasi „ben-'adam” ili „bar-'naš”. To je naziv za pripadnika čovječanstva, a ako se misli na onoga koji je otac svega plemena, on nosi naziv „sin Adamov”. Taj naziv ističe ljudsku krhkost, grešnost i smrtnost. Čovjek je pred Bogom samo dašak, a ipak ga veliki Bog obasipa svojim darovima što je čovjeku teško razumjeti dok u Gospodinu ne spozna kako se nečija veličina krije upravo u slabosti, u pažnji prema najslabijem.

U apokaliptičkoj biblijskoj literaturi susrećemo upravo taj naziv za Boga.

Apokalipsa u Dn 7 carstva su „Zvijeri” koje se dižu iz mora i lišena su svoje moći kad se pojave pred sudištem Boga koji je prikazan u liku starca. On tada dolazi na oblacima nebeskim kao Sin Čovječji, primiče se sudištu i dobiva kraljevsku vlast nad svemirom (Dn 7,13sl).

Neki tumači se pozivaju na iranski mit o iskonskom čovjeku koji se vraća kao spasitelj na svršetku vremena, ali tu se ne spominju otajstva Mesije, Kristovo božansko utjelovljenje, rođenje od Djevice Marije, muka i smrt te uskrsnuće; taj iskonski čovjek je samo pralik onoga kako bi čovjek morao izgledati i kakav je bio u početku, prije istočnoga grijeha.

U Dn 7 Sin Čovječji i Zvijer suprotstavljeni su kao božansko i sotonsko. U tumačenju koje se nadovezuje na to viđenje kraljevsku vlast preuzima puk „Svetaca Svevišnjega”; prema tome Sin Čovječji očito predstavlja upravo taj puk Svetaca Svevišnjega u njegovoj konačnoj slavi. A Zvijeri su bile slike carstava i njihovih poglavara.

Ono što se pripisuje Sinu Čovječjemu nadilazi ono što se pripisuje Mesiji, sinu Davidovu: sav ga kontekst dovodi u vezu s božanskim svijetom i ističe njegovu transcendentnost.

Kad Isusa na farizejskom suđenju veliki svećenik upita da li je On Mesija, Sin Preslavnoga, Isus odgovara neizravno, poistovjećujući se sa Sinom Čovječjim koji sjedi s desne Bogu i dolazi na oblacima nebeskim (usp. Dn 7 – Mt 26,64//). Isus je zbog te tvrdnje osuđen kao hulitelj. No, Isus zapravo odbacuje svako zemaljsko poimanje Mesije i političkoga vođe te ukazuje na svoju transcendentnost. Naslov Sina Čovječjega je pogodan da to objavi.

U poniznosti svoga skrovitog života, Isus počinje vršiti neke ovlasti Sina Čovječjega: vlast opraštanja grijeha, vlast nad subotom, navješćivanje Riječi; to očitovanje Isusova skrivenog dostojanstva najavljuje očitovanje posljednjeg dana.

U Četvrtom evanđelju Isus čak otkriva da, kada Ga „podignu”, a misli se na razapinjanje na križ, znat će da je On Bog i Gospodin, da je „Ja Jesam” koji se objavio Mojsiju.

Sveti Pavao se sjeća teme o Sinu Čovječjemu, Sinu Čovjekovu kad Isusa opisuje kao nebeskog Adama čiji će lik uzeti na sebe oni koji uskrsnu.

Kršćansko razmišljanje povezuje „sina Adamova” iz psalama, Sina Čovječjega iz apokalipsa i novog Adama kod svetog Pavla. Kao sin Adamov, Isus je dionik naše poniženosti i naše patnje. No, budući da je već i u tom času bio Sin Čovječji koji je došao s neba, pozvan da se vrati na dan suda, Njegova muka i smrt vodile su Ga u slavu Uskrsloga, Uskrsloga kao novog Adama, glave preporođenog čovječanstva.

Gospodstvo Boga koji jest „Ja Jesam” nije ograničeno na narod što ga je On izabrao i kome je On Kralj. „Ja Jesam” jest „Gospodar nad gospodarima” jer je i Bog nad bogovima.

Kao sveopći Gospodin, Bog na svakom mjestu vrši svoje gospodstvo u prilog svoga naroda. Već u Starom zavjetu se predstavlja i opisuje imenima koja izražavaju Njegovu vlast, to su imena „Melek” i „Adon”.

Melek znači Kralj: kraljevanje Boga Izraelova proteže se na svekoliko Njegovo stvorenje, dakle i na same pogane.

Adon znači Gospodar: „Ja Jesam” je Gospodar sve zemlje.

I Bog se zaziva imenom „Gospodine”; to je kraljevski oslov „Adoni” koji se obično javlja u obliku „Adonaj” (jačinska množina) ako je upućen Bogu. Ovaj oslov postaje Božje vlastito ime.

„Adonaj” se u grčkom jeziku prevodi kao Kyrios za prijevod imena „Ja Jesam”. To i jest razlog da oslov Kyrios može imati dva značenja: sad označuje Božje gospodstvo, sad opet nesaopćivo Ime jedino pravog Boga.

(iz Rječnika, Dufour, str.1161 i str.268): 18.11.2020. 11:48