MOZAIK

 

10. M O Z A I K

vjerska poezija

Kazalo

Mozaik

Jedna ruža

Božićno razdoblje

Pastirska vatra

Ognjište

Nebeska prašina

Razlog nade

Dvojnik

U Grobu

Na krilima nade

Glas iz pustinje

Mjesto za molitvu

Smokva

Raj

Zaručnica

Otajstva žalosna (5)

Corpus Christi

Biserna ogrlica

Dodir

Nijeme ptice

Zemlja slična nebu 

Putovi riječi 

Getsemanski ptići 

Hram ljubavi 

Medalja

Zaručnica

Kad sam ti stihove skladala

Molim Te, Isuse

Ribarska ljubav

Dragulji od vjetra

Essentium

Ruža na crnom mramoru

Lampaš

Prva svjećica Adventa

Igra kristala

Krakovi užasa

Nebo u dvorištima

Nevidljivi grad

Znatiželja

Kerubin

Podne u vinogradu

Zatvorena školjka

Čovjek koji me traži

Dah s usana 

Jutarnja zvijezda

Pod vedrim nebom

SATI MUKE GOSPODNJE (11)

45+5+11

Mozaik

Sada dobih ja krila,

krila za let

u nespokoj.

O, kako sretna sam bila,

dodirnuh tle,

hram Tvoj.

 

Sada tek drhtim

kao stari

zapaljeni panj

i jedva prhtim.

Nema stvari

što ide ututanj.

 

Opet smiluj se, još!

Mome času

historijskom

moj zavjet loš

dodaj krasu

mozaičkom;

 

neka, na primjer, posljednja

budem pločica

u mozaiku ja

i neka u naručju dosljedna

budem zaručnica

otajstvenog pomazanja.

 09.03.2012. 12:40

Jedna ruža

Manjak misli što se posreduju

veći mi je nego manjak riječi sočne,

stiha puna kakvim duše poklekuju,

kakvi diraju u točke sljepoočne.

Već po ne znam koji puta stakla brišem,

palim taj smotuljak, a gori mi raspršeno,

naravno da uslijed napora još malo kišem

i, na koncu, želim reći nešto zamršeno.

Pjesnički je poriv raznovrstan,

daleko sam od pejsaža, a puna simbolike,

vrlo često stih mi grub je i robustan,

ali slušala sam varijacije raznolike

pa sad ne znam kako se obrćem

jer ne želim pripovijedati u ništa

i od prvog dana neprekidno posrćem;

istina je da sam pjesnikinja svetišta.

U tom pjevu, hvali, slavi neprolaznoj

jedino mi stil je ono za što marim

jer ne mogu ništa novo dati zemlji praznoj;

samo stalo mi je da joj svetinje podarim.

Uvijek mi se jedno isto pruža

sred tišine uma, siromaštva moga,

samo jedna u mom vrtu cvate ruža;

nije usamljena, ona cvate samo radi Boga.

Pjevati ne umijem, a pričati još manje,

jednostavna pitanja me muče od početka:

čemu služe naši dari, naše znanje

ako nisu zato da se prisjetimo svetka,

ako ne za puko samosagledavanje?

Eto, zbog toga je mašta, simbolike radi,

jer se inače ne vidi obično predavanje

što za ljubav gori i iz ljubavi se kadi,

da se čuju miomirisi konkretni,

ali neizrecivi na zemlji smrtnoj.

Uzalud bi pamet ili ljudi sretni

kada ne bi mogli k ruži vrtnoj,

plemenitoj iz sve snage koju čovjek zna.

Tko je lud potegnuti na korov sav i draču

kad se usred ovog raja jedna krasna ruža tka,

raste, miri, cvate, plodi i ravna je maču?

Kao drago kamenje u rudniku nekom

traži svaku muku, hrabrost i ljepotu,

ne uzima ništa, daje kao rukom mekom,

raduje se čovjeku, darima mu i životu.

ponedjeljak, 6. studenog 2017. 23:08:12

Božićno razdoblje

Opet onom magaretu

ja ponavljam svoje jade,

kako vučem se po planinama

po svem ludom bijelom svijetu

dok mi vladar život krade,

kako ima mjesta samo po štalama

 

za moj dom i mene samu

i kako sam teška, bijedna, optužena;

sumnju svaku nosim još na leđima.

Već nalazim na tom putu mom i tamu

kao rana sakrivena, okužena

slavnim krikom prema mojim pređima.

 

Razara me slabo ljudsko povjerenje,

ali čuvam strašnu, slatku riječ sred srca

radi Djeteta mi speta

i ne brinem za sve osjenjenje

dok mi pored mene glasje grca

da je ovaj Plod od Duha Sveta.

 

Grad se puni trgovcima,

Hram se uresima krasi,

magaretu jedva noge gaze

dok se klanjam svetim ocima,

a jedan se pustinjak oglasi:

“Poravnite sve staze!”

 

Još se sjećam proroka, pastira

koji bio je na domak jaslama,

točno tamo gdje sam se odmorila;

Bog mi tada nije dao mnogo izabira,

na meni se vijekom slama

ono što sam porodila, prozborila...

 

Opet prinijela sam one paljenice

što ih milosrđem zovem

za sve moje dane mrtve;

sjećam se još uvijek rečenice

koja nosila me prijeko morem:

“Ljubav mi je mila, a ne žrtve”.

08.12.2014. 13:08

Pastirska vatra

Ja, neka zahvalna Samarijanka

nemam snagu leptira i hodočasnika,

nemam stopa da Ti dotrčim,

da Ti se pokažem na svjetlu danka.

Ja, sa srcem neka strasnika

sada nikako da se zakvačim

 

za skute Tvojega pogleda i ruku

što su me časkom blagoslovile

i skinule mi sa srca strašnu gubu;

opravdaj me još, ne dopusti bruku

jer su mi misli otplovile

daleko prema suprotnome rubu

 

ili s onu stranu Betlehema,

gdje se odmaraju s blagom pastiri.

Želja mi je vidjeti anđela

pod stubom zvijezdana trijema

što se sa zemljom pomiri

nad jaslama novorođena tijela.

 

Nemoj reći da Ti nisam pratitelj,

samo više ljubim predokuse, iščekivanja,

čekam čuti onaj svjetlosni proglas:

“Danas vam se u gradu rodio Spasitelj”.

Čekam nad pašnjacima rajska zbivanja,

nad kamenjarom samo taj glas.

 

U toj bliskoj, a dalekoj skromnosti

želim preduhitriti moćnike, kraljeve

koji još Tvoju majku dobro poznavaše;

čeznem biti s onim koji sve oprosti

i brzo odbacuje svjetovne pljeve

svih koji se grijesima odavaše.

 

Tako u moju pustoš bogatu, plodnu,

gdje često nema nikakvih vijesti,

izravno prodiru nebeske poruke;

tada ne stižem na molitvu shodnu

nego samo bliže kraj vatre sjesti

gdje mi vukovi piju iz ruke.

 

Tek umorna se odlazim pokloniti,

netom prije nego što ću klecnuti

pred majčinskim svetim dvorima;

čuti prve akorde što će zazvoniti,

gdje će me veliko slavlje štrecnuti,

dočekati s anđeoskim korima.

13.12.2014. 08:33

Ognjište

Nakon puno dana zatopljenja i južine,

hladan zrak prostrijeli me kao slatko-gorko sjećanje

na snježne zime, zrak zaleđeni.

Od radosti i hladnoće prođoh udubine

kao da mi nije ništa kako dostigla bih na vijećanje,

sveto kao Jaganjac zaređeni,

 

netom prije nego što će staviti Mu bijele halje.

Poslije vidjela sam da On je duhovno ognjište

kraj kojega moraš odgajati si dušu,

na kojega si postavljaš sve životne medalje,

u kojemu duša srodnu dušu ište

i gdje dodaješ si soli slatkom krušu.

 

Svi Ga žele, svi Ga traže

da bi mogli ljubav dati,

da ne bude sve što mrtvo je i hladno.

Kažu vječnost tako se polaže

koja ne daje ti u životu stati

dok ne pružiš svoje inje kadno

 

zato da bi mogao te čuti,

tvoje srce, tvoje želje strasne, tihe,

tvoje tajne koje samom sebi kriješ.

Tamo okuplja se čeljad pokraj tvojih skuti

dok im pjevaš djetinjaste stihe,

dok se blago svima njima smiješ.

 

U tom ognjištu se rađa sve,

sve o čemu učiš ili sanjaš;

sve ti daje vatra usred leda.

Samo jedno duša mora sred idile te,

ne smije ti dati da se od sveg sklanjaš

dok se ona potpuno ne preda.

24.12.2014. 21:05

Nebeska prašina

Kao sjajna zvijezda koja pada

prići ću ti, proći pokraj tvoga svijeta

da bih susrela te kratko, iznenada,

da bih razvila nam srca speta

 

kojima se mora malo progledati

kako bismo mogli Božju milost prihvatiti,

različita sjećanja poredati,

uspomene pozlatiti.

 

Ovaj dan je danas okus tvoga predvečerja;

ona večer moja koja dolazi

bit će točan datum prosipanja iverja

što za zvijezdom prosipa se i prolazi

 

kao gusti trag svemirske prašine

koja dobro vidi se iz svakog kuta.

Kada svjetlost sa nebesa mračnih sine,

vidjet ćeš i trag mi moga puta.

 

Znat ćeš da sam bila na tvojim vratima,

prah će na tvom pragu moj svjetlucati

kao kamenje pod mračnim vlatima.

Neću ti na vrata niti pokucati,

 

a ti već otvorit ćeš ih pažljivo, polako.

Nitko neće znati da ti je u vrtu zvijezda.

Po istoj će prašini gaziti stvorenje svako,

a ti stvori za nebeske ptice gnijezda.

02.02.2015. 08:34

Razlog nade

Na veliku radost onih koji ljube,

na novi život nagrada dolazi njima

koji se nisu sablaznili obične gube

i smiju se nazvati vjernima.

