Zazvah te imenom

Svjetlo vjere

Vjera je Božji dar. Vjera je naša odluka. Vjera je kraljevstvo nebesko.  Vjera je bogoslovna krepost, pokraj nade i ljubavi; ona nam otvara put u  osnovne ljudske vrline, četiri kardinalne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Vjera je štovanje i klanjanje, odavanje hvale i slave Jednome Bogu. Vjerovati u Jednoga i jedinog Boga znači biti pripadnik jednobožačke religije, za razliku od mnogoboštva gdje je plodno tlo za ponore praznovjerja; vjerovati u postojanje jednoga Apsoluta znači prilaziti istinskom otajstvu Boga koji je Duh, nepropadljiv.  


"Vjera je čin razuma koji, na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini."
(vidi: Katekizam Katoličke Crkve, br 155, str. 54
vidi: Toma Akvinski, 'Summa theologiae' II-II, 2,9
usp. I. vatikanski sabor: DS, 3010)


Vjera je utjelovljenje Isusa Krista u našu dušu i pretvaranje našega duha u božanski duh. Vjera je vidljiva na nama, ona poprima naše obličje, naše izraze i izražaje i u našem tijelu govori našim jezikom, radi i moli našim rukama, hoda našim stopama. Vjera je Isus u našoj najdubljoj intimi, jednako kao i u gledanju na ljepote svega stvorenoga.

Vjera dolazi postepeno ili iznenada. Ona je kultiviranje od prirodnoga u natprirodno, od divljega u pitomo, od naravnog i neukoga stvora u istinsku i dostojanstvenu ljudsku osobu. Sva ljudska bića, kao i sva stvorenja, imaju svoje porive i nagone, ali samo čovjek nosi u sebi klicu duha, sjeme duhovnosti gdje se vjera može utjeloviti i razvijati.

Vjera traži obrat, obraćenje čovjeka, pretvaranje poriva u slobodno odlučivanje, preokret nasilja u mir, promjenu stava iz bijega u suočavanje; ona znači spoznaju stvarnosti, razumijevanje sebe i drugih, upotrebu intelektualnih kapaciteta; vjera je i osjetilo i osjećaj, intuicija i zdrav razum, duhovnost i duševnost.



Poziv na obraćenje

Na poticaj Boga čovjek doživljava želju da bude dobar i da mu sve lijepo uspijeva. Time se otvara dvostruki vid i dvostruki sluh kod čovjeka te on može u bilo kojem i bilo kakvom trenutku čuti i doživjeti poziv na vjeru, na dobrotu, na pravednost. Tada čovjek spoznaje da je sam sebi dokaz za postojanje savršenstva jer prepoznaje u sebi klicu i nagovještaj toga savršenstva u obliku želje, čežnje i općenitoga poimanja. Često se dogodi da nečije oproštenje ili uslužnost, dobrota ili ljubav pokrenu otvaranje čovjeka za što veće dobro. Tako Bog zazove čovjeka imenom kojega samo Bog zna i taj određeni čovjek doživljava u sebi odaziv na to ime, odgovor na Božji poziv. To se može dogoditi odjednom ili u nekoliko sve jačih navrata. Tada se već događa početak obraćenja.
Božji poziv je neodoljiv, ali ipak veoma diskretan pa čovjek lako zavara sam sebe prečesto puta jer pomišlja da mu se samo pričinjavaju neka ispunjenja ideala ili slično. Često poziv na vjeru i obraćenje dolazi kao tanana slutnja koju se može ugušivati. No, u čovjeku postoji od prije začeća njegovoga već predodređenost za postojanje, a u njoj Božji glas i poziv te se kasnije razvija u čovjeku kao ljudska savjest.

"U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca (...). Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini."
(vidi: Katekizam Katoličke Crkve, br. 1776, str. 457
vidi: II. vatikanski sabor, 'Gaudium et spes' 16)

Kad ne bismo imali savjest, čovjekova ogromna sloboda koju mu daje i pušta Bog, pretvorila bi se u neodgovorno divljanje.



Božja uslišanja

Ljubav Boga prema čovjeku je beskrajna, a ljubav čovjeka prema Bogu razvija se sve više, što je više čovjek otvoren vjeri svojoj i iskren prema sebi. U svojoj ljubavi za Boga čovjek pomalo razvija stožerne kreposti. Naročito postaje sve bolji kada doživljava Božja uslišanja.
Bog uslišava čovjekove prošnje uvijek.
Biblija nam svjedoči o mnoštvu požrtvovne odgovornosti našega Boga za sve nas koji Mu se klanjamo i kojega molimo. Kada uslišava, Bog to čini u izobilju i velikodušno te nam budi u nama neprekidno čuđenje i divljenje.
Uslišanje Božje je poput velikih krila koja se razviju kada čovjekov duh s puno vjere i ljubavi to uslišanje prima, a naročito kada prima i sve popratne nelagodnosti, neugode i trpljenje, uvijek svjestan da ga je Bog uslišio već prije nego što je sastavio svoju molbu i da je potrebit obraćenja, pokajanja i ispovijedi grijeha ako ne vidi to Božje uslišanje. ‎nedjelja, ‎7. ‎siječnja ‎2018. 07:52:56

Knjiga proroka Izaije, glava 43, redak 1b:
"Ne boj se, jer ja sam te otkupio;
imenom sam te zazvao: ti si moj!"