Riječ i Duh

Shvatljivo je što učitelji mudrosti potiču na valjanu uporabu riječi i osuđuju propuste.

U ljudskoj riječi biblijski svijet ne gleda samo prazan zvuk, puko sredstvo ljudskog saobraćanja: riječ je izraz osobe, dionik je njezina dinamizma, u njoj ima neka djelotvornost. Odatle njezina važnost u životu: već prema tome kakva je, riječ za onoga koji je izgovara sadrži čast i smutnju (Sir 5,13); smrt i život u njezinoj su vlasti (Izr 18,21). Ona je za prosuđivanje vrijednosti čovjeka kao probni kamen koji omogućuje da se ta vrijednost iskuša (Sir 27,4-7). 

Riječ Božja je prije svega iskustvena činjenica: Bog izravno govori nekim povlaštenim ljudima, preko njih govori svom narodu i svim ljudima. Dok govori, Bog objavljuje i dok govori, Bog djeluje. Božja riječ nije samo razumom shvatljiva poruka upućena ljudima. Ona je dinamična stvarnost, moć što neizostavno postiže učinke što ih je Bog namislio (Jš 21,45; 23,14; 1Kr 8,56). Bog je šalje kao živa glasnika (Iz 9,7; Ps 107,20); ona 'trči' (Ps 147,5); ona se kao u letu spušta k ljudima (Zah 1,6). Bog bdije nad njom da se izvrši (Jr 1,12) i ona doista uvijek ostvaruje ono što navješćuje, bilo da su posrijedi povijesna zbivanja, kozmičke stvarnosti ili pak odredište nauma o spasenju.

Krist je subzistentna Riječ 'koja je došla u tijelu (Ivanov Prolog)'; tko vjeruje u u Riječ, tko priznaje Riječ i prima je ulazi po njoj u teologalni život Božjeg djeteta (Iv 1,12); tko odbija i ne priznaje Riječ (što je već izlazila na usta starozavjetnih proroka), ostaje u tami svijeta i samim tim je osuđen (usp. 3,17 sl). Strašna je to perspektiva s kojom se svaki čovjek mora suočiti, otvoreno ako je stavljen pred evanđelje Isusa Krista, skrovito ako božanska Riječ dopre do njega samo u nesavršenim oblicima. Riječ govori svakom čovjeku, od svakog čovjeka očekuje odgovor. A vječna sudbina tog čovjeka zavisi od njegova odgovora (Xavier Leon-Dufour i suradnici: "Rječnik biblijske teologije", str. 1099-1111).




Duh uvijek teži označiti ono što je u biću bitno i neuhvatljivo, od čega ono živi i što bez njegove volje isijava iz njega, ono po čemu je to biće ponajvećma ono što jest, a čime ono ne može gospodariti (vidi: Dufour, str. 213-228).

Božanski dah od čovjekove trome puti čini djelatno biće, dušu živu (Post 2,7). Predati duh u Božje ruke (Ps 31,6=Lk 23,46) znači u isti mah ispustiti svoj posljednji dah i vratiti Bogu svoje jedino bogatstvo: samo svoje biće.

Duh se Božji ne može odvojiti od Oca i Sina; On se objavljuje s njima u Isusu Kristu, ali ima vlastiti način objavljivanja kao što ima i vlastitu osobnost. Sin nam, u svom čovještvu koje je istovjetno našemu, u isti mah objavljuje tko je On i tko je Onaj u kojega On neprestano upire svoj pogled: Otac. Ocu i Sinu možemo ocrtati obrise, ali Duh nema lica pa čak ni imena pogodnog da izazove predodžbu ljudskog lika. U svim jezicima Njegovo je ime opća imenica; nemoguće je rukom dohvatiti Duha, On uvijek djeluje preko nekoga drugoga koga obuzima i preobražava. Njegovo djelovanje polazi iznutra, a iznutra Ga i spoznajemo: "Vi Ga poznajete jer boravi s vama (Iv 14,17)". Velika znamenja Duha, voda, oganj, zrak i vjetar, pripadaju svijetu prirode i uz njih se ne vezuju neke jasne slike; ona u prvom redu dočaravaju nabujalost prisutnosti, neodoljivo širenje, uvijek u dubini. Duh ipak nije ni više, ni manje tajnovit od Oca i Sina; ali On nas silovitije podsjeća na to da nam je Bog Tajna, On nam ne da zaboraviti da je "Bog Duh (Iv 4,24)" i da je "Gospodin Duh (2 Kor 3,17)".




Duh i riječ Božja neprestano djeluju zajednički. To što Mesija može opsluživati riječ Zakona, kojega je Bog dao Mojsiju, i ostvariti pravdu, to biva zato što ima Duha; ako prorok može svjedočiti Riječ, to je zato što ga je obuzeo Duh; ako Sluga može donijeti narodima riječ spasa, to je stoga što je Duh počinuo na Njemu; ako Izrael jednog dana bude kadar u svom srcu prionuti toj riječi, bit će to samo u Duhu. Te dvije neodvojive sile ipak imaju svaka svojih posebnih crta:
Riječ prodire izvana kao što mač otvara tjelesa; Duh struji i ulazi neosjetno.
Riječ se dade čuti i spoznati; Duh ostaje nevidljiv.
Riječ je objavljenje; Duh je nutarnja preobrazba.
Riječ se podiže, uspravna i postojana; Duh ponire, širi se, preplavljuje.

Riječ Božja, koja je postala tjelom djelovanjem Duha, ništa ne čini bez Duha, a kruna njezina djelovanja jest darivanje Duha Svetoga (Dufour, str. 220).
‎srijeda, ‎10. ‎siječnja ‎2018. 05:36:41