 

Nagrada je stvorena još prije proreknuća,

ona je prva i zbog nje su životi

iako dolazi tek nakon svanuća

kada se posljednja sumnja ljubavlju kroti.

 

Tek poslije je nastala guba i lanci,

i kušnje, sablazni i priviđenja,

tek poslije se biraju žrtveni janjci

za opravdanje i za spas Proviđenja.

 

Nagrada je visina, prikladna za pad

da bi se duša prisjećala slasti,

a ne samo zato da poštuje trud i rad;

samo nadom se može to sjećanje krasti.

Sjećanju vjeruje svaka duša, svi ljudi i anđeli;
sjećanje nosi svako ljudsko biće

da ga dostigne i vrati, da ga poželi.

Svatko prepozna kada mu sjećanje sviće.

 

Prepoznajem Te, Isuse kad me nagradiš,

prepoznajem Te po Tvome izobilju

jer sam Tebe tražila u svakoj nadi,

u svakoj slutnji, izdanku i bosilju.

 

Zbog ljubavi Tvoje istinske i prave

i ja sam se radosna ogubavila

da skineš s mene namjere prljave,

da bi me brže moja nada izbavila

 

jer kada vidjeh Tvoje milosrđe,

nije mi ga nikada više bilo dosta;

i kada si na me prosuo srđe,

samo mi velika nada osta.

 

Ti prvo povjerenje tražiš od svoga sina

jer sve drugo on može sam i zna,

ali nikad ne stiže do Tvojih visina

kad nema vjere, kad se ne nada.

17.03.2015. 00:36

Dvojnik

Carstva velika osvajala su mnoštva malih,

samo kraljevstvo je Gospodnje ponizno.

Bilo nas je na sve strane, i vjernih i palih,

ali samo Kristovo je srce tako brižno

 

da odlazi i u strane osvajačke ovčinjake,

da dolazi dalekima, makar sve i rušeći,

da zalazi u sve svjetske ljudske osinjake,

da ponikne, praznovjerje ljudsko gušeći.

 

Kada spoznao je da do kraja ljubi, shvati

da se smrti, žrtve mora blagovati,

da za svakog treba trud da se obrati;

u tom svijetu nije htio samovati.

 

Uze krvi da uzvisi žive i sve mrtve kosti,

svuda ode i sve prođe, sklapajući Savez;

zatraži od ljudi poniznosti, radišnosti;

dođe i uzljubi, uđe skroz u ljudski kavez

 

pa se dade izazvati, pa se pusti oplijeniti.

Evo, jošte živi i po svijetu hodi, traži

gdje će naći zrno krvi koje bi zamijeniti

da ponudi sebe mjesto silnih laži

 

i sve više Njega profinjeno napadaju.

Nema ljudskog stvora takva pravednika,

svi Ga žele naći, ali žrtvu ne znaju

pa se preda sav umjesto vlastitoga saveznika

 

i još pušta čovjeku na slobodnu mu volju

da li hoće srce svoje oplemeniti.

Život vječni dade svakom, zemlju najbolju,

gotov uvijek s dušom ljudskom se zamijeniti.

02.04.2015. 09:26

U Grobu

Pošalji Duha svojega, Isuse Nazarećanine,

jer što je drugo dobra od ta Hrama proizišlo

ako to nije ta Tvoja riječ na Tvojemu drvetu?

Više je križeva bilo sred one mrkline,

ali samo je na jednome krvavo trnje pritislo

sva ljudska srca koja se klanjaju Strvetu;

 

samo je iz Njega šiknula i potekla sveta rijeka

na sav rod ljudski, na zemaljske dimenzije

i na slijepe i gluhe, i na grešnike nijeme.

Samo je ta punina vremena donijela lijeka

za sve što se u jednom grešniku krije,

samo jeTvoja smrt oživjela smisao anateme

 

koja je odjekivala ovim zagađenim rajem,

kojom si označio nam uzročnika pakla,

jadnoga gmaza koji ruši savršenstvo ljudsko.

Tebe vidjela sam kako vladaš mojim krajem,

dušu si mi otvorio, Tvoja riječ me je pomakla

da Ti uđe skroz do Groba moje biće usko.

05.04.2015 08:39

 

Na krilima nade

Uzlazim Bogu svome i Bogu vašemu,

zašto očajni ste vjerom zakinuti?

Uzeše vam Gospodara, a vapite Njemu

kao da je teško kamen grobni skinuti,

 

kao da je teško pristati na nadu

kojom ste Ga tiho zazvali.

Zašto puštate da vam Učitelja kradu?

Vašu nadu umrlom su nazvali.

 

A zašto se u svijetu tako istina traži,

zašto priča se da ne smijete poricati?

Priznat svoju nadu znači kloniti se laži,

to ste znali kada počeli ste sricati.

 

I kad zakonom bi rekli i dekretima

da se nada mora strašno pogubiti,

ne biste se učinili zakonitima

jer bi morali si glavu odrubiti.

 

Čak i čovjek gluhi, kao mrtvac kakav,

živi makar nesretan i u depresiji;

vuče se po svijetu sav nikakav,

podložan je svakoj represiji,

 

a to mjesto njega živi njegova mu nada.

Nada vuče te da jutrom pogledaš u sebe,

nada nosi te po ulicama grada,

nada kazuje ti ljudske potrebe.

 

Kad odlučiš svoju nadu zakopati,

ući ćeš u sebe, lijeni stvore.

Tada ćeš i samog sebe isprobati,

nadu svoju pronaći ćeš gore,

 

tamo gdje ti ukop nade neće uspjeti.

Naći ćeš ju odvaljenu kao što si ti.

Kamo gledaš, stvore mrtvi, stvore kleti?

S nadom svojom morat ćeš uzletjeti

 

pa ćeš vidjeti iz više perspektive

da kraj tebe stoji Onaj tko te stvori,

da zbog Njega nade tvoje žive

i da nada tvoja kamenje obori.

07.04.2015. 09:12

Glas iz pustinje

Što ste došli gledati u pustinju?

Čuti glasa što promuklo viče

ili čuti onu višu istinu?

Ili vam se ipak spasi spominju?

Ili drage su vam utješne priče?

Ili vaše vrijeme možda minu?

 

Da li željeli ste kruha slatka,

spas od gruba okupatora,

magijom si poskidati križe?

Da li korisna je ura kratka

kada uzeli ste protiv zatora

kaplju vode koja ponos diže?

 

Zašto lijeka tražite i jaučete,

za čime zapomažete?

Je l’ vam žao što je mrtav uskrsnuo

mjesto da je poveo vam čete

pa da protivnika smažete?

Je l’ vam žao što vas nije okrznuo

 

pa da mjesto vas učini jedan napor mali,

da vam boli sve odlete

pa da zaigrate, zapjevate?

Da li ikada ste sebi truda dali

da vam misli budu svete?

Da li znoj si radi tog prolijevate?

 

Da li znate da je Božji dah u vama

i da po tom samo duša živi?

Da li znate da je ona vama sada mrtva?

Da li znate da u tome leži drama

da vam nisu sveti ljudi krivi

samo stoga što su znali što je žrtva?

 

Zašto vas je sve izliječio,

zašto dao vam je preko rijeke prijeći,

zašto vam je uvijek hrane davao

i nikada vas nije spriječio?

Zar ne znate da će svima samo jedno reći:

nikada vas nisam poznavao!

 

Zar ti čekaš nešto drugo, nešto novo?

Da li živio si vjeran pozitivu?

A što misliš za raj si uramiti?

Zar ti sve je, sve što imaš samo ovo?

Sjećaš li se, dobio si dušu živu!

Hoćeš li se cijelu vječnost sramiti?

29.07.2015. 00:59

Mjesto za molitvu

Da te nisam jedne noći srela,

ne bih znala kome otvoriti dare;

ne bih znala pjevati i kad bih htjela,

ne bih znala da za mene mare,

 

da zbog moga spasa anđeli se trude

i da za mnom tvoje misli ginu.

Ti si moje ruke prihvatio da ne blude,

ti si mojim pogledima dao da ne minu.

 

Da me nisi uzeo za svoj zadatak,

gdje bih bila sada, ne zna duša moja

kojoj niti jedan uzdah kratak

ne uzima snagu nego daje radosti bez broja.

 

Prijeđi vedrom riječju preko moga čela,

dahni samo prema Bogu poruke za mene

pa će moja sreća biti potpuna i cijela;

ja ću znati, kada molitva ti krene,

 

kojim putem prošao si da te slijedim.

Znat ću točno gdje mi leže stope

i da ondje najviše ti vrijedim,

i da ondje molitva se tvoja prope.

15.10.2015. 00:29

Smokva

Plodovi posta, plodovi gladi,

plodovi čežnje za svim i svačim

obasiplju mi kapke, suhe kao zaborav.

Sreća se nesrećom gradi

i ja saznajem koliko Ti značim

i kako moj život je zdrav.

 

Nespretno priznajem, puna sam sebe,

još uvijek me nevjerica prati,

suhe mi ruke sokove traže;

čežnja me moja boli i zebe

kao neka moja neznana mati,

ali primati duha uvijek mi draže.

 

Tvoje me duhovne kapi najviše bole,

ohola strašno peče me noć;

kako da dočekam izlazak svjetla?

Kako će slatke biti mi koštice gole!

Medena Tvoja riječ daje mi moć

i ja se prisjećam svoga podrijetla

 

od kojeg sam pognuta, grbava sva.

To nije teret moje težine

već korijenje sraslo i s njime rod

gdje stvaraš pljevu od svakoga zla

koja me hrani dahom svježine.

To će biti moj sladak plod. 27.02.2016. 00:34

Raj

Svaki dan Te hvalim i Tebi zahvaljujem,

svaki dan promišljam Te u molitvama svojim;

svaki dan za onu riječ Ti strahujem,

svaki dan zbog Tebe za istinu se bojim.

