Tuesday, January 9, 2018

Ispunilo se vrijeme


"Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!"
(Evanđelje po Marku, glava 1, redak 15)


UTJELOVLJENJE ISUSOVO

Isus nam dolazi po Djevici Mariji, silazi nam s nebesa utjelovljenjem po Duhu Svetom od Djevice Marije koju zovemo kraljicom neba i majkom Crkve. Vjera se uprisutnjuje u meni.

Marijino majčinstvo je dragovoljno, to jasno proizlazi iz prikaza navještenja (Lk1,26-38). Pred neočekivanim pozivom što joj ga anđeo navješćuje, Marija u Lukinom izvještaju brižno nastoji shvatiti Božji zov. Anđeo joj otkriva da će djevičanski začeti. Kad je do kraja prosvijetljena, Marija prihvaća; ona je službenica Gospodnja poput Abrahama, Mojsija i proroka; njezino je služenje sloboda kao i njihovo, samo još u većoj mjeri (Dufour, str. 518).

Kad je rodila Isusa, Marijina zadaća, kao i zadaća svake matere, tek počinje: ona mora Isusa odgajati. Zajedno s Josipom, koji je dionik njezinih odgovornosti, nosi dijete u Hram da ga prikaže Gospodinu, da izrazi ono predanje za koje još nije sposobna njegova ljudska svijest. U Isusovo ime Marija prima od Šimuna navještaj Isusova poslanja (Lk 2, 29-32.34 sl). Ona je za Isusa odgojiteljica, svjesna svog autoriteta (Lk 2,48), a Isus joj bio poslušan, kao i Josipu (Lk 2, 51) - vidi: Dufour, str. 518.

Mesijina majka. Već praevanđelje navješćuje da je Marija majka, Žena čije će potomstvo satrti glavu zmiji (Post 3,15). Kasnije, u izvještajima u kojima vidimo kako Bog pobjeđuje neplodnost pretvarajući je u plodnost, žene koje praocima rađaju potomstvo daleki su pralik Djevice-majke. Taj pojam djevičanstva natuknut je u proročanstvima o Emanuelu (Iz 7,14) i o Onoj koja ima roditi (Mih 5,2); svakako evanđelisti su posvjedočili da se to proročanstvo ispunilo u Isusu Kristu (Mt 1,23; Lk 1,35 sl), vidi: Dufour, str.525.

Zaruke između Boga i Njegova naroda.  Tako je Preteča nastupao kao baštinik proročke predaje o zarukama između Boga i Njegova naroda, koja je također priprema na kršćansko djevičanstvo. Proroci doista više puta nazivaju osvojeni kraj imenom djevice (Iz 23,12; 47,1; Jr 46,11), naročito Izrael (Am 5,2; Iz 37,22; Jr 14,17;  Tuž 1,15; 2.13), a to zato da bi požalili gubitak njegova teritorijalnog integriteta; ali kad narod oskvrnjuje Savez, Jeremija ga također oslovljava kao 'djevicu Izraelovu (Jr 18,13)' da ga potsjeti kakva je trebala biti njegova vjernost. Stoga se isti naslov raća u kontekstu obnove kad se između Boga i Njegova naroda opet uspostavlja odnos ljubavi i vjernosti (Jr 31,4.21) Za Izaiju (Iz 62,5) je ženidba mladog čovjeka s djevicom znamenje mesijanskih zaruka između Boga i Izraela. Gospodin je svojim isključivim zahtjevima pripremao vjerne da Mu pridrže svu svoju ljubav (Dufour, str.202).
"Kao što se mladić ženi djevicom,
tvoj će se graditelj tobom oženiti;
i kao što se ženik raduje nevjesti,
tvoj će se Bog tebi radovati." Iz 62,5


POHOĐENJE MARIJINO

Marija odmah odlazi u pohode rodici Elizabeti te se njih dvije prepoznaju po velikoj novosti, po utjelovljenju vjere u njima kao kraljevstva nebeskoga. Moja se vjera odmah očituje u skrovitosti.

U Isusu se Bog odaziva pozivima svoga naroda. Isus naglašava spasiteljsku narav tog pohođenja i njegov univerzalan aspekt. No, iako se to pohođenje nudi svakom tijelu (puti; Lk  3,6; usp. 1 Pt 2,12), njega će primiti samo čista srca koja će ga prepoznati. (Dufour, str.882).