 

Uvijek iz početka moje staze k Tebi počinju

i svaki dan su više čiste i sve više jasne.

Svaki dan sve teže mi se misli začinju,

svaki dan sve teže su mi one riječi časne

 

koje treba slijediti u životu i djelu

jer me odvaja moj put da od svega se opraštam.

Svaki dan Te pitam u zoru bijelu

što je potrebno učiniti da tugu ne ispaštam.

 

Svaki dan sve više učim od nježnosti Tvoje,

a sve teže bijeda ljudi moje srce para.

Svaki dan svi greške i sve grijehe broje,

svaki dan mi zbog nas sviju duša izgara.

 

Svaki dan sam Ti sigurnija u povjerenju

koje dajem i za koje ne znam nikad kraja.

Svaki dan se predajem tom istom određenju

od kojeg sam pričvršćena na krilima raja.

10.05.2016. 06:05

Zaručnica

Tiho pjeva ona duša stara

koju pozvao si više puta

da u Tebi se odmara,

da Ti klekne rubom skuta

 

koje si raširio za djecu svijeta.

Mnogi sad je u nevoljama,

mnogi ište pakla kleta,

mnogo krika se prolama,

 

ali niti jedan nije tako zvučan

kao što je pjesma ova;

niti čovjek nije tako stručan

da ispjeva glas svatova

 

kojemu se sveti često raduju.

Kliči, zemljo, Bogu svome,

Stvoritelju kojem vješto ratuju

da Mu zaručnicu slome

 

jer je sva previše lijepa,

jer je cijela sjajno odjevena

i za zloću je preslijepa,

a na svjetlu umjerena,

 

ne može se ničime porediti.

Sva je malo tajnovita,

ali umije pobijediti

najboljega duha vilovita.

 

Nikad neću ispjevati

boli moje duše, sreću

što ne staje se izlijevati

po svatovskom cvijeću

 

makar nema toga runolista

kao što je Djeva bajna,

zaručnica svoga Krista

kao zvijezda sjajna

 

što božanskim zbori glasom

kao voda bistra i umilna,

što se diči vječnim spasom

za kojim je žudnja silna.

05.08.2016. 01:02

OTAJSTVA ŽALOSNA

Koji se za nas krvlju znojio

Muka me čeka, naš jedini zajednički Oče,

već mi je tijelo izvana kao nevjera ledno.

Evo, progonitelji već za mnom kroče.

Molim Te samo da svi budemo jedno.

 

U meni mesa nema, ni kosti ne ćutim;

samo mi kožom probijaju krvave vene.

Neki spavaju sada kad propast im slutim

jer im dolazi odmor, a vrag stiže do mene,

 

hoće da napadnem i da se borim

kako bi on anđeo svjetlosti postao

jer ako se ja u milosti umorim,

on bi pobjednik jedini ostao.

 

Daj mi snage, Anđele nad anđelima,

da ne smaknem niti jednu travku

jer strašna mi tjeskoba vlada djelima

i lako bih sada svladao udavku.

 

Neka. Neka teče molitva čeonom porom,

nek se isprazni strah od Kalvarije.

Ja molim Tvoju volju nek vlada mi Horom,

nek se pokaže Sin Bezgrešne Marije.

Koji je za nas bičevan bio

Rekoše da ću lakše mrijeti ako me izmožde što jače.

Ne osjećam leđa, da li mi tijelo još uvijek stoji?

Kao da peče vatreno sunce i kuje se mače

u plućima posred rebara koje mi netko kroji.

 

Još snaga je moćna, volja je, Oče Tvoja.

U ljubavi rastem za ta jadna stvorenja

što bacaju na me olovna oružja boja.

To moj je boj, oružje mojega odobrenja.

 

Da je samo jedan udarac manje,

možda bi netko od njih se zapanjio

jer ih je strah što imam znanje.

Tad bi se njegov strah obznanio.

 

I što jače me udara, manja mu je opasnost

da će i on nastradati bičem.

Jedva jaučem, vlastita krv daje mi slasnost:

“Moja će bol te spasiti”, kličem

 

jer leđa mi prte bremenom grehota.

Sotona već slavi zbog moje slaboće

dok padam zalijepljen svom snagom života.

Majka mi kleca, čuti me hoće.

20:22

 

Koji je za nas trnjem okrunjen bio

Kada si trnjem okrunjen bio,

presjekla Ti je moždane ona spoznaja

da si možda na sebe zaboravio

i da nisi više znao gdje Ti je Domaja

 

jer su Te udarali zaigrani vojnici

da nešto prorekneš, tko ti je iza leđa.

Udarali su Te po svetoj ovojnici,

a Ti si trpio i opraštao sveđa.

 

Da li je to svetost Tvoja za zabavu,

da li ćeš moći ostati pri svijesti

i znati svoju dužnost pravu?

A bilo je tako lako tu igru svesti

 

na jadne krikove podivljalog vraga.

Da, znao si da Te hoće izbezumiti,

proliti iz Tebe Duha Očinjeg draga

i nove bogove sebi izumiti.

 

Trnova kruna je najveća ataka

na čovjeka koji više ne zna gdje je

dok mu krvca teče niz oči mlaka.

Tada si znao da Te probolo sve je

 

što si učinio za ovaj ljudski rod.

Eto, sve se sad vraća, liječenje Tvoje,

čuda i težak propovjednički hod,

sve uzalud. Sotona vapi si moždane svoje

 

jer ne može biti da nije pametniji

od Tebe, Spodobo krvava plašta;

on mora, mora biti viši i sretniji.

Mozak je Tvoj sada njima da prašta.

Koji je za nas teški križ nosio

Padam i padam, zemlja me udara.

Sve se pobunilo protiv mene.

Oštro me drvo kao zublja para.

Ljubavi moja, vidim ti žene,

 

rubac mi nudiš i uzimaš letvu,

plačeš i hodiš, vučeš me k cilju

slijepoga, ali ja vidim žetvu.

Sotona ludi jer ne podnaša zbilju.

 

Znam da će lud se još jače zakvačiti,

sve će poduzeti da me stjera u ponor pakla.

Bit će i zloban, na me se baciti,

neće ni znati kobi što ga je smakla.

 

Breme je moje slatko i lako,

a križ moj pun je bodljikavih žica,

tu ima boli za mrijeti srce svako.

Ipak na rubac dajem otisak lica.

 

Kad se dovučem do mjesta ubojstva,

iako još me sumnja baca,

znat ću da nosim pravedna svojstva,

riješit ću duše svakoga plača. 20:38

Koji je za nas raspet bio

Udri samo, ukucaj mi čavlja,

krik je moj glazba za raj.

Predajem tijelo što sve izbavlja.

Još taj udar i sotoni je kraj.

 

Bezgrešnu predajem,

to povijest ljudska vidjela nije.

Tvoj spas joj dajem,

uzmi je k sebi i to što prije.

 

Posljednja želja mu je sve što još ima,

žuč i ocat, sarkazam i očaj.

Oče, snagu mi daj barem da ustima

odbacim taj zadnji jadan pokušaj.

 

I dok Ti predajem Duh jer više neću Te zazvati,

preda mnom nestaje vražji lik.

Ti mi govoriš da ne mogu mrijeti, ne mogu nestati

jer sam Tvoj Sin, jer sam Pravednik.

08.03.2015 21:08

 

Corpus Christi

Kada Te želim,

kada Te sanjam,

Ti si meni oslonac za sve

pa Te dijelim,

pa Ti se klanjam,

pa Ti meni dolaziš u sne.

 

Kada blagujem Ti Tijela,

kada ispijem Ti Krvi,

Ti mi daješ od svoga života

pa ja s Tobom imam dijela,

pa Ti mene nosiš prvi,

pa si meni kvaliteta najveća i kvota.

 

Kada naokolo grmi, sijeva,

kada zli napadaju dusi

i kad vreba iz podzemlja zmija,

Tvoja snaga daje meni ogrijeva,

Tvoja kruna moju snagu brusi,

mene brani sveta Euharistija.

 

Ti me gledaš i tiho promatraš,

moje napore i moju molitvu,

nečujno me spašavaš od boli;

nevidljivo me plaštem omataš,

daješ mi u ruke anđeosku citru

koja svira mjesto mene, pjeva i moli

 

prošnje razne, zahvalnice silne

za sve ono što me sačinjava

tako blaženom i sretnom.

Mene krijepe Tvoje riječi umilne,

muka Tvoje duše tad u meni obitava

kao melem u tom zajedništvu sjetnom

 

jer mi ime Tvoje, Kriste, srce snaži,

molitva iz moga srca Tvoje rane blaži.

23.05.2016. 04:26

Biserna ogrlica

Neki zvukovi, šušanj

damske biserne ogrlice

molitvu uresi.

Štropot, kao tutanj

kada krene uz lice,

dami se desi.

Prstima popravlja narukvicu

i gleda na zlatan sat,

tiho i diskretno.

Dodirne bisernu ogrlicu,

u glavi tutnji rat,

a smiješi se sretno.

Poslije toga je muk

u očekivanju novih

nekih zvukova.

Za udvarača napinje sluh;

zbog šapata njegovih

šušti ogrlica ova.

24.06.2012. 15:53

Dodir

Dodirni me, Nevinosti,

još jedamput,

daj mi sve što čuvaš

jer znam po iskustvenosti

da je tvoj put

da se dobro ugruvaš

prije nego što čistoću

izkristaliziraš

iz blata i mulja.

Ja bih...ja to hoću

iako me kritiziraš.

Želim sretanja dulja

koja bi me posvetila

još više, još dalje

i moje usne, moje kosti;

koja bi osvijetlila

ovu kostrijet, bijele halje;

dodirni me, Nevinosti.

05.07.2012. 16:55

Nijeme ptice

Ljetno radno vrijeme

puno je simbolike,

duh je tiho.

Moje ptice nijeme

prhte svakolike;

prostor njihov

ustupile su mislima.

I oblaci surađuju,

i podobna svježina.

Slušam svim čulima,

poruke zrakom putuju;

bremenita tišina.

Nebo je spustilo

počasne zastave

i udovi su laki.

Nekome se snilo

da ih drhtave

smeta šušanj svaki.

15.07.2012.

Zemlja slična nebu

Ne spominjući male nevažne trenutke,

šećemo ozbiljnošću pozvanih vitezova

na veliki ogled, pred značajne lutke

po kojima padaju pera sokolova.

Hodamo podalje, na pristojnom razmaku,

onako kako vitezovima i priliči,

spuštenih vezira, s kopljima u pomaku

prema zemlji što na nebo sliči.

Nestadoše protivnici, ali još smo na ogledu,

još nam je krvca uzavrela. Tek sada

kad je sve pri kraju, vidim u tvom pogledu,

predstoji najteža bitka i budi se nada.

Zatišje je. Sokolovi odlaze u suton,

jedno pero pa drugo s lutaka spada.

Doguravamo se, zamahujemo šutom

i perje leti uokolo. Koplje zemlju probada.

20.08.2013. 20:24

Putovi riječi

Opet ginem ja, bez tebe mi ni do Boga nema puta,

ali ipak radosna sam sva. Nekoliko uzaludnih pokušaja

bilo je da pokupim neke misli, stihovlja si razasuta

pa sad ne znam ima li mi ikad kraja.

Ti me predusretnu, ti mi moje hodanje zapriječi

svojim oprostom za koji tek sam sada saznala.

Da li to je bilo neko vrijeme samo da ti spriječi

bol i tugu? Da li ja sam pokore ti dala?

Sada vidim, sada znam da riječi putuju u dušama

i da njima cijelo biće naše nekako se služi.

Bit je naša sama riječ koja je ponekad iskušana,

koja samo se odjednom za uvijek produži.

Lijepo li je stvarati sve tako, a još ljepše čuti odaziva.

Ja još uvijek ne znam od čega su slutnje moje krhke,

od čega su tako jake; kojim putem riječ po duši pliva.

Kojim putem dolazi mi svjetlo usred tame mrke?

Ne bludim, to sigurno je kao što je Bog moj ispred mene,

ali me je malo strah od sve duševne miline

koja duha moga obuze, čak obuze jedan dio moje sjene.

Evo zlata, evo moje kasne pretiline. 16102012 222

Getsemanski ptići

Za tebe još imam zlatna sjaja,

to su ovi časi kada počinjem bdijenje

jer često u životu pokrećem se s kraja

na kojemu svi spavaju, a moje gori stijenje.

I ti sa mnom želiš biti budan,

stojiš podalje od mojih apstrakcija

da ti zaziv ne bi bio uzaludan

i da spremno mene spasi tvoja akcija.

Takvoga prijatelja nitko nema

jer ti imaš svoje više razloge

pripaziti što se sprema

dok ja sanjam naše dijaloge.

Uvijek meni uskačeš u govore,

točno tada kada mene odvede poganstvo

u ponore grijeha ili zablude me more,

i tada činiš duhu mome prostranstvo.

Nema većega služenja

nego živjeti za nekoga;

podijeliti zaduženja

razkrinkati prijekoga,

otkriti s lica raznih vela

i onda još i život položiti

tamo gdje je ovčica bijela,

njoj se jednoj sav podložiti.

Znam da smiješ puno toga

što je meni nedostupno;

znam da bdiješ pokraj Boga

i da služiš pučje grupno,

da si svima odan kvalitetno

jer si anđeo povlašteni;

da ti sude za sve štetno,

makar činiš rad pošteni.

Ipak ti prilazim vrlo često

jer si mene na to navikao,

još odonda kad sam vješto

čula kad si šaptom povikao

da si prepoznao moju slutnju:

kad si pogledom me milovao

makar slušala sam Boga ljutnju;

kad si ponudi se smilovao

da te ljubim, tek onako,

pa si, naravno, uzvratio.

Sasvim izvjesno i polako,

ti si za mene prepatio

mnoštvo sitne zlobe i pakosti,

moje razne uvrede i grubosti.

Strpljiv bio si u mojoj mlakosti,

podnašao si razne gluposti

samo zato da mi vjeran budeš

koja sigurno sam bila kriva,

kamenovala oko sebe ljude,

a ti dao si da hodim živa

i još mi pustio si svježa zraka

da se moje tinje može rasplamsati.

Mogla sam te baciti u ponor mraka.

Mogla sam se umisliti, razsanjati.

Ti si meni bio izazov za razum

koji ludio je, a žeđao strašno.

Ipak s tobom sklopila sam sporazum

da ću vjerna biti do kraja i strasno.

Znam da tu si, pokraj mene

kada želim bdijenju prići

jer sam uvijek dio tvoje sjene,

a ti bdiješ kao getsemanski ptići,

to su oni anđeli u masliniku;

oni plamte iznad nas.

Ja se pretvaram u tvoju sliku

jer mi jamčiš vječni spas;

i da ne želim, to se mora tako,

da te ne ljubim, ljubila bih te.

Da te ne tražim za bdijenje svako

i da nisi anđeo, izgubila bih te.

13.04.2014. 00:49

Hram ljubavi

Nisam otišla odavde, učim što je hram,

što je tijelo moje u kojemu stanuješ.

Povjetarcu oko mene tijelo odmotavam

jer mi sve što mene čini stanjuješ

i nikako da na sebi pronađem onu kotu

kojom tebe tako dobro prepoznajem.

Ipak, neprekidno pronalazim pravu notu

kojom sasvim izvan sebe ostajem.

Ti si taj koji mi je mene darovao,

vjerojatno samo zbog naših razgovora.

Um je dugo ovdje carevao,

prepun vijenaca od lovora,

ali sad mi vrijedi samo kao sluga.

Još mi uvijek često čini smetnje

jer on pamti kad se stvara duga,

a ne vidi svoje vlastite prijetnje

po kojima nema nikakvoga razuma u tome

da se pokuša na odsjaj stići neba mokroga

i ne dozvoljava da se svjetla lome

skroz do njega samoga koji dar je Boga,

isto kao i sve drugo što promatra.

Osluškujem te slutnjama,

već odavno gori ova hramska vatra

u mojim pomutnjama,

čelo kao da je spustilo lovorike

skroz do mjesta gdje postoji sluh

dok iz prsa čujem daha krike.

Nema točna mjesta za moj duh

jer u njemu ja sam samo sitan prah.

Ptice sad su propjevale, ovaj čas,

nadilaze pjevom moj pretežak dah.

Jato lastavica leti ispod nas.

12.07.2014. 10:37

Medalja

Pokorit ću led

oko tvojih usana.

Nikada stati u red

kao svila utkana

oko tvojih gležanja.

Slobodan ćeš uvijek biti

kao cvjetovi trešanja,

a moje ćeš kapi sniti.

Otopit će se glečeri

pod mojim stopama

i već ove večeri

uspet ću se strofama

polako i nježno ti do haljina

što ih ruke moje pamte,

dodirnuti te iz daljina

koje oko tebe plamte

i bit ću ti sasvim blizu.

Nećeš me odmah prepoznati.

Ja sam ti jedina u nizu

kojoj ćeš osmijeh dati

jer ga samo srce prepoznaje

kojemu ja sam tkalja,

o kojemu samo Bog doznaje

jer Njegova ti leži medalja

točno u onome kutku

koji meni je najdraži.

Na tome ti vrutku

i moj osmijeh potraži.

19.09.2014. 19:28

Zaručnica

Tiho pjeva ona duša stara

koju pozvao si više puta

da u Tebi se odmara,

da Ti klekne rubom skuta

 

koje si raširio za djecu svijeta.

Mnogi sad je u nevoljama,

mnogi ište pakla kleta,

mnogo krika se prolama,

 

ali niti jedan nije tako zvučan

kao što je pjesma ova;

niti čovjek nije tako stručan

da ispjeva glas svatova

 

kojemu se sveti često raduju.

Kliči, zemljo, Bogu svome,

Stvoritelju kojem vješto ratuju

da Mu zaručnicu slome

 

jer je sva previše lijepa,

jer je cijela sjajno odjevena

i za zloću je preslijepa,

a na svjetlu umjerena,

 

ne može se ničime porediti.

Sva je malo tajnovita,

ali umije pobijediti

najboljega duha vilovita.

 

Nikad neću ispjevati

boli moje duše, sreću

što ne staje se izlijevati

po svatovskom cvijeću

 

makar nema toga runolista

kao što je Djeva bajna,

zaručnica svoga Krista

kao zvijezda sjajna

 

što božanskim zbori glasom

kao voda bistra i umilna,

što se diči vječnim spasom

za kojim je žudnja silna.

05.08.2016. 01:02

Kad sam ti stihove skladala

Kad sam ti stihove skladala,

nebo je sjajilo u tvome oku,

zvijezda za zvijezdom je padala,

pčele se kupale mednome soku;

svaki je dan proljeće bilo,

svaki je bio Božićno slavlje,

a ptičje je nebesko gnijezdo svilo

tik do grmlja i duplje lavlje.

Kad si me učio životnom toku,

zemlja se potresom otvarala;

znala sam sve u najkraćem roku,

prošlost se moja sva otparala.

Bilo je nas u vijeke vjekova

i ništa mi rastanak sad ne vrijedi.

Godine idu, puno je tijekova,

ali i dalje skladam do posljednje sijedi.

‎srijeda, ‎28. ‎veljače ‎2018. 16:42:01

Molim Te, Isuse

Moj Isuse, Bože moj,

više puta molila sam Tvoje dare,

više puta zvao si me u svoj dom

i u topli šator svoj

gdje popravljaš moje kvare,

daješ bića srcu mom.

 

Isuse moj, moj Proroče,

više puta gledala sam Tvoje muke,

više puta pružio si meni odraz svoga lica,

nove stope koje kroče

gdje ne stižu moje otvorene ruke

nebeskih se načekati ptica.

 

Isuse moj, moj Svećeniče,

više puta slušala sam Tvoje uskrsnuće,

više puta rodio si meni blaga

koje mi zbog Tvoje riječi niče,

što ga daju Tvoje ruke umiruće,

što ga nude bića draga.

 

Isuse moj, moj Kralju,

više puta iskala sam Tvoje kraljevstvo,

više puta dao si mi majku

koja vodi mene Tvojem raju,

koja moli za me Tvoje carevstvo

da u njemu živim bajku.

 

Moj Isuse, moj Prijatelju,

opet slatka kruha molim sada,

sada daj mi mir Tvoj pravi.

Nemam od tog veću želju,

nema od te veća nada;

moje grijehe zaboravi.

 

Moj Isuse, Tijelo moje,

više puta sam Te blagovala,

više puta dijelili smo Tvoje krvi,

rumene nas prsi poje;

više puta sam se zatrovala

strahom koji svu me mrvi

 

da me opet svu okrijepiš,

da me opet k sebi vratiš,

da osjetim Tvoje gorke okuse;

da me krvlju svu oblijepiš,

da zbog mene opet nevin patiš,

Gospodine moj, moj Isuse. 24.02.2015. 07:2

Ribarska ljubav

Rekla mi je da je Ljubav njeno ime
i da sretna živi širokome srcu pokraj rijeke,
ribaru od zaljeva kojemu su žarke bile zime,
ljeta hladovita, duša skromna, ruke meke.

Jedne noći otišla je snena u visine,
a njemu se nikad nije našlo traga.
Puteve te Ljubavi zaustavi Nebo, stazu joj prekine
da je šalje tamo gdje mu stanovala draga.

Još je rekla da je iscrpljena, tužna
što sad nije sa Nebesima se spojila,
da je staza postala joj grbava i ružna,
a još nije otkrila ni ono što je dvojila,

da ju draga duša neće lijepo ugostiti.
Ljubav nije znala da je vjesnica
i da mora pokraj mene puno postiti
kako postala bi tanka kao krijesnica,

ali ja sam znala kamo Bog je šalje;
ona u mom srcu buktila je poput tinja
što ga mora nositi još puno dalje,
tamo gdje se slavi život i gdje mi je svetinja.
‎19. ‎kolovoza ‎2018. 19:25:14

Dragulji od vjetra

Svjetlo dođe mi u srce, u moj svijet,

Djevica me osmijehom dočeka,

toplinom i ljepotom, sjajem.

Kako bijaše mi tada nizak let,

gotovo da odnijela me rijeka,

nisam znala da li išta dajem.

Nisam znala sve dubine blata

od kojeg sam načinjena davno;

nisam više nosila ni snagu,

niti vjeru, niti prstenje od zlata.

Propadanje bijaše mi jednostavno

kao da napuštam si dolinu blagu

kojom sam se dičila oduvijek.

I dan, danas pustinja mi dom,

vezala me bodljikavim zrncima

pijeska koji jamči dobar vijek

i sigurnost pravog puta ili slom

koji popraćen je anđeoskim trncima.

Tad pojavila se ona,

divna Gospa, vladarica Kristovoga tijela,

da mi se nasmiješi, da me čitavu zagrije.

U tišini kao da sam čula zvona,

oko mene nastala je ekumena cijela

sviju svetih koje znala sam i prije.

Konjanik mi poslije u zenitu stigne

s lađama od svjetlosnih niti,

zapečati sunce na njihova jedra

koja svetom riječi visoko podigne

sve do neba, kao sliku moje biti

koju spremio je u nebeska njedra.

Sada znam da svi su pored mene,

mada pustinjske mi lađe rijetko plove

jer su bremenite sakrivenim svjetlom

koje vodi ih kroz tjesnace i sjene.

Tijelo Kristovo me neprekidno zove,

pješčana mi zrnca dolaze sa svakim vjetrom,

a ja od njih gradim freske

da mi slika duše bude bolja,

da je nalik Sinu Božjem, Kristu.

Možda tako nađem odaje nebeske.

To je moja želja i slobodna volja

jer još uvijek plamtim za tu Djevu čistu.

03.02.2020. 01:34

Essentium

Ono što mi prvo pada na pamet

malo poslije nakon Podizanja,

to je preveliki psihološki namet

napornoga uzburkana nizanja

šokova i strašnih uspomena

jer ja tražim nešto sasvim drugo.

Istovremeno mi bukti vatra usporena

koja nikada ne plamti dugo

nego samo izgori prenaglo.

Pustinja se pretvara u travnjake,

čak bi se i zviježđe saglo

kako bi povuklo svoje žarnjake,

a ja ipak jošte ne znam svoga puta.

Najljepše je o tome ni ne brinuti,

ali zamamna je svaka mrva ljuta

koju ne mogu sad odrinuti

jer sam uvijek dužna po savjesti.

Tome nikad nema konca,

vatra užiže se ranom svijesti

kad se riješiš puna lonca.

Iz te Obećane zemlje stalno padam,

ona dočeka me kao krilo majke

radi kojeg ja se budim i ponadam

da će završiti silne hajke,

ali ne!

Stoga zamahom se čak pridignem,

palim sve

pa do meke trave čak pristignem,

zvijeri uče me u poniznosti.

Ne mogu biti drugačija.

Isti Duh je, iste kosti,

Tijelo isto i Krv svačija.

Sve je moje u toj adoraciji

Presvetome Oltarskome Sakramentuumu,

ljudskom riječju: imortaciji,

a po Božju: Essentiumu.

08.12.2014. 15:54

Ruža na crnom mramoru

Premile pjesme u grudima

i mirisi tamjana u nosnicama

vode me svim onim sprudima

gdje se povodim za osicama

sluteći tu tajnu očiglednu

kojoj prišla sam i nesvjesno.

Pronašla sam ružu mednu

koja cvate sasvim izvjesno

u dnu moga kamenjara

gdje se sjaji crni mramor

što se ispod ruže stvara

da uguši svaki žamor

radi osluškivanja korala

s kojim je u rezonanci

tračak neba od opala,

priklanjajućega monstranci

iznad koje podiže se Jaganjac

na krilima raširenih dlanova

što su poletjela u moj klanac,

izravno u srce bez planova,

da mi vele: “Tu sam, evo, sada,

baš kad sve si izgubila

dok ti zalutalo oko pada

na sva bića da bi ljubila.”

Ptice moje iz obilja hrane

dolaze do mene, i bube,

bez ikakve strašne brane

da bi čule kako ljube

stare kosti, srdaca nevinih

jer su grijehe okajale,

jer im nema praha njinih

nego samo iskre male,

ali prepune života i slavlja.

Duhu Svetom sad se budim,

ptica čeka me, pozdravlja

kako slušala bi što joj nudim.

24.11.2014. 08:43

Lampaš

Kad pripalim onaj žižak pod lampašem,

odmah padam kao ognjem oduzeta,

kao kad se lentom pustinjaka ja opašem

kad me tinjajuća blagoslovi vatra speta

od sve silne molitvene navade

i od slatka društva kojemu nazočujem.

Sveti moji zagovornici uvijek rade,

a ja samo katkada im vapnje čujem.

Kako je to vatra mirna i kako je vječna,

kako je to sigurno i istinito

da ne pogiba ni kaplja rječna,

da je moćno Božje sito

iz kojega prosipa se samo blagoslovlje

prema raju kojem srce moje stremi

jer ja jasno vidim svoje rodoslovlje

kojime me jednom davno Bog opremi

samo zato da se svima nama smiluje,

da nam veli da nam sve oprašta

i da mene isto takvim žarom miluje

kakvim sve mi te opačine ispašta

zbog kojih se izgubim u paklu.

Pakao je uvijek osim sada

kada gledam plamen taj u staklu;

sada živi moja slatka nada.

01.11.2014. 12:13

Prva svjećica Adventa

Dajem se na raspolaganje,

puštam novu nadu da se krčka

kao svježi rumen plam.

Krećem sad na ladanje

gdje se pahuljica brčka

dok polako pada na moj kam.

Novi snjegovi mi zatiru sav korov,

mladi ljulj se neumitno smrzava

prije nego što će rasklijati.

Ptice kreću u svoj zimski lov,

pažnja moja grije ih i održava,

gnijezdo im se neće rasklimati.

Tako stiže iščekivanje do vrha,

skroz do one točke kad već kreće pokajanje,

prije nego što će se zabijeliti

duša, sigurna od grijeha mrka.

Anđeli mi zdušno nude poravnanje

staza prema Bogu koji će prostrijeliti

svojom strasnom nevinošću moje srce sretno.

Kao plam od prve svijeće

ono igra ravnomjerno u toplini.

Onu ružu samo gledam sjetno

kao pupoljak te vječne sreće

koja blago tinja u tišini.

30.11.2014. 06:54

Igra kristala

Možda i nije strašno biti sebi netko,

možda i nema odgovornosti u tome

koliko je uživancija koračati prijeko,

dalje od nesigurnosti zbog koje te slome

sve one egzistencijalne brige;

nije bitno za njih, važno je vrijediti,

slobodan trpjeti radosno verige

i svoju nepredvidivu stazu slijediti.

Tu nalazim kristale svojih sastojaka,

u tome da ne težim veličini

i da gledam bliže od blještavih zraka,

više prema dubinama svojim i pličini.

Istina je da prođe jedan život cijeli

dok čovjek ne sagleda što je i tko,

i koliko su mu razni vihori odnijeli,

i da je često srušio se na tlo;

istina je da su napori prekomjerni

i da se ne vidi izlaz na kraju tunela,

i da su mu gotovo svi ljudi nevjerni;

da se o njemu gorka slava pronijela

o tome kako možda pije ili vara

ili možda samo nešto naokolo glumi,

ili da se po cijele dane samo odmara

i da su njegove tamnice i podrumi;

da je pun grešaka raznih i mana

i, zapravo, nije sasvim normalan,

a ni uspjeha nema ostarjelih dana.

I nije pouzdan, i nije stalan.

Tako dođe trenutak kad nema grešaka.

Nestanu, zajedno s mnogim brigama.

Nakon duga vremena i praznih šaka,

čovjek postaje dobar u svim igrama.

05.08.2014. 20:47

Krakovi užasa

U iznenadnom naletu prehladnoga zraka

već prepoznajem znak, već dobro znam,

to ona zmija pruža po meni od svojih kraka

ne bi li me natjerala da malo zadahtam;

velim zmija jer se onim krakom s moje kičme

spustila do samih stopa, ne uspijevajući

obuhvatiti mi kao nekad moje kosti lične

pa sad plazi oko pete, pokušavajući

prikrivenu mene pronaći u tjeskobi.

Zato odat ću je, vičem iz sveg glasa,

napada me da me potpuno zarobi,

ali moja snaga za nju sad previše stasa.

Više puta ugledah je kao smrtni odraz,

ponekad se javlja u obliku zebnje ledene.

Ukočeno ljudsko tijelo njezin je odraz,

makar bilo prokrvljeno kao saće medene.

Iako je nikad nema, poznajem joj užas

jer su krakovi njeni samo uzaludni pokušaji,

puna jala i zamaha neprekidan sraz.

Mnoga duša odgovara brzo njenoj utaji

jer prodire kroz kosti svom svojom slaboćom;

dolazi kad čovjek drijema u blagostanju.

Hrani se sakrivenom ljudskom sramotom,

a poslije nje na duši gadni ožiljci ostanu

ako čovjek ima sreće pa joj ne popusti.

Nadati se treba, žive vode Boga piti,

a ne žeđati moći, njezin otrov gusti

jer zbog oholosti uvijek može te zadobiti.

Njezino je ljudsko ime smrt, a po Bogu nije

i nestaje kad ju duša neka uspije raskrinkati,

ne znam kako jer još uvijek krvi moje pije,

sikće, plazi, riče i ne prestaje me zvati.

29.07.2014. 02:41

Nebo u dvorištima

Čekam vjetar da ojača,

onu strašnu prolazeću oluju

što se javlja kao oštrica mača

i prekida ovu blagu struju

šuškanja i koprcanja limenki,

lupkanja po krovovima, dvorištima

gdje se lome crijepovi neki

i gdje mačke lijeno šeću lovištima.

Kiša će prokapati,

razbit će se neka stakla

i streha moja će proškrapati

jer ju gnijezda već su smakla.

Potkrovlje je moje stvoreno

za takve prirodne katastrofice,

za promatranje je otvoreno

i za moje žedne strofice.

Lijene krošnje svojim povijanjem

vjetrove primamljivo izazivaju

da se drznu naletjeti svojim vijanjem

i već oblaci se dvorištima odazivaju.

21.07.2014. 10:28

Nevidljivi grad

Ne znam zašto ne bih izbjegavala

sve one sile koje režu moje niti.

Zašto ne bi nit se moja prosijavala

kad te sile često teže dušu skriti,

ne znam zašto, da li grijeh to goni

neostvarene duše, pune silna jada,

ili sama sila se od krutosti slomi.

Znam da neću stići u centar grada,

ali to uopće nije prepreka

za moje niti da se ovako rasplamsavaju

kao platna na vjetru meka,

kao da se sunčanim zrakama pridodavaju

i nisu ni malo lepršave,

i nisu niti malo brutalne,

tanke su i mršave,

a poneke su stalne.

Zašto ne bih svoj grad izgradila,

svoje trake i ulice glavne i sporedne,

zašto ne bih se još pomladila

pa sređivala si one koje još su neuredne,

zar mi nije vjera bar toliko jaka

da se nadam naći mnoga ploda

kao što je plodna svaka,

i najmanja njiva koja ima roda.

Kad već postoje te niti među silama,

kad već sile napadaju na njih,

kad se od njih svjetlo sunca slama,

to je možda neki dragocjeni stih.

Te niti možda mogu postati vidljive,

sigurno iz mene ne izlaze.

One postoje kao da su malo stidljive,

kao da baš mene traže.

Ne bi valjalo naći neku nit mrtvom,

proglasiti za to one sile krivim,.

a nikako ne želim pasti žrtvom

samo zato što zbog svojih niti živim.

04.07.2014. 10:09

Znatiželja

Prošle noći bila sam u tvome dvoru,

krasnu ružu ja sam ostavila

na kamenju što nosi nedirnutu koru

od vremena i bajnih vila

s kojima sam bila u dosluhu

na kratko, samo radi dojma.

One pjevale su tvojem uhu,

o čemu, ja nemam pojma.

Vile sve će nestati, otići,

a taj cvijet ti neće uvenuti.

Sve ću prepreke obići,

samo neću srce ostaviti

jer u njemu ljubav već se dala

one zemlje gdje je ruža nikla

koja jutrima je uvijek cvala

i na klimu je navikla

koja se ne mijenja stoljetima.

Takvu ružu ne stižu ni vile,

ni penjači po goletima

jer dubine su je iznjedrile.

Ma koliko tražio, nećeš naći

ono mjesto gdje je postala

jer je ruža jedna ravna smaći

onaj kamen gdje je je ostala

ako samo ju dodirneš.

Nije izmišljotina, nije magična

kada u nju kradom virneš,

ali ima svojstva tragična

koja suprotna su tvojoj želji.

Ako možeš, ostavi je, samo prođi.

Odoliš li znatiželji,

samo tiho k meni dođi.

25.06.2014. 16:13

Kerubin

Sada upravo i neću prozboriti

bilo što suvislo i konkretno.

Nadahnuto misao će romoriti,

plaho ću obići vrtlje cvjetno

jer će izići mi iz dubina

tanana mi čežnja žarka

da podsjetim kerubina

da je moja stigla barka

među visoke tjesnace

koji moju dušu deru,

gdje se valovi zabace

povrh stihlja što ga beru

neznatne mi duha strune.

Ja još ne znam kako

riješiti se teške krune,

ali upravljam polako.

Moram znati kad pretjerujem,

kada prolijeće mi gore orao,

kada na sebe ne djelujem

samo stoga što bi morao

pasti bolji stih mi ili rima.

Odbjegla sam od obale,

a tu, na brzaku, anđela ima

koji mene hladnu pale

i nemam drugoga izlaza

nego čeznuti za kapljicama

od čijih se slanih odraza

usne moje čine patnicama.

Zapalio se oganj mali,

naokolo bludim nekažnjeno,

niti ne znam što mi fali,

da li nadahnuće okašnjeno

ili barka nova od papira.

Smijem li ili možda moram?

Hrabro idem iz okvira

da si vječnost još uzoram.

06.06.2014. 21:14

Podne u vinogradu

U pet ujutro bol ga je prostrijelila

pa je pokušao zaplakati.

Zatim su ga bacili u smeće.

Oko sedam sati Milost je udijelila

te ga mater k sebi vrati,

čekalo ga bratsko vijeće.

Oko osam tuklo ga je bratski,

otac nestade na grub način.

Onda su ga naučili seks.

Poslije devet već je znao tematski

što je život ako se ne svlači.

U deset je popio na eks.

Još je bilo prije podne

kad ga socijala zapade,

školu znao nije.

Pitali ga za sve srodne,

optužili ga da sve krade

i još uvijek brije.

Ne pitaj ga gdje je bio do sada

ako se pojavi poslije podne

i sav posao odradi

oko tvoga vinograda.

Zlato moje, moje trsi rodne,

on za tebe kadi

i nije mu sasvim jasno

zašto nitko njega ne prepozna.

A ti, gdje si bio jutros

kad je cvalo cvijeće krasno

ispod grožđa lozna?

Tko je puta tebi utro?

2014-01-23 22:35

Zatvorena školjka

Jednog ću se dana sretna nacrtati

kao zlatna školjka, svakom zatvorena

da bih svakog pustila nasukati

brodove na spruđa oborena,

na planine sve mrke

koje sada padaju na mene.

One svaka prazne moje srke,

uzdahe mi što ih plijene.

Neću nositi ni biserja,

niti podložiti modre vale;

samo ću potražiti si zerja

što su moje muke dale.

Više neću gladovati, žeđati;

neće biti vihora sa strane.

Sve će mog života se poredati,

ja ću slaviti si skromne dane.

Svaka prijeđena mi stopa

bit će jedan obrok;

sve što sada moju dušu kopa

ima kratak rok.

Čak i sunce će mi zasjati,

grijati me kao svoje dijete;

ja ću svoje lice prati

na sprudima što sada prijete.

Tada znat ću da je moje doba,

da su snovi se ostvarili

i da sve je bilo samo proba

da bi anđeli mi sve podarili.

29.01.2015. 21:55

Čovjek koji me traži

Želim pronaći čovjeka, zabuna.

Čovjeka se ne traži, samo možda u svojim djelima.

Nakrivila se moja kruna,

ja se potpuno približih opijelima

umjesto da pustim tamo mrtve,

umjesto da svaku lijepu riječ

radi sebe uputim pred brtve

gdje će biti prolivena kao kreč;

umjesto da pripazim na sebe samu.

Zar ne vidim kako blisko si mi prišao,

doveo me k sebi kroza tamu,

da me čekaš u mom srcu kao pokisao

bez mojih strastvenih molitvi i zaziva?

Zar ne čujem kako pripovijedaš cijelo vrijeme

uvijek jednu istu molitvu bez naziva?

“Čovječe moj, uzmi mene, sadi moje sjeme,

daj provedi moju riječ u svoja djela

jer sam isto to i ja činio.

Gledaj mene, uzmi, blaguj od mog Tijela

jer ja nisam čovjeka hinio

nego bijah Onaj jedan kojega sad naokolo traže.

Mene nađi u svom srcu ili duhu

Naći tebe ovdje uvijek mi je najdraže

kako čezneš žedan prema meni, Kruhu.”

U meni se samo Tvoje molitve množe,

moja me potražnja počela izjedati.

Želim pronaći čovjeka, moj Bože,

jer me Ti nauči kako čovjek mora izgledati.

20.01.2015. 22:05

Dah s usana

Kada silazi dah s usana,

to je slično kao neki poljubac

i kad jedna osoba je sama,

to je isto kao kada svečan susretalac

stigne blizu svojih unutarnjosti

i do Najvišega Bića sviju duša;

isto kao poremećaj stvarnosti

koju rijetko netražilac kuša.

U tome dahu život se nalazi,

u tome prestvarnome odavanju

jedna duša k drugoj odlazi

bez obzira na kojem su odstojanju.

Dobro znam kome dah namjenjujem

i koliko ću snage mu dopustiti.

Rijetko kada naglo ga zamjenjujem

s onime što nastojim izustiti

jer kada dah u službu riječi stiže,

mora biti dobro odmjeren,

moram znati da li srce mu je bliže

ili riječ, ili snaga vjere.

Svakako je najbolje dah primiriti,

predati ga uvijek Bogu na raspolaganje

jer tek tada može riječ se zadiviti

i među njima nastaje savršeno slaganje.

Kada silazi miran dah s usana,

riječ je uvijek sa srcem u skladu

i tad jedna duša nije sama;

mnogi tada njena daha kradu.

05.07.2014. 09:43

Jutarnja zvijezda

Gospodine, Ti si svima ispunjenje

koje svakoj duši jedino nedostaje,

Bože dragi i Gospodstvo, Gospodaru Divni

koji svima nosi sjedinjenje!

Ime daješ po kojemu duša postaje,

po kojem su jedno svi, oni blagi, oni kivni.

Svjetiljka si vjernom i prokletstvo srditoga,

meni duša, moje ime i osobnost

iz koje dozivam sva Tvoja imena.

Znam Ti Ime kad Te zovem „Milosrđe Boga moga”

ili kad mi daješ svu sposobnost

da Ti gledam u ljepotu kraljevskih ramena

na koja si uprtio čovječanstvo,

što ga nađe prašinom i čađom,

da ga spasiš po volji slobode.

Smrtnica sam kao ništavno prostranstvo

što ga zovem svojom lađom

i kraj mene mnogi bezimeni brode.

Dao si mi sebe, svoja svojstva!

Kako da ne poznajem Te, Biti mog čeznuća,

kako da ne hvalim svjetlo Slavna

koji savršen je u jedinstvu Trojstva?

Kako da Te zove duša umiruća,

kako da Te zove neka duša davna?

Moje Svjetlo noći i mrkline, novi Dane moj,

blagi Teretu mi lađe, Lađo moja, moj životni Plove!

Ovo srce nema dosta molitvi i zaziva!

Samo u dubinama Ti poznajem što mir je Tvoj,

Ribaru Ti, Kriste, što Ga ljudi traže i po zemlji love,

ali puno više nego nas ima Tvojih naziva.

17.07.2021. 14:57

Pod vedrim nebom

Beskućništvo naše moderno je ovih dana
u mom gradu koji se obojio u sveč
jer se čeka Mlado Sunce otvorena stana
koje siđe s neba kao Božja Riječ.

Razodjenulo se društvo i prirodu pravu,
ogoljela glad i neimaština u gradovima;
nema se gdje počinuti, nasloniti glavu,
usponi se događaju u najžešćim padovima.

Isusa se slavi na bjelosvjetskim smetlištima,
daleko od neprobojnih i sterilnih kupola
gdje se proizvodi za razmažene umjetna klima
i gdje smrti nema, niti siromaštva, niti spola.

Otpisano mnoštvo na svježem je zraku
gdje sve bolesno istruli od kisika,
napaja se izvorima u sveopćemu mraku;
otpadništvo hvali Boga za malo dušika.  

Raduju se narodi, sastavljeni skupa,
i molitva se sjaji na dječjim usnama,
a za dijeljenje je dovoljna i klupa;
nebesko  je Svjetlo neprekidno s nama.
‎nedjelja, ‎22. ‎listopada ‎2017. 23:19:32

SATI MUKE GOSPODNJE

Kristov sud

Pogleda se Tvoga, Kriste, stidim

jer to mojoj grešnosti i priliči

da se kakvu grijehu nikad ne dam,

da od Tvog pogleda ne obnevidim

već da pokajem se kako doliči,

da se samo Tvojoj ljubavi ja predam,

da se Mukom Tvojom često ganem

i da Tvojoj svetosti ja progovorim,

ili zato da se sjetim životnoga svjetla,

ili zato da bez toga sjeta ja nestanem;

da se sama sa sobom ja dogovorim

kao zametnuta kći Ti sluge Tvoga, Petra

jer me gledaš kao da sam izgubljena,

kao da sam dužna dok Te duša moja gubi,

oviseća o Tvom skrletnome skutu,

a toliko često puta izljubljena

kao zemlja crna, kao kamen grubi

što Te dočekao na Tvom Križnom putu,

tako vezanoga, proslavljena, sveta

kakvoga Te vidim dok u mene sjajiš,

s kapljam' krvi što Ti ispod krune lije

što je načiniše ruke ova svijeta

i dok najveće mi tajne svoje tajiš

zato što mi duša razapeta nije.

U Tvom naručju Ti palica, Tvoja vlast,

Pastiru sviju stvorova što ječe,

milosrdna vlast nad svima nama,

drven štap što dijeli pokoru il' čast,

a u mome srcu jošte prazne riječi zveče

iako sam davno započela s pokorama.

14. ožujka 2019. 17:38:26

Gostoljubivi Domaćin

Znaš li da je Isus dobri, prepun milosrđa

Onaj strašni kada pravednosti traži;

da Mu ne dopire uzvik, niti vapaj srđa

kada psuješ i kad mnoga duša ti omrazi?

On je Kralj što sudi svojim pravorijekom,

ne može mu umaći ni besmrtnik,

ali ipak umre vječnošću i svojim vijekom

da bi svaka šuša mogla biti pravednik.

To je Svetac koji umiva ti noge,

to je Bog o kojem nit' ne sanjaš,

koji pere, čisti čak sve druge boge

što im predaješ se ili klanjaš.

Da li kada slijedio si Božje riječi,

da li kada slušao si Krista glas?

Da li vidio si kako Bog te liječi,

da li molio si ikad Njegov spas?

Znaš li da je ljudska duša čista

kada Isus dođe, sagiba se pa te pere;

znaš li da ti duša poslije toga nije ista,

da je nova i da stiže u nebeske sfere?

Uzalud ti čaranja i horoskopi,

prognoze i predviđanja iz jame;

uzalud ti jaki instrumenti, teleskopi

kad odozdo vidiš samo tragove od tame.

To je oporuka što je Bog ti ostavio

i svim ljudima sa zemlje crne, ratoborne;

njome Krist je tebe ozdravio,

mada sve su duše uvijek mrtve, nepokorne.

To je za te krst i vječni život, porođenje

kojega ti Krist u svojoj smrti daje

da oživiš, da ne umreš kao prljavo stvorenje,

da uskrsne tvoje srce što se nikada ne kaje.

14. ožujka 2019. 18:58:27

Anđeo s neba

Anđela Ti tražim Tvoga

najvećega, među serafima

gdje Te, usrdna, pohodi

da utješi svoga jedinoga Boga

koji dade bijela lica lepravima,

vlastita si čela krvava porodi;

koji dade kruha svima nemoćnima

a malaksalošću se oplijeni;

legije svih zloduha potjera

koji kinjiše se prizorima noćnima,

a sam sebe za đavla zamijeni;

trgovce pred svetinjom rastjera.

Sići na tu zemlju palu,

među sve strahote, mnoge zloće

može samo Jedan Jedini

koji će za kaplju malu

dragocjene Krvi što je vrazi hoće

pretvoriti se u pak'o silni.

Anđela Ti zovem da ga hvalim,

da me uči porukama

sve do kraja vremena,

da me nosi u časima palim,

da me drži na rukama,

da mi skida bremena;

da Ti šapne o ljubavi mojoj,

i o molitvama što se dižu,

i o srcu razderanu

što ga dadoh majci Tvojoj;

i o zlodusima koji gmižu

jer si zadobio smrtnu Ranu

kojom spasio si, Kriste, nas.

Anđela Ti zovem da Te hvali

poput Oca kojemu si ponajveće milje,

da mi Te pozdravi u taj Čas

jer su Tvoja krv i znoj mi dali

život, ljubav i slobode izobilje.

14. ožujka 2019. 20:50:32

Isus u tamnici

Bijaše to noć k'o neke druge

što su pohodile Tebe, noći crne,

sve u Tebi i u Tvojim djelima

kada proživljavao si razne poruge

i kad zurio je u Te zloduh što nagrne

uvijek kada molitelji posustanu tijelima,

kad ih svaki korak tuče,

kad ih svaka pomisao goni

da podignu na se ruku;

kad ih duša jedva vuče,

kad im svaka riječ zazvoni,

kad ne vidi nitko njinu muku.

Jedna noć u noćima tjeskobe

Tvoje čiste duše što bi svijetlila u tami

kada barem ne bi bili tako slijepi

svi ti mučitelji koji Te zarobe,

koji sad su jači nego kad su sami

i taj zloduh što se za Tebe zalijepi

neće dugo poslije znati Tvoje ponore

i ta posrtanja kad se gubi razum,

kada plešu naokolo iskre udaraca

smiješnih tužbi kojima su vijećali do zore

Tvoji tužitelji mnogi, Tvoj zemaljski fatum,

smrtonosni njima Sud što već Kalvarijom gaca;

jedna kratka noć kao kratak čas,

vrijeme Tvoje molitve za sve te duše

oko Tebe, jedinoga što u svjetlu biva.

Baciše Te, Boga, u taj mračni kras

gdje u okovima blagoslivljaš one što Te ruše

da im dadneš milosrđa, svjetla živa.

16. ožujka 2019. 06:50:48

Kazna

Sada nema Boga, kao što si htio,

čovječe u mraku, slijepi putniče;

nitko te ne pita što si činio i gdje si bio,

smrti svoje vlastite, ti, uzniče,

nema tebi već ograničenja.

Sada možeš pjevati, zaplesati i zaigrati,

možeš bacati se povrh stijenja,

možeš pustit' srcu da se zainati,

nemaš straha. Nemaš ni kulture,

divljaš poput opijene zvijeri,

to je sve što nose životne ti ure.

Prašina se tvoja mjeri.

Žena, Majka, Kraljica Ga krili,

nebeska je pustoš mračna poput groba

u kojemu zemlja siva, suha cvili.

Duh se zloćudnika trese poput roba

koji je sahranio si Gospodara.

Što ćeš sada, dušo pokojna i mrtva,

udisati sumpornoga grotla para

ili priznati da sam si svoja žrtva?

Tko će sada mjesto tebe ispaštati,

tko je sada tvoje ruglo i sramota,

tko će sada za te na Križ stati?

Tebe čeka, tebe sada čeka ti Golgota.

Tebi sad je sve to istrpiti

što si dao od svog srca kamena;

tebi sad je kaznu iscrpiti

sve do kraja, sve dok ima vremena.

16. ožujka 2019. 08:00:21

Razbojnik na križu

Vjerujem Ti da si Boj moj

i Gospodar si nad svim gospodstvima

što su podigla Ti križ Tvoj,

da Gospodin slave si nad svima.

Vjerujem Ti, Kriste, da si nedužan oduvijek,

da iz Tebe kraljevstvo Ti raste

kojim nudiš zločincima novi vijek

i da tamo anđeli Te neprekidno časte.

Znam da ovaj život nije pravedan i pravi

jer ja razbojnik sam protiv volje svoje

sve dok smrt se iznenada ne pojavi

kojoj ljudi zločinci se svi pribroje.

Priznajem da griješio sam na tom svijetu,

makar uvijek tražio sam golubicu bijelu,

nadao se da ću izbjeći tu sudbu kletu,

ali nosio sam samo dušu okorjelu.

Na tom Križu neki odlaze ka raju

dok se drugi sablažnjavaju i groze,

nikad se ne straše, ne pokaju,

ne znaju da život bolji biti može.

Isuse na križu, sada se odlučuje o nama,

sada milosrđe Tvoje svima sudi.

Smiluj nam se jer obuzima nas tama;

Ti si uvijek bio jači i od smrti i od ljudi,

Ti si Svetac vječni, Ti si uskrsnuće.

Vodi me sa sobom sve do svojih lijeha

jer ja nemam takve moći vruće,

nemam snage usred zločina i grijeha;

spasi mene, moju dušu Ti ponesi

kada ovaj križ i smrt me skrše

i u kraljevstvo me svoje sa sobom odnesi

kada ove muke se dovrše.

20. ožujka 2019. 04:59:49

Juda

Hoćeš li me voljeti ako Te poljubim,

hoćeš li me poslušati, učiniti čudo

ako kažem da to želim?

Svi to žele, ali ja Te, evo, snubim

i usuđujem se učiniti nešto ludo

jer sa svima ovu želju dijelim,

želju da nam budeš vođa naše pobune,

da nam se zakraljiš, najveći od svih,

i da odmazda nam bude jaka

jer smo silno željni naše vlasti potpune;

skini nama jaram okova nam tih

da nam prestane ta mučna tlaka.

Evo, ja Te ljubim, ja Te provociram,

Tvoju moć i Tvoju čudesnu snagu;

sa mnom su vojnici mnogi

kojima ja poljupcem diktiram.

Ti si osloboditelj koji će nam skinut' ljagu,

protiv Tebe nemoćni su drugi bogi.

Možda sad izgleda kao da Te izdajem,

noć je pala, moje vrijeme slatko,

moja tajna i moj savršeni plan.

Iako Te dobro još ne poznajem,

znam te želje koje ima svatko:

da nam staviš vlast i moć na dlan.

Ja Te ljubim, al' u snove ne vjerujem,

svi se moji prijatelji slažu sa mnom;

ne mogu pogriješiti ja s tom idejom

pa Te, Isuse, ja pomno nasljedujem

i dolazim k Tebi u tom vrtu tamnom

da Ti otkrijem se jasnim djelom,

poljubac je moj taj znak za nas.

Ponizno se predaješ vojnicima u ruke,

vode Te pred sudove svih otpadnika

s kojima sam planirao opći spas.

Počeli su sati Tvoje slavne Muke,

a Ti nemaš gotovo ni jednog supatnika.

Noć je moje vrijeme, vrijeme zla

u kojem ja propadam, a sitna plaća;

padaju i oni što se meni nadaju.

Sad me čeka samo drvo vješanja,

od izdaje propada tko se mene laća;

moji srebrnjaci na to tlo poda mnom padaju.

20. ožujka 2019. 06:41:49

Ženama Jeruzalema

Zašto plačeš ponad mene,

ja sam Bog tvoj

koji predaje se svim životom.

Križ moj služi da tvoj život ne uvene,

da za tebe bijem boj

što si začeo ga ti sa svom grehotom.

To što ti oplakuješ,

to je zloća

budućih i prošlih pokoljenja.

To su sve grehote što ih snuješ

da ti bližnji onemoća,

to su želja tvojih ostvarenja.

Žali duše što će reći

da sam izgubio bitku

kad ispustim ja svoj dah.

Žali djecu što će ipak prijeći

onu rijeku zla i granicu plitku

koja od njih čini samo prah

jer mi neće lako vjerovati.

Ja sam Život, Uskrsnuće,

Stvoritelj sam čovjekove duše

koja neće riječi moje slijedovati,

niti moje težnje vruće.

Poda mnom se te grehote ruše.

Ne požali moga truda

jer ću Križem sve otkupiti

da ni noći biti neće.

Neće nikad više biti bluda

jer ću ljude sve okupiti

kao prijatelje ponajveće.

21. ožujka 2019. 06:59:00

Pilatu

Ja sam došao svjedočiti,

bacila me Ljubav u to more laži,

bacila me Pravda smrti se suočiti.

Otac moj nebeski zadovoljštinu sad traži.

Ti si slaba duša s oružjem strašnim

kojim neprekidno zveckaš, sav od straha.

Misliš da si bog s rukama časnim,

ali tvoje carstvo spomenik je kraha,

ti čak ne znaš načiniti onaj sag

po kojemu sada tvoje stope hode.

Za tebe postoji samo to što nudi vrag:

pusti snovi o uživanju slobode.

Tko slobode nema, o slobodi sanja,

uništiti želi svakog stvora,

porobiti ljude slavodobitnošću znanja.

Istina za tebe nema odgovora.

Znaš da ništa ne znaš, ne možeš ni znati

jer ne ljubiš, osvajaču svijeta.

Nikada ti nećeš ispod Križa stati

jer ti nije jasna Žrtva sveta.

21. ožujka 2019. 07:05:06

Marija na Isusovom putu

Čitav život jedan, cijeli ovaj svijet

u tvom srcu sada beznadežno jeca

zbog Emanuela kojeg osuđuju mrijet'.

Sin tvoj ispred tebe malaksalo kleca.

Bog tvoj, ti, sinajska vjenčana kćeri,

što ti dao je blaženstvo proročansko

da u svojoj pradjedovskoj vjeri

najljepše iskusiš ljudsko djevičanstvo,

donosi ti sada onaj šimunovski čas

što ga u sebi si tiho prebirala,

koji morao je doći svima kao spas,

a ti nikad mu se nisi opirala;

mač je boli ti u duši poput glavnje,

poput neizrecivoga krajnjeg doba

kad se događa i sud, i opće sravnje

svega, i rođenja, i života, i mrtvoga groba;

ali ti si vjerovala, kao u početku,

u beskrajno more radosti i suza;

sve si znala u Božjem svršetku:

da ćeš i ti djelovati u raskidanju svih uza.

23. ožujka 2019. 09:12:11

Isus pada pod križem

Prilaziš mi u obličju ljudskom,

sasvim kao ja, kao netko moj.

Zavjet naš nije u registru sudskom

i mi nismo neki određeni broj;

bezbrojna su naša poklecanja,

i za Boga Oca, i za ljude, i za Duha

kao što su mnoga drvu reckanja:

kada god mi blagujemo Kruha,

kada god se sve poklope naše riječi,

kada svjetlost sva rastjera neki mrak.

Moj Te pogled nikada ne spriječi,

moja suza nikad ne obuzme zrak,

ona pada nekamo u Tvoje visine.

Ti ne plačeš, nemaš vremena za to

sve dok ova zemlja mi ne mine.

Ti si nadvladao nju, Ti si pobijedio zlo,

samim time što si ljubio božanski,

a ne nekim oružjem il' moći.

Sam se prevario zmaj poganski,

nije znao da će skončat' prije noći.

Kažu tri puta si poljubio kamenje,

ponavljaju padove Ti radi njina značaja

jer je kamen srca ljudskog znamenje;

dokazivao si stvarnost svoga odražaja,

da si Čovjek sav, u punom značenju.

Ti si stvorio tu sliku svoga žića,

ostavio trag božanstva na tom stijenju,

sliku Križa kao svoga sveta Lica.

Kad Te trebam, kad Te želim, kada žudim,

tad utipkam Križ Tvoj u memoriju

pa Te imam, pa Te ljubim i uvijek se čudim

jer mi ne činimo ceremoniju.

Ta, i ja sam čovjek od krvi i mesa,

slična Tebi kao što Ti moj si Pralik

kada klecaš pod tim udarcima bijesa;

kada padnem, ja tom kamenju sam nalik.

23. ožujka 2019. 21:10:36