Prije posljednjega Isusovog pohođenja, anticipiranog u 'radosnom ulasku' Isusovu na Cvjetnicu, Kristovo se djelovanje nastavlja u Crkvi apostolskim poslanjem i poslanjem Duha. I sam Gospodin uvijek nastupa u životu Crkve (Otk 3,19) koja mora bdjeti (Mt 24,42 sl; 25,1-13) i moliti sve do onog, svima nepoznatog dana, kad će se Isus drugi put pokazati onima koji Ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje (Heb 9,28); vidi: Dufour, str. 883.


ROĐENJE ISUSOVO

Isus nam dolazi na za Njega grubi način u svijet, rođenjem u skromnosti štale i na oštroj slami jaslica, ali u velikoj vjeri i ljubavi Josipa i Marije, u velikoj počasti mudraca s istoka. Vjera u meni je krhka u odnosu na moju svjetovnu i vremenitu grubost.

"Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je (Iv 3,6). Prirodnom čovjekovom rođenju Novi zavjet suprotstavlja nadnaravno rođenje: njegovo je počelo Riječ ili Duh Božji, a ostvaruje se po vjeri i krštenju.

Bog je rodio svoj narod kad ga je izveo iz Egipta (Pnz 32,6.18 sl), a život u pustinji bio je kao neko rano djetinjstvo (Pnz 1,31; 32,10; Hoš 11,1-5) gdje narod dobiva Zakon. U Novom savezu Bog će urezati zakon u srce svakog čovjeka, u njegovu najprisniju nutrinu (Jr 31,31-34; Pnz 30,10-14). Duh je taj koji ima doći da obnovi čovjekovo srce (Ez 36,26 sl), a to će biti novo rođenje, izvor nečuvene radosti, one koja 'otvara krilo' Jeruzalemu, bogato ga obdarujući djecom (Iz 66, 7-14); vidi: Dufour, str. 1114.


PRIKAZANJE ISUSA U HRAMU

Za Mariju je prikazanje Isusa Bogu u Božjem hramu donositelj jednog teškog proročanstva: mač će joj probosti dušu. Moja vjera se očituje pred Bogom u Crkvi gdje saznajem da mi je slijediti Isusa.

Dvoznačnost znaka hrama. U doba kraljeva, mada ima tu bitnu ulogu u bogoštovlju Izraela, znak hrama ipak nije bez neke dvoznačnosti. Za ljude površna religioznog osjećaja ceremonije što se u njemu odvijaju sklone su da postanu prazne kretnje. Bog se upravo u  Hramu objavljuje Izaiji u prvom viđenju (Iz 6), ali Izaija, Jeremija i Ezekiel kao da se natječu u optužbama protiv površnosti bogoštovlja što se ondje obavlja ( (Iz 1,11-17; Jr 6,20; 7,9sl) pa čak i protiv navika idolopoklonstva što se u nj uvlače (Ez 8, 7-18). Najzad smatraju da će Bog napustiti to prebivalište koje je bio odabrao. Nepatvorenost Izraelova bogoštovlja uistinu je važnija od materijalnog znaka uz koji je Bog bio neko vrijeme vezao svoju prisutnost (Dufour, str. 308).

Zaista, slava Božja napušta kasnije svoje obesvećeno prebivalište (usp. Ez 10,4.18), ali Hram ima značajno mjesto u budućnosti. Izaija je u njemu vidio buduće religiozno središte svega čovječanstva, izmirenog u štovanju pravog Boga (Iz 2,1-4). Ezekiel je do u tančine predvidio njegovu ponovnu izgradnju u vrijeme nacionalne obnove (Ez 40-48). Kult se u tom drugom Hramu zaista i nastavlja, on je opet znak Božje prisutnosti među ljudima; k njemu se hodočasti. Kasnije će ga i Herod Veliki raskošno obnoviti. Ali važnija je od ovoga vanjskog sjaja iskrena pobožnost što uzima slobodnog maha u njegovim obredima (Dufour, str. 308/309).

Unatoč ovoj privrženosti hramu od kamena, s krajem proročkog razdoblja počinje jačati nova misaona struja. Jeremijine prijetnje protiv hrama (Jr 7) pa razorenje hrama te naročito iskustvo izgnanstva - sve je to pridonijelo uočavanju potrebe jednog duhovnijeg kulta, u skladu sa zahtjevima 'religije srca (Pnz 6,4 sl; Jdt 31,31)'. U izgnanstvu se bolje shvaća da je Bog prisutan jednako svugdje gdje kraljuje, svugdje gdje Mu se klanjaju (Ez 11,16), očituje svoju slavu (Ez 1). To je poslije i doba kad apokrifne apokalipse opisuju onaj hram u nebu koji nije napravila ljudska ruka: tamo Bog boravi i upravo će se taj hram pojaviti na kraju vremena ovdje na zemlji da bude Božje prebivalište u 'budućem svijetu (Mudr 9,8)'; Dufour, str.310.

Kao i proroci, Isus iskazuje najdublje poštovanje starom hramu. Ondje Ga Marija prikazuje (Lk2,22-39), onamo polazi kad su svečanosti kao na mjesto susreta s Ocem (Lk 2,41-50; Iv 2,14; itd.). Odobrava tamošnje bogoštovne običaje. Hram je za Isusa kuća Božja, kuća molitve, kuća Njegova Oca... u času posljednjeg Isusova daha razdire se zastor svetišta nad svetištima; to je znak da staro svetište gubi svoje sveto obilježje; prestao je vršiti ulogu znaka Božje prisutnosti. Uistinu, tu ulogu odsad vrši jedan drugi znak: samo Isusovo Tijelo. Eto, dakle, novog i konačnog hrama što nije načinjen ljudskom rukom; u njemu Riječ Božja uspostavlja svoje prebivalište među ljudima (Iv 1,14) kao nekad u šatoru Božjega naroda. Hram Isusova tijela bit će razoren i ponovo sagrađen kad Isus umire i uskrsne, to je volja Njegova Oca (Iv 10,17 sl; 17,4sl). Nakon uskrsnuća ovo će Tijelo, kao znak Božje prisutnosti ovdje na zemlji, doživjeti novo preobraženo stanje koje će Mu omogućiti da bude prisutan na svim mjestima i u svim vremenima: u svetkovanju Euharistije (Dufour, str.310/311).

NAŠAŠĆE ISUSA U HRAMU

Kad je Isus prošao dob za inicijaciju, Josip i Marija Ga nalaze u hramu kako poučava o vjeri. Moja vjera se uvijek ispočetka obnavlja na misnim slavljima.

Isus vrši volju svoga Oca. On sam govori o 'volji Onoga koji me poslao'. Ta Božja volja jest poslanje. Njome se Isus hrani (Iv 4,34) i samo nju traži (Iv 5,30) jer On čini sve što je po volji Onomu koji Ga je poslao (Iv 8,29). A ta volja jest da svima koji k Njemu dolaze daje uskrsnuće i vječni život (Iv 6,38 sl) pa ako Mu se ta volja predstavlja i u obliku 'zapovijedi (Iv 10,18)', On u njoj vidi prije svega znak da Ga 'Otac ljubi (Iv 10,17)'. Posluh Sina je zajedništvo volje s Ocem (Iv 15,10); Dufour, str.1454.

KRŠTENJE ISUSOVO

Isus se očituje javnosti svojim krštenjem u rijeci Jordan. Dobivam neizbrisiv pečat svoje vjere na krštenju i u pomazanju Duhom Svetim.

Isus, Jaganjac Božji uzima grijeh svijeta na sebe (Iv 1,29.36) i navješćuje i pripravlja Njegovo 'krštenje smrti (Lk 12,50; Mk 10,38)' pa je tako Njegov javni život uokviren dvama krštenjima. To isto želi reći i evanđelist Ivan kad izvješćuje da je iz boka probodenog Isusa potekla voda i krv (Iv 19,34 sl) i kada tvrdi da su Duh, voda i krv prisno sjedinjeni (1 Iv 5,6-8). Priznanje Očevo Isusa Sinom najavljuje posinaštvo vjernika kao udioništvo u Isusovu sinovstvu i kao učinak Duha (Gal 4,6); Dufour, str. 457.


ISUS U SINAGOGI

Isus dolazi 'službeno' se očitovati u sinagogu gdje propovijeda da se Pismo ispunilo. Moja vjera se definitivno utvrđuje u svojim osnovama. Postajem moliteljica i uslišanja Božja me počinju ispunjavati sve većim povjerenjem u Isusa.

"Trebalo je da se ispuni sve što je o meni pisano (Lk 24,44)"; treba da se ispune Pisma (usp. Mt 26,54). Bog ne govori u prazno (Ez 6,10) i Njegovo se Pismo 'ne može ukinuti (Iv 10,35)'. Isus je svečano posvetio vrijednost Pisma, sve do najsitnijeg pismenog znaka (Mt 5,18) i utvrđuje njegov smisao: Pismo se ne može izbrisati, ono ostaje. Postoji Duh koji oživljuje, a postoji i slovo koje  ubija (2 Kor 3,6). Krist vodi od slova k Duhu (2 Kor 3,14); upravo prepoznajući Krista kroz Izraelova Pisma crpi se iz njih vječni život (Iv 5,39); Dufour, str.857.


ISUS U PUSTINJI

Isus ponovo dolazi u naše čovještvo odlaskom u pustinju gdje odolijeva kušnjama. Moja vjera se utvrđuje iako sam podložna sumnji.

Krist je ushtio proživjeti različite etape Božjega naroda. Zato Ga, kao nekoć Hebreje, Duh Božji vodi u pustinju da ondje bude kušan (Mt 4,1-11//). Isus nadvladava kušnju i ostaje vjeran svome Ocu, odlučujući se radije za Božju riječ negoli za kruh, za pouzdanje u divno čudo, za služenje Bogu radije negoli za ma kakvu nadu u zemaljsko gospodstvo. Kušnja koja se bila završila neuspjehom u vrijeme Izlaska sada dobiva svoj smisao: Isus je prvorođeni Sin u kome se ispunjuje sudbina Izraela (Dufour, str 1048).


IZABRANJE APOSTOLA

Isus konačno bira apostole. Moja vjera traži Isusa u Crkvi, među kršćanima.

Izbor Dvanaestorice pokazuje da Isus želi ispuniti svoje djelo imajući sa sobom 'one koje odabra (Mk 3,13sl)'. Oni predstavljaju oko Njega dvanaest plemena novog naroda, naroda koji je plod Kristova izbora (Lk 6,13; Iv 6,70) što potječe iz izbora Očeva (Iv 6,37; 17,2), a nastaje djelovanjem Duha (Dj 1,2). Na početku Crkve, kao i na početku Izraela, stoji Božji izbor (Dufour, str. 372/373).


ČUDO U KANI

Marija potiče Isusa na svadbi u Kani da načini čudo pretvorbe vode u vino čime se očituje čitavom svijetu. Moja vjera postaje nalik ovisnosti o pohađanju misnih slavlja.

U Novom zavjetu 'novo vino' jest simbol mesijanskih vremena. Isus izjavljuje kako Novi savez, uspostavljen u Njegovoj osobi, jest novo vino od kojega pucaju stare mješine (Mk 2,22//). Ista misao proizlazi iz Ivanova izvještaja o čudu u Kani: svadbeno vino, to dobro vino na koje su čekali 'do sada', jest dar Kristove ljubavi, znak radosti koja je ostvarena Mesijinim dolaskom (Iv 2,10; usp. 4,23; 5,25). Izraz 'novo vino' susreće se najzad i u Mt 26,29 da se dočara eshatološka gozba što ju je Isus pripremio svojim vjernima u kraljevstvu Očevu: tada se upravo navršuju mesijanska vremena. Spominjanje vina nije tu puki simbol; na nj navodi izvještaj o ustanovi Euharistije. Prije no što bude pio novo vino u kraljevstvu Očevu, kršćanin će se za svojih dana napajati vinom koje je postalo krvlju što ju je Gospodin prolio (usp. 1 Kor 10,16). Uživanje vina nije, dakle, za kršćanina samo razlog zahvaljivanja (Kol 3,17; usp. 2,20sl) već i prigoda da se potsjeti na žrtvu koja je izvor spasenja i vječne radosti (1 Kor 11,25 sl); Dufour, str. 1417.


ISUSOVO PROPOVIJEDANJE

Isus počinje propovijedati narodu, dolaze Mu sljedbenici, ali nailazi na sve više otpora i neodobravanja. U svojoj vjeri se mijenjam i ponekad doživljavam čuđenje i sablazan okoline.
Isus nam sve očitije pokazuje svoje Bogosinovstvo čudesnim ozdravljenjima. Moja vjera postaje čvršća i ozbiljnija.

Propovijedanje je misterij po sadržaju poruke; ono je to i oblikom u kojem se ta poruka navješćuje: misterij propovijedane Riječi, misterij propovjednika koji navješćuje tu Riječ.
Ako propovijedanje ima vrijednost čina, i ako zahtijeva obraćenje, to je zato što je ono i samo čin Božji. Propovijedanje, naime, prema Pavlovu svjedočanstvu, prenosi ljude u prisutnost navješćivanog misterija. Tako se iz propovijedanja može roditi vjera (Rim 10,17). Slušalac biva stavljen pred Krista umrloga i uskrsloga, pred Krista koji je postao Gospodin povijesti, koji dijeli darove Duha onima koji primaju Riječ, a srdžbom prijeti onima koji je odbijaju (1 Sol 1,10). Propovijedanje, kao navještaj glasnika koji proglašuje i označuje početak kraljevstva Božjega (Iz 40,9), jest Božji čin koji znači početak Kristova gospodstva nad svijetom. Ne podliježe provjeravanju slušatelja već iziskuje poslušnost - vjeru (Rim 1,5), i tako sve do svršetka svijeta (Mt 24,14); Dufour, str. 1020/1021.


PREOBRAŽENJE ISUSOVO

Isus se preobražava i pred trojicom izabranih apostola objavljuje svoju božansku slavu. Moja vjera glasno viče s krovova ono što čuje u intimnosti od Boga.

Preobraženje potvrđuje priznanje kod Cezareje u Mk 8,29:
"On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« ".
Preobraženje posvećuje objavu Isusa, Sina Čovječega koji trpi i biva proslavljen, čija će smrt i uskrsnuće ispuniti Pisma. Preobraženje otkriva osobu Isusa, ljubljenoga i transcendentnog Sina koji posjeduje samu Božju slavu. Njime se Isus i Njegova riječ očituju kao novi Zakon. Ono je praostvarenje i praslika uskrsnog događaja koji će putem križa uvesti Krista u puni razmah Njegove slave i sinovskog dostojanstva. To prediskustvo Kristove slave ima za svrhu podržati učenike u času kad budu dionici misterija križa (Dufour, str. 986).


MUKA I SMRT ISUSOVA

Slijedi Isusova tjeskoba u Getsemaniju, bičevanje, trnova kruna, Golgota i smrt na križu. Muka me Kristova krijepi u mojim nevoljama.
Isus je sašao nad pakao. Svoju vjeru očitujem svakome, bez obzira je li tko nevjernik ili slično.

Evanđelja nisu Isusovi životopisi po načelima sadašnje povijesne znanosti. Njih su pisali vjernici da probude i ojačaju vjeru tako da ona sređuju sjećanja koja su bila obasjana i preobražena uskrsnom vjerom, no omogućuju da se pouzdano dosegne Isus iz Nazareta (Dufour, str.349).
Razjašnjenja o misteriju Isusa iz Nazareta ne mogu se svesti na jedinstven sustav, ali očituju jedinstveno usmjerenje: volju da se za određenu sredinu aktualizira prisutnost Isusa koji je živio i umro za nas. Pravovjernost se mjeri čvrstinom veza (Nominativ: vez) koji kršćansko tumčenje sjedinjuje s događajem Isusa: "Svaki duh koji priznaje: 'Isus Krist je došao u tijelu', od Boga je (1 Iv 4,2)". Da se izrazi i saopći prva je vjera pozajmljivala od raznolikih kultura svoga doba: tako od palestinskog judaizma, od dijaspore ili okolnoga helenizma. Prilagođujući se tako raznim civilizacijama, Crkva daje poticaj i pralik svakoj budućoj interpretaciji. Poslije Novog zavjeta, njezin hod prati hermeneutika; ona npr. dolazi do toga da govori o Isusovoj 'savjesti', o 'naravi' i osobi, a da time ne misli zauvijek fiksirati interpretaciju; ona se još i danas mora primjenjivati u različitim kulturama u kojima se izražava vjera u Isusa Krista (Dufour, str. 362/363).



SLAVNA OTAJSTVA

Isus je uskrsnuo. Postajem  zrelija kršćanka, znam kome sam povjerovala.
Isus uzlazi k Ocu. Moja vjera postaje duševnija, realna i mistična, u meni živi Krist.
Događa se poslanje Duha Svetoga na Crkvu, uznesenje Marijino na nebo i njena krunidba u nebesima. Moja vjera počinje donositi rod i djela su mi plodnija.

Prisjetimo se Otkrivenja; na stjecištu brojnih strujanja i liturgijskog života, Otkrivenje prikazuje Krista živoga, Gospodina koji vodi Crkvu i njome ravna (Otk 1-3). Nadasve prevladava lik Janjeta: Ono nosi tragove muke koju je podnijelo (Otk 5). Osigurava pobjedu nad neprijateljima Crkve (6,15; 17,14) i na kraju utvrđuje svoje zaruke s njome (19,7 sl; 21,9). Kao Gospodin ljudske povijesti, On je Prvi i Posljednji, (1,17), Početak i Svršetak (22,13), Alfa i Omega (1,8; 21,6), Amen (3,14), Pomazanik Božji, najzad Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, komu pripada svaka čast i slava (19,19; 17,14); Dufour, str.362.


Otajstvo svjetla
Isusa redovno susrećem u slavlju Euharistije gdje me On dočekuje s radosnim vijestima.
‎utorak, ‎9. ‎siječnja ‎2018. 19:18:17

No comments:

Post a Comment

just do it

Popular